subota, 23.10.2021.
Neka selo priča
Baš na taj tužni dan posljednjeg ispraćaja mog oca, poštar mi je uručio ne baš velik paket. Odmah sam znala što se nalazi u njemu jer sam već par dana očekivala isporuku istog. Nisam ga imala volje otvoriti jer mi je sadržaj paketa odjednom postao beznačajan. A toliko sam se veselila toj svečanoj crvenoj haljini koju sam pomno birala za Marinino i Ivičino vjenčanje. Nije mi bilo teško odvojiti ni malo veći novčani iznos jer baš sam htjela taj dan sva blistati. A i Marina, jedna od najboljih mojih prijateljica, se ne udaje svaki dan.
-Eto, koja sam ja pegula i to mi je propalo-pomislila sam- ali nasuprot tragedije velikog gubitka najvoljenijeg ćaće- 'ebeš veštu!
No, kad smo ipak ostale same Jelena i ja, ona mi predloži da ipak otvorimo taj paket. To smo i učinile. Mili Bože, nikad ljepše haljine nisam vidjela. Ipak vrijedi ona poznata stara izreka „Plati pa se rugaj!“. I istog tren'a mi sine ideja koju sam glasno izrekla:
- Ja ću nju danas obući na sprovod!
Rodica me blago pogledala i s obzirom da je jako dobro poznavala i mog oca i mene, sasvim mirno je rekla;
- Ako ti tako želiš i osjećaš potrebu za tim. Onda učini tako- obuci ju! Uvjerena sam da bi Zec (tako je od milja zvala mog tatu, njenog tetka) bio baš sretan da te vidi u crvenoj haljini. I na tu njenu izjavu i jedna i druga smo se i u svoj tuzi, iskreno nasmijale jer obje smo jako dobro poznavale mog oca i njegova razmišljanja i životne stavove.
Iako mi se ideja učinila suludo dobrom, nisam to učinila. I to zato jer sam imala obzira prema ljudima i bilo mi je bitno „što će selo reći?!“. Ustvari, bila sam kukavica. A isto tako mi je bilo bitno što će selo reći na dan vjenčanja Marine i Ivice. Isto nisam obukla tu prekrasnu čipkastu crvenu haljinu, nego gotovo istog kroja svečanu crnu haljinu. Da! Otišla sam mjesec dana nakon smrti mog oca na vjenčanje. I uistinu me nije bilo briga za to što će selo reći. A uopće ne sumnjam u to da je SELO imalo što za reći. Meni je bilo glavno da je moj Điđi na sigurnom. Ipak nam je to bilo prvo životno razdvajanje na četiri, pet sati. Macu moju malu čuvao je mali susjed Pero. Dobio je za sok i ovim „dealom“ svi smo bili sretni.
Ne mogu izraziti svoje oduševljenje i sreću što sam ipak bila na tom divnom vjenčanju. Bilo je malo i skromno slavlje, ali izuzetno dostojanstveno i posebno. Ipak je to Marini drugi brak i stvarno nema smisla preseravati se kao što to danas mnogi mladenci čine. Ali moram priznati da nikad, ali nikad svoju prijateljicu nisam vidjela sretniju. Ona nije skidala svoje zanesene i zaljubljene oči sa Ivice kojeg je malo „pojela „ trema i ponijele su ga emocije. A Bome, i mene su. Priznajem da nisam nikad bila na ljepšam i emocijama nabijenijem vjenčanju. Marina je sva blistala u predivnoj rozoj haljini koja je imala ulogu vjenčanice. Prava šteta što ju Ivica- izabranik njena srca nije mogao vidjeti- ali znam da je on iako je slijep osjetio tu pozitivnu vibru Marine i cijele čarobne večeri vjenčanja. Svoj prekrasni bijeli buket ljiljana i ruža, Marina je uručila meni.
Sutra smo nastavili feštati, u mogu reći , pravom obiteljskom okruženju. Uistinu sam se osjećala kao dio te obitelji. Pa Marinu poznajem još iz srednje škole. A i Điđi je taj dan omastio brk iako znam da pečena Đanđa nije baš dobra za psa, ali…….
A kako me je oba dva dana pira vozikala druga prija Anita i njen muž, moram ispričati i anegdotu sa njenim malim dečkima;
Vozeći i smijući se u veselom autu prema doma sa nedjeljnog ručka upita Anita sina, a naravno njen muž sluša;
-Dušo, kad se mama bude drugi put udavala, hoćeš li ti doći mami na vjenčanje!
Mali joj nije htio ni odgovoriti nego se namusio, a ona je nastavila; - Pa evo , pitat ćemo tetu Šušu:
- Teta Šuša, kad bi se tvoja mama drugi put udavala, bili joj ti došla na vjenčanje?
Samo sam ozbiljno pogledala Anitu i odrješito rekla NE!!!- ona sva u čudu razrogači oči sva u čudu i uvrijeđena kako ju nisam podržala- a ja nadodam; Ja bi samo škričala; „Mama ne! Mama neee!- i svi su prasnuli u smijeh osim moje Anite koja je jedva izustila „Tuko!!!!“.
I smijehom i u veselom tonu smo nastavili do grada…….
I tako sam ja na dva dana zaboravila na moj preteški križ.
Da, bila sam sretna. I bila sam svjedok jedne velike i bezuvjetne Ljubavi!
Sretno Mladenci!
p.s. na slici svatko gleda na svoju stranu ;-)
- 19:30 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
