srijeda, 25.01.2023.

Spomenka se spominje

Upoznale smo se sasvim slučajno.Ili kad bolje razmislim, slučajnosti nema. Nas dvije smo se morale sresti kad tad.Bilo je to jednog sunčanog popodneva kad smo obje šetale Branimirovom obalom, svaka svojim poslom. Ona je kao i svakoga dana (to doznajem kasnije) uživala šetajući rivom i ispraćala sunce sve dok ono u potpunosti ne zaroni u more. Papoznato je da je zadarski zalazak sunca jedan od najljepših na svijetu. A ja sam kao i obično, bauljala sa mojim Điđijem malo po rivi, pa malo preko mosta , pa okolo Jazina i tako u krug sve dok mi ne dosadi.

U isto vrijeme smo se zaustavile ona i ja dolazeći iz suprotnih smjerova da pozdravimo g- đju Tanju koju smo očito obje poznavale.

- Što se vas dvi' ne poznajete?!- upita Tanja.
Obje kimnemo glavom u znak negodovanja i pružismo si ruku kako bi se upoznale..
- Šušo ovo je Spomenka, Spomenka ovo je Šuša. I ne znam kako, ali g-đaTanja nestane sa svojim psom i za svojim poslom.
- Hoće li Vam smetati ako Vam se pridružim u šetnji do kraja rive, vidim da idete u tom smjeru- s velikom dozom obzira upita me Spomenka.
- Naravno da neće. Bolje je udruštvu šetati nego sam . Iako i nisam sama. Moj Mali je sa mnom. Zbog njega sam i izašla vani-odmah odgovorim i stisnem Điđija još jače uz sebe, a onda ga spustim na pod ne bi li šetao.Ja sam vozeći svoj motorić jednom rukom i drugom držeći psa za uzicu, pomno promatrala Spomenku. Gotovo da ju nisam nu slušala što mi je pričala. Bila je prava dama. Prava gospođa. Vidjelo se to na prvu.Zbog mladolikog izgleda i prelijepih crta lica mislila sam da je puno mlađa nego što to uistinu je. Bila je u ranim 70-im i po godinama bi mi mogla biti imama. Njene fine njegovane ruke i profinjen i istančan izbor odjeće koju je nosila odavale su ženu koja je imala lagodan zivot, nije radila ni na ribarnici ni u tvornici, a niti je šivala odjeću, a još manje kopala vrtove za nadnicu. Ponavljam, prava dama. I nakon tog prvog susreta, srele smo se i drugi dan pa i treći....i već bi se moglo reći da smo i prijateljice postale, ajde bar poznanice. Voljela sam slušati Spomenku dok priča. Svaki dan- svaka šetnja bila je nova priča.

Pričala je o sebi i o svom životu. Uglavnom o propuštenim prilikama. I mužu koji, kako ona kaže, nije nikad bio za nju, ali što ćeš, navika. I o sinovima koji su prošli četrdesetu i ne namjeravaju se ženiti, previše rade, zaokupljeni su poslom. Pričala je o sestri koju ne viđa i da su potpuno različite. Pričala je o stanovima koje posjeduje u Zadru i o velikom imanju u Slavoniji. Spomenula je obiteljsku tvrtku s dugom tradicijom. Pričala je o slikama poznate umjetnice koje je kupila za novi stan. Ljuta je bila na kvartovske farabute koji su joj namjerno ogrebali novi auto zagrebačkih registarskih tablica. Pa sad traži garažu ako ne za kupiti bar za iznajmiti. Uglavnom, Spomenka nije bila ni dosadna ni naporna. Bila je nevjerojatno iskrena i i puna humora i ruganja na vlastiti račun. Od nje se itekako imalo što naučiti.
I onda me tako nazove jednu večer željna razgovora. Vrlo rado prihvatih poziv i općenito smo pričale o proteklom danu i obvezama. A onda pred kraj razgovora muk.

I tad mi prizna da ju ubije samoća i da su depresivna stanja u koja upada sve teža. Iznenadila sam se, ali sam i dalje u Spomenki vidjela samo prelijepu damu. Damu koja prizna svoje pogreške i žudi za oprostom i lijepom riječi. Slušala sam je i razgovarala s njom kao sa svojom vršnjakinjom. Bila mi je zahvalna na društvu, a i ja sam uživala u našim šetnjama. No, sve zaključke učinjenih i ne učinjenih postupaka u životu je donijela sama. I gotovo na kraju svakog našeg razgovora bi tiho izgovorila;

- Ali Šušo ja sam sama, u svemu sam sama... Život treba živjeti i radovati se sitnicama….. Treba puno opraštati i ne robovati novcu i stvarima. Sve je to prolazno.
Znaš, nije u šoldima sve!
Ne moraš uvijek biti u pravu, samo budi sretna!
Ljubi i voli!
I smij se, puno se smij……

- 08:40 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2023.

Igrokaz

Uvjeravaš me u nešto što ni sama ne vjeruješ.
Zašto?! Čemu?
Znaš da si mi draga i da ja kod tebe toleriram sve.
Ali budimo realni,
Pričaš gluposti i tražiš opravdanje za svoje lijenosti.
Pričaš samo da pričaš.
Nisi ni zinula, a već lažeš.
Nisu to velike laži, ali laž je- laž!
Nebitno koje ona boje bila.
Nije ti to potrebno, ali nastavljaš samo da bi im se svidila.
Zašto?! Čemu?!!
Oni samo lažu bolje od tebe.
To je takva ekipa u kojoj vrijediš onoliko koliko šuške imaš.
Ali zaboravila si da si sad ispred mene i da ja nisam oni.
Budi onakva kakva uistinu jesi;
Dobra i poštena, pomalo nespretna.
Skini tu lažnu masku uspjeha.
Meni treba moja prijateljica.
Ona vesela, razigrana i nasmijana djevojčica.
Djevojčica u tijelu žene vrijedne divljenja.

Design by Demetra
(toliko slične, a toliko različite)

- 08:27 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.01.2023.

Kućo moja, kućo stara

Cijelu prošlu 2022. godinu držala me ideja o odlasku. Odlučila sam sve prodati i otići. Nisam mogla to učiniti odmah nakon očeve smrti jer neke babe kurijože bi rekle da sam jedva čekala prodati kuću i šolde potrajbati. I tako sam sebi zadala rok od godine dana od odlaska ćaće i zbog svog dobra da ću otići živjeti u neki drugi grad. Daleko od svih i daleko od svega poznatog. Ionako više ništa nemam ovdje što me veže osim golih zidova. I neprestani iznenadni troškovi popravaka postali su opterećenje za moju malenkost koja nikad prije nije imala veze sa majstorima. A majstori kad vide samu ženu niti te shvaćaju ozbiljno i naplate ti kako njima šune, obično znatno više nego bi to naplatili jednom muškarcu. I tako proleti godina dana i puno prije nego sam mislila, dođe vrijeme za realizaciju moje ideje. Jer kao što sam i rekla, ništa me više ne veže ovdje za ovu kuću i za moju Ulicu i za moj Grad. Ništa me ne veže. Ništa.

Eba te pas (ne beštimam ja) koga ja lažem?!

Lepeza emocija je pri samoj pomisli o odlasku obuzela cijelo moje biće. U isti tren i suze i osmijeh na licu. Tuga i radost. Svih 45 godina proživljeno je u ovoj kući u kojoj se i plakalo i smijalo. Svaki kutak ove kuće priča svoju priču. Cijelo moje djetinjstvo je smješteno u ova 4 zida, odnosno u moju Godarsku 5. Ma u cijelu Godarsku. godarska ulica je mala „slijepa“ ulica smještena gotovo u samom centru grada Zadra. Za starosjedioce Grada, Godarska se nalazi na Cerariji, a za ove neke nove generacije, Godarska se nalazi na Staroj Voštarnici. Svejedno gdje se nalazila, Godarska ima dušu. I mješavina je starog i modernog. Nikad nije promijenila svoj naziv kao što je to bilo u slučaju nekih sporednih ulica. A i dan danas ja isto nazivam zgrade koje okružuju Godarsku ulicu koja je naseljena privatnim obiteljskim kućama. Dakle, s ljijeve strane moje ulice, nalazi se Boračka, a s desne strane Oficirska (a takvo je to doba bilo; socijalizam i komunizam). I zbog te zgrade Oficirske, ja nemam niti malo sunca. Uvijek mi je mračno u kući. I to je bio glavni razlog zbog kojeg sam ja odlučila otići. Ali, … ne mogu. Brate, ne mogu. Prodala bi tim činom i ćaću i mater i Matu. Ma prodala bi sebe. Nema tih novaca koji mogu platiti moje uspomene. Svoje prve i doživotne prijatelje stekla sam u toj ulici. Dijana i ja smo sate i sate provodile igrajući se „na laštik“ i praveći Zvijezde od vrha do dna ulice. Svaki dan sam se vraćala kući razbijenih kolina što od pada s bicikle ili sa rošula, vožnje karića ili veranja po starim ruševinama kojih je bilo nekoliko u ulici. Tetu Filu bi svaki dan uljudno pitala treba li joj ići u dućan znajući da će me dobro nagraditi za uslugu koju nije ni trebala jer Mali dućan nam je svima bio ispred kuće. Više puta mi je dala onu papirnatu crvenu (deset iljada dinara) koja bi kratko bila kod mene jer bi mi ju mater uzela i rekla da će mi vratiti kad ćaći bude plača. Nikad mi ju nije vratila.

I da odem i sve to zaboravim?! Ne, hvala.

Iako više u mojoj ulici nema većine stanara koji su obilježili moje djetinjstvo. Iako Ulicom više ne prolaze kar i konji, a nitko od susjeda više ne drži kokoš'e. I sve manje se čuje dječji smijeh i igra. Samo apartmani niču ka' gljive poslije kiše. Odlučila sam;
Uhvatit ću se u koštac s problemima i kao zahvalu ćaći i materi za sve učinjeno za mene, ta kuća će biti baš onakva kakvu su oni željeli imati za našu malu obitelj. I onda ću ju naseliti djecom.
A sebi sam obećala da se nikad neću nervirati radi materijalnih stvari i pustit ću i rješavati stvari onako kako dolaze… jednu po jednu… dan po dan. A s obzirom da Bog čuva i pomaže ovako munjenima ka' što sam ja, znam da ću svoj cilj i ostvariti.
Živi bili pa vidili.

- 11:53 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2023.

B-day

Ajmo Blogy, zatvaraj kapiju!
Danas blog vise ne radi.
Naravno, za one hitne slu ajeve koji ne mogu bez pisanja ti si na stand by. Pokupi blogersku ekipu i krećemo na party.
Danas Susa casti.
Ovaj dan želim provesti sa vama.
Napunila sam punih 45 godina. I iako se nemam čime ba] pohvaliti, danas želim slaviti. Želim biti i u Splitu, i Zagrebu, i Rijeci, i Petrinji, i ibeniku i tamo gdje je svaki na] bloger.
Želim zagrliti Morsku, Demetru,Galaksiju, Luki, Kockavicu, Zvjezdanu, Konobaricu, Annaboni,Kupusa, Eura, Lastavicu, Modrinu, Diabla, EuMa,Teatralnog, Agavu, Rossovku, Dinaju, ma sve sve sve vas blogere.
I samo želim radost.
Ajde Blogy požuri, veseli se s nama....
Jer danas je taj dan.
Danas mi je rođendan!

- 14:37 -

Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2023.

Predah od boli

Ako danas zaspem, nemoj mi zamjeriti.
Nije to zbog tebe.
Uzela sam predah.
Pokušavam prevariti bol.
Ti ne znaš što je to i molim te,
danas me samo pusti da malo spavam.
Čujem ja tebe- ne brini, ali sutra…..
Sutra ćemo pričati.
Sutra ćemo se smijati.
Sutra ćemo tražiti krivca.
Danas je sve tako nevažno.
Samo bol i želja za životom.
Nema niti jednog problema.
A na usnama molitva da prođe.
I zato pusti me da spavam.
Pusti me da sanjam.
Jer uistinu je moguće.
Postoji život bez boli.
Tako su mi rekli.
Kad bol sročiš u stih,
ona NESTANE!

- 12:03 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2023.

(o)DA zahvalnosti

Da, zahvalna sam.
Za svaki korak što ga učinim.
Za svaki ručak što sam skuhala.
Za svaki lancun što ga posložim.
I za svaki kruh i kolač što sam ispekla.

Da, zahvalna sam.
Za svakog mog prijatelja.
Za svakog mog susjeda.
Za mesara što izađe na ulicu da me posluži.
I za tetu iz dućana što mi posloži kupljeno.

Da, zahvalna sam.
Za cvjećaricu koja odnese cvijeće (tamo).
Za fizioterapeutkinju što mi u ponoć donosi sirup za kašalj.
Za moju Adu što mi kao slučajno opere kupatilo.
I za Nitu koja mi je 24 sata dostupna.

Da, zahvalna sam.
Za moje vozače koji mi u svemu idu na ruku.
Za moj posao što mi omogućava normalan život.
Za Anu koja je nadmašila sve šefove istovremeno i u empatiji i poslu.
I za Maloga što mi kaže da me nikad neće zaboraviti.

Da, zahvalna sam .
Za mog malog divljaka što me lavežom ispraća na posao, a dočekuje skokom u naručje.
Za Direktora što mi je pokazao da postoje ljudi bez duše.
Za moju asistenticu što mi je lojalna.
I za sve moje padove koji su me uzdigli.

Da, zahvalna sam.
Dragi Bog zna da jesam.
Zahvalna i sretna.
Živili moji blog(y)eri!
Sretna vam nova 2023.!