ponedjeljak, 12.01.2026.
Rođendanski tjedan
Kroz cili život me prati poslovica “Ono što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra”. Priznajem, rugala sam joj se i izvrtala njeno značenje onako kako meni paše. Nekako mi je lipše zvučalo “Ono što možeš učiniti danas, ostavi za sutra” uz moj dodatak “Di prišiš? Odmori! Ima vrimena!”. Za ovakvo razmišljanje krivi su dalmatinski geni. Ali sve se minja (osim genetike) pa tako se i moje shvaćanje svita oko mene prominilo.
Gore navedenu poslovicu uvažavam u potpunosti i s velikim respektom gledam na nju. Vrimena nema onoliko koliko sam mislila i stvarno sutra ne mora doći. Sve se promini u trenu. Btw zbog ove spoznaje i jesam napisala “Ne razumiš!”, ali neću vas sad pilati s knjigom nego ću iskoristiti titulu blogerice tjedna (Blogy hvala) i ove godine ću rođendan proslaviti sa vama blogerima. Blog.hr doživljavam kao ono nešto moje; mjesto kojem pripadam. Zato vas sve pozivam na rođendanski tulum. Bit će to party za pravu ekipu pod budnim okom našeg Blogija. Znam da će na proslavu doći Morska, Konobarica, Demetra, Googo, Luki, Annaboni, Kockavica, Sarah, EuM, Zemlja, Garancija, Lasta, Zvijezda i mnogi drugi. Svi ste pozvani!
Iako mi je rođendan tek za dva dana, ja sam već krenula sa pravljenjem kolača. Napravila sam “kućice” za kremu jer ono što možeš danas ne ostavljaj za sutra. Kako vjerujem da će sutra ipak doći i da ću imati snage, napravit ću tomorrow kremu za Princeze.
.....nastavlja se....
- 20:11 -
subota, 10.01.2026.
Rozi kapatojo
Ne mogu se odlučiti volim li zimu ili ne.
Ne volim ju zbog hladnih ruku i kratkog dana.
Volim ju zbog topline doma i kratkog dana.
Očito su dani koji rano prelaze u noć ti koji mi stvaraju nedoumicu.
Subotnje je predvečerje. Ležim na kauču ušuškana u rozi kućni ogrtač i u rukama držim knjigu. Čitam Andrića i njegove Travničke kronike. Vračam se na srednju školu i ono što je davno trebalo biti pročitano. Misli mi bježe na sto strana. Knjiga samo isklizne iz ruku, a pogled mi padne na čupavi kapatojo. Iako je prošlo već pet godina da si mi ga darovao, još uvijek je kao nov. Rekao si da ne voliš rozu boju, ali privukle su te ove bijele točkice razbacane po cijelom ogrtaču. „Kad ih uspiješ prebrojati, tad će naša ljubav prestati.“, pamtim tvoje riječi. Nikada nisam saznala koliko mantil ima točkica, ali znam da naše ljubavi više nema. Nestala je kao da ju nikad nije ni bilo. Pitam se što se to dogodilo između nas. Prava ljubav zasigurno ne!
Nepobrojane točkice su trebale biti znak našeg trajanja, a one su mi samo podsjetnik na jedno nedostajanje. Opet uzimam Kronike i čitam. I u Travniku je zima, ali tako lijepo opisana da mi je oko srca toplo. Lijevom rukom stišćem mekanu tkaninu ogrtača. Bar četiri točkice mi stanu u šaku. Ne brojim ni sad, ali znam. Trenutak je želje i čežnje. Kapatojo je sve što mi je ostalo od tebe. Grije me.
Ne mogu se odlučiti volim li zimu ili ne.
Volim ju zbog topline srca kad su i nedostajanja lijepa.
- 19:19 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
