subota, 20.04.2024.
ĐiĐi, oprosti!
Ono čega se najviše bojiš, to ti se i dogodi. I dogodilo se: Điđija je udario auto. Za tu nesreću sam najviše kriva ja sama kao vlasnica psa jer sam vjerovala da je Điđi dovoljno sposoban, vješt i okretan da sam bez povodca stoji ispred kuće i pozdravlja susjede i prolaznike. Kao izuzetno druželjubiv i veseo pas, Điđi je bio glavna atrakcija ulice. Vrata kuće od svih susjeda bila su mu širom otvorena. Nerijetko bi se znalo dogoditi da Điđi prilegne na kauču od nekog od susjeda o čemu bi me susjedi obavijestili foto porukom. Uglavnom uvijek sam znala gdje je Điđi jer bi čak i on sam svakih pet šest minuta došao na kuhinjska vrata od balkona u prizemlju kuće, provirio bi što ja radim i kad bi se uvjerio da mu nisam nigdje pobjegla, vratio bi se na svoj položaj na prag kuće i nastavio bi sa svojim zadatkom (promatranje i pozdravljanje prolaznika). Tako i tu šugavu subotu, ja sam kuhala ručak, a on je ležao na mojoj stolici i tužno i potiho cvilio da i ja idem vani. Jer nema veće sreće Za Điđija nego da sjedne na „blatobran“ od motorića i tako se , on i ja vozikamo kroz grad. Bez obzira na izuzetno lijepo vrijeme tog dana, nisam namjeravala izlaziti vani. No, kako Điđi nije prestajao tužno cviliti, ugasila sam špaker i Điđiju priopćila da idemo vani čim obujem patike. On je čuvši „idemo vani“ istog trena proletio kroz balkonska vrata kuhinje, a ja sam išla u sobu se obuti. Tek što sam obukla patike i za usput se očešljala, kroz balkonska vrata ulaze meni nepoznati ljudi (neki čovjek i djevojčica) i djevojčica nosi Điđija u rukama, a čovjek (kasnije sam saznala da je to otac djevojčice) mi govori; „Evo Vam psa, udario ga je auto“. Samo sam nesvjesno kriknula, na što me čovjek uvjeravao i tješio da je pas dobro i da hoda. Nikad neću zaboraviti te Điđijeve prestrašene oči koje su gledale u mene i zvale me u pomoć. Vidjevši da Điđi hoda pustila sam ga da odšeta do sobe na svoju dekicu, a čovjeka i djevojčicu sam ponudila sokom. Saznala sam da su to moji novi susjedi koji su sa sobom vodili kujicu. I za tom kujicom se Điđi udaljio od kuće i prateći nju tj njih , Điđi je došao do ceste gdje ga je udarilo auto. Ljudi koji su bili tu su mi i kasnije rekli da je on samo lagano zacijukao i da bi tragedija bila još veća da se žena iz obližnjeg kafića nije zaletjela i uzela malog ranjenika u naručje i tako ga spasila od nadolazećeg autobusa. Ufff majko moja neću ni misliti što je moglo biti. Ali čim sam ispratila nove susjede do vrata, poslala sam poruku asistentici sa sadržajem da je Điđija strefija auto. Isti sekund me nazvala i u roku od pet minuta stvorila se kod mene. Blažena bila Anđela! Điđija je zamotala u dekicu i mene i moju hodalicu utrpala u auto. U međuvremenu je njen muž već bio pripremio broj od dežurnog veterinara i mi smo se uputile ne znajući baš gdje je ta točno veterinarska ambulanta. Kako nismo baš pozorno pratile GPS, u jednom trenutku smo se našle baš do zida groblja. Baš iza tog zida su počivali moji. Ja sam im samo mahnula i zamolila ih da mi čuvaju Điđija, a asistentica je samo primijetila da misli da je vrijeme da posjetim moje. Pravila sam se da nisam čula. I ubrzo smo se našli u veterinarskoj stanici gdje nas je dočekao mlad i veseo doktor. Stavivši Điđija na stol za pregled vrlo ubrzo je vidio o čemu se radi. Par puta je pokušao dignuti rep Điđija i ništa. Asistentica i doktor su se samo pogledali, a ja sam u suzama otišla do prve sjedalice da se ne srušim od muke i jada. Skoro sam ubila vlastitog pasa. Rep mu više nije bio u funkciji i samo sam Boga molila da mu kičma nije ozlijeđena. Ubrzo je napravljen rendgen (zahvaljujući velikoj pomoći asistentice, blažena bila Anđela) i na snimci se jasno vidi da je Điđiju pukao rep i to uz samu kralježnicu. Izuzetno drag i simpatičan veterinar nam je objasnio, laički rečeno, da od njegova repa nema više ništa i sad je to psu strano tijelo koje ako ne odstranimo ubrzo se može inficirati. Uzevši lijekove za bolove, odvezli smo se kući. Neprestano sam plakala pet dana, a onda sam uzela mobitel i telefonirala svom veterinaru. Nakon što sam mu objasnila Điđijev slučaj, ubrzo mi je dao termin za operaciju amputacije repa. Ali poslavši mu sliku rendgena, veterinar je bio jako zabrinut, ali ipak je obavio operaciju za koju je i sam priznao da nikad nije imao ovakav slučaj i da mora jako paziti da ne ošteti živce zdjelice i mokraćnih puteva. Operacija je trajala sat i pol. Za to vrijeme smo asistentica i ja bile u kafiću. Bilo je to najdužih sat i pol u mom životu. Ja sam samo gledala u mobitel hoće li veterinar nazvati, a Anđela je pričala i valjala svakakve gluposti nebili me oraspoložila. Pošto nismo mogle više čekati, uputile smo se prema veterinarskoj. I dok smo se vozile, zazvonio je mobitel i samo sam čula glas veterinara koji kaže da je jako zadovoljan i da bi sve trebalo biti dobro. Kad smo ušle u ambulantu, Điđi je prepoznao naše glasove i doševrljao je jedva do nas. Anđela je htjela biti duhovita pa je viknula „Vidi ga, sad hoda isto kao i ti“.. ha ha…što je i najgore bilo mi je smiješno.
Taj dan nisam više disala. Samo sam gledala u Điđija. Kad se nakon nekoliko sati digao i popišao (kaže se pomokrio), plakala sam od sriče. Onda je ubrzo pio, jeo i tu noć se pokakao. Da mi je netko rekao da ću sa veseljem promatrati pasje govno (kaže se izmet), rekla bi mu da je lud. Nema kome nisam javila da je Điđi pišao i kakao. Bit će su svi rekli da sam luda, ali iz pristojnosti i suosjećanja nitko mi ništa nije rekao. I bolje im je jer bi im ebala sve po spisku. I sama znam i svjesna sam da sam kriva za ovo što se dogodilo, ali isto znam da je Điđi pre živ i malo neodgojen. Zato, razapnite me, ali recite mi u facu što imate, a ne da mi blejite iza leđa i po društvenim mrežama. Ubijaju me ti komentari „ kakav je to neodgovorni vlasnik“. Evo ovakav. Mislila sam najbolje , a dogodilo se zlo. Opet priznajem krivnju što je i moj pas postao invalidić mali. Ali silno me veseli veterinarov osmijeh danas kad je čuo da je Điđi kakao. Ako bude sve u redu za 8 dana Điđiju skidamo punte. A bit će sve u redu jer ja sam Vrčinela, uvijek se izvučem za dlaku. Moj Điđi se izvukao za dlaku. Daj Bože da bude sve dobro.
Jedan prijatelj mi je rekao da sam Điđija pretvorila u Pit bulla, a drugi prijatelj da smo sudjelovali u ratnom filmu (u kvartu se stvarno snima američka serija) pa je Điđi ostao bez repa.
Asistentica je rekla da je Điđi baš žilav pas na što joj je veterinar rekao da kako neće biti žilav kad je terrier, a terrier je lud ko kupus. Ja samo želim da se moj Mali oporavi i bez obzira što nema repa volim ga najviše na svijetu. I samo mi je na pameti što će reći jedna „gospođa“ iz kvarta kad vidi da Điđi nema repa. Prošlo ljeto mi je prijetila da će me prijaviti Društvu za zaštitu životinja jer moj pas laje (doslovno 5 minuta) kade ja idem na posao. Valjda je mislila da ga tučem. A sad ima i dokaze za to. Iščupala sam mu rep. Stvarno sam neodgovorna vlasnica koja maltretira pse. Lako meni za ludu babu, nego ja tebi Điđi obećavam da ću te čuvati i voljeti još više do kraja mog života! Samo ti meni budi dobro…..
I oprosti mi!
........
- 18:56 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
