nedjelja, 31.10.2021.

Falite mi puno, falite.. .

Jutros priđe meni dobro znana gospođa sva uplakana. U prvi mah sam se prestrašila misleći da joj se nešto ružno dogodilo, ali nakon što je jedva gušeći se u suzama izgovorila par rečenica sve mi je bilo jasno. Žena u kasnim šezdesetim plače za svojim pokojnim mužem. I to mi nije ništa čudno bilo jer ipak nisu ni dvije godine prošle da joj je Dragi preminuo. Ali rečenica koja mi je digla tlak i okrenula želudac naopako je glasila; " Blago tebi, kako ti to možeš i kako si ti to prihvatila. Ja se ne mogu pomiriti da ga nema".
Samo sam ju blijedo gledala pomalo blentavim pogledom. A i kad sam joj na njen upit hoću li ići za "SviSvete" na groblje, odgovorila NE, žena me blago rečeno začuđeno pogledala.
Ma tko si ti da mi određujeś kad ću ići na groblje?
Od kud ti pravo mjeriti moju tugu time što trenutno sjedim u kafiću i ne plačem?
I tko si ti da procjenjuješ jesam li ja prihvatila ili nisam gubitak svojih voljenih?!
Svatko od nas se na svoj način nosi s tugom i da mogu svoje srce bi ostavila među ono troje.
NISAM i nikad neću prihvatiti njihov odlazak. Ali da ću živjeti život na najbolji način što znam- brate gospođo, živjet ću. I nemoj mi više , molim te ponavljati to ",,, i sad si jadna sama". Nisam ni jadna, a niti sam sama. Ali kome ja to objašnjavam....Samo me drugi put zaobiđi i poštedi svojih komentara. I da, ako te baš zanima: odnijela sam cvijeće na grob i zapalila svijeću. A ti misli kako kad sam " sama i jadna".
Możda se drugi put i ti ponudiš da me odvedeš do groblja. Ili bolje ne....., ipak me zaobiđi

- 21:13 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2021.

Neka selo priča

Baš na taj tužni dan posljednjeg ispraćaja mog oca, poštar mi je uručio ne baš velik paket. Odmah sam znala što se nalazi u njemu jer sam već par dana očekivala isporuku istog. Nisam ga imala volje otvoriti jer mi je sadržaj paketa odjednom postao beznačajan. A toliko sam se veselila toj svečanoj crvenoj haljini koju sam pomno birala za Marinino i Ivičino vjenčanje. Nije mi bilo teško odvojiti ni malo veći novčani iznos jer baš sam htjela taj dan sva blistati. A i Marina, jedna od najboljih mojih prijateljica, se ne udaje svaki dan.
-Eto, koja sam ja pegula i to mi je propalo-pomislila sam- ali nasuprot tragedije velikog gubitka najvoljenijeg ćaće- 'ebeš veštu!
No, kad smo ipak ostale same Jelena i ja, ona mi predloži da ipak otvorimo taj paket. To smo i učinile. Mili Bože, nikad ljepše haljine nisam vidjela. Ipak vrijedi ona poznata stara izreka „Plati pa se rugaj!“. I istog tren'a mi sine ideja koju sam glasno izrekla:

- Ja ću nju danas obući na sprovod!

Rodica me blago pogledala i s obzirom da je jako dobro poznavala i mog oca i mene, sasvim mirno je rekla;

- Ako ti tako želiš i osjećaš potrebu za tim. Onda učini tako- obuci ju! Uvjerena sam da bi Zec (tako je od milja zvala mog tatu, njenog tetka) bio baš sretan da te vidi u crvenoj haljini. I na tu njenu izjavu i jedna i druga smo se i u svoj tuzi, iskreno nasmijale jer obje smo jako dobro poznavale mog oca i njegova razmišljanja i životne stavove.

Iako mi se ideja učinila suludo dobrom, nisam to učinila. I to zato jer sam imala obzira prema ljudima i bilo mi je bitno „što će selo reći?!“. Ustvari, bila sam kukavica. A isto tako mi je bilo bitno što će selo reći na dan vjenčanja Marine i Ivice. Isto nisam obukla tu prekrasnu čipkastu crvenu haljinu, nego gotovo istog kroja svečanu crnu haljinu. Da! Otišla sam mjesec dana nakon smrti mog oca na vjenčanje. I uistinu me nije bilo briga za to što će selo reći. A uopće ne sumnjam u to da je SELO imalo što za reći. Meni je bilo glavno da je moj Điđi na sigurnom. Ipak nam je to bilo prvo životno razdvajanje na četiri, pet sati. Macu moju malu čuvao je mali susjed Pero. Dobio je za sok i ovim „dealom“ svi smo bili sretni.

Ne mogu izraziti svoje oduševljenje i sreću što sam ipak bila na tom divnom vjenčanju. Bilo je malo i skromno slavlje, ali izuzetno dostojanstveno i posebno. Ipak je to Marini drugi brak i stvarno nema smisla preseravati se kao što to danas mnogi mladenci čine. Ali moram priznati da nikad, ali nikad svoju prijateljicu nisam vidjela sretniju. Ona nije skidala svoje zanesene i zaljubljene oči sa Ivice kojeg je malo „pojela „ trema i ponijele su ga emocije. A Bome, i mene su. Priznajem da nisam nikad bila na ljepšam i emocijama nabijenijem vjenčanju. Marina je sva blistala u predivnoj rozoj haljini koja je imala ulogu vjenčanice. Prava šteta što ju Ivica- izabranik njena srca nije mogao vidjeti- ali znam da je on iako je slijep osjetio tu pozitivnu vibru Marine i cijele čarobne večeri vjenčanja. Svoj prekrasni bijeli buket ljiljana i ruža, Marina je uručila meni.

Sutra smo nastavili feštati, u mogu reći , pravom obiteljskom okruženju. Uistinu sam se osjećala kao dio te obitelji. Pa Marinu poznajem još iz srednje škole. A i Điđi je taj dan omastio brk iako znam da pečena Đanđa nije baš dobra za psa, ali…….
A kako me je oba dva dana pira vozikala druga prija Anita i njen muž, moram ispričati i anegdotu sa njenim malim dečkima;
Vozeći i smijući se u veselom autu prema doma sa nedjeljnog ručka upita Anita sina, a naravno njen muž sluša;

-Dušo, kad se mama bude drugi put udavala, hoćeš li ti doći mami na vjenčanje!

Mali joj nije htio ni odgovoriti nego se namusio, a ona je nastavila; - Pa evo , pitat ćemo tetu Šušu:

- Teta Šuša, kad bi se tvoja mama drugi put udavala, bili joj ti došla na vjenčanje?

Samo sam ozbiljno pogledala Anitu i odrješito rekla NE!!!- ona sva u čudu razrogači oči sva u čudu i uvrijeđena kako ju nisam podržala- a ja nadodam; Ja bi samo škričala; „Mama ne! Mama neee!- i svi su prasnuli u smijeh osim moje Anite koja je jedva izustila „Tuko!!!!“.
I smijehom i u veselom tonu smo nastavili do grada…….
I tako sam ja na dva dana zaboravila na moj preteški križ.
Da, bila sam sretna. I bila sam svjedok jedne velike i bezuvjetne Ljubavi!

Sretno Mladenci!

p.s. na slici svatko gleda na svoju stranu ;-)

- 19:30 -

Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.10.2021.

Biti ili ne biti

Zbog vlastite sigurnosti (sigurnosti održanja radnog mjesta i sigurnosti mog zdravlja koje je vidno narušeno) neću do daljnjeg iznositi detalje moje borbe za Điđija.
Ova moja akcija pod zajedničkim nazivom ĐIĐI je puno više od "samo jedne životinje".
I ti to jako dobro znaš.
Jednostavno se nisi htio zauzeti za mene.
Jer od mene nema "ni sira ni vune".
Obračala sam ti se sa Poštovani, a
A nisam te nikad poštovala.
Molila sam te,
A znala sam da nemaš srca.
Kažeš takav je Zakon
A Zakone zaobilaziš u širokom luku.
Ali glavno da za Šušu postoje sva pravila svijeta
Dobro da si mi i odgovorio.
Jer za tebe sam nitko i ništa
I to je ok jer sad smo jedan; jedan.
I s obzirom da moja "krava ne daje mlika"
Nećeš se ni potruditi pronaći tu rupu
Ali zato ću ja krepat , a ne molat.
I ti jako dobro znaš da
Najbolje funkcioniram kad me lome
A ti si me zamalo slomio
Kažem zamalo...
I znam da ovo čitaš.

...

- 19:10 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2021.

Molim savjet

Blogeri moji dragi,
većina vas koji me pratite zna moju životnu priču i neću se ponavljati. Samo ću reći da sam ostala sama na ovome svijetu. Dobro, imam prijatelje i rodbinu. Ali nemam nikog svog. Kužite što hoću reći. No, postoji nešto što mi daje snagu i volju za dalje. A to je moj mali Điđi.
Điđi je psić od nepuna tri mjeseca koji je težak nešto više od kile. Izuzetno je umiljat i drag. Pravi je predstavnik Yorksire terrijera koji je kako Google kaže bio prvi terapijski pas. Neizmjerno smo se vezali jedno za drugo. Ali sad tu dolazi moj problem:
kad tad ću se morati vratiti na posao i to bi već bila učinila da mogu svog Điđija voditi na posao. Jednostavno nemam ga kome ostaviti, a ne mogu ga devet sati pustiti samog u kući.
Moja šefica i kolege su mi dopustili da Điđi bude sa mnom u kancelariji. Ionako sam sama ka ćuk u tom uredu. Ne radim sa strankama. Pas ne laje i naućen je vršiti nuždu na pelenu. I sve bi bi bilo idealno da moj Direktor nije rekao NE! Nije odobrio psa u "mojoj rupi". Navodno, mi smo javna firma i "životinja je životinja". I bla bla bla..

Moj je zaključak da Direktor nema srca. I znam da je takav Zakon, ali uvijek postoje iznimke.
Što je sa terapijskim i rehabilitacijskim psima?!
Ma Direktor jednostavno ne želi pronaći tu rupu u Zakonu. I nisam od njega ni očekivala išta drugo. Ali isto sam pokušala.
I sad trebam vašu pomoć , dragi blogeri, blogi i ostala kompanijo. Treba mi vaš savjet. Osobito ako ovdje ima koji psiholog ili psihijatar ili možda pravnik., a možda i netko iz Uprave HEP-a tko će utjecati da i HEP postane "pet frendly" firma ili da bar sagleda cijeli slučaj i napravi iznimku i promijeni taj Zakon. Što da radim? Jedino što imam u životu su posao i pas, a očito to dvoje ne idu zajedno za neke ljude kamena srca.
Zna li itko od Vas može li u Hrvatskoj kao u SAD-u psiholog ili doktor dati mi "papir" da je moj ĐIĐI terapijski pas? Ovaj pas mi je SVE i zato vas molim za pomoć. Svaki savjet je dobro došao.
Unaprijed hvala,
vole vas Šuša i Điđi