ponedjeljak, 16.01.2023.
Kućo moja, kućo stara
Cijelu prošlu 2022. godinu držala me ideja o odlasku. Odlučila sam sve prodati i otići. Nisam mogla to učiniti odmah nakon očeve smrti jer neke babe kurijože bi rekle da sam jedva čekala prodati kuću i šolde potrajbati. I tako sam sebi zadala rok od godine dana od odlaska ćaće i zbog svog dobra da ću otići živjeti u neki drugi grad. Daleko od svih i daleko od svega poznatog. Ionako više ništa nemam ovdje što me veže osim golih zidova. I neprestani iznenadni troškovi popravaka postali su opterećenje za moju malenkost koja nikad prije nije imala veze sa majstorima. A majstori kad vide samu ženu niti te shvaćaju ozbiljno i naplate ti kako njima šune, obično znatno više nego bi to naplatili jednom muškarcu. I tako proleti godina dana i puno prije nego sam mislila, dođe vrijeme za realizaciju moje ideje. Jer kao što sam i rekla, ništa me više ne veže ovdje za ovu kuću i za moju Ulicu i za moj Grad. Ništa me ne veže. Ništa.
Eba te pas (ne beštimam ja) koga ja lažem?!
Lepeza emocija je pri samoj pomisli o odlasku obuzela cijelo moje biće. U isti tren i suze i osmijeh na licu. Tuga i radost. Svih 45 godina proživljeno je u ovoj kući u kojoj se i plakalo i smijalo. Svaki kutak ove kuće priča svoju priču. Cijelo moje djetinjstvo je smješteno u ova 4 zida, odnosno u moju Godarsku 5. Ma u cijelu Godarsku. godarska ulica je mala „slijepa“ ulica smještena gotovo u samom centru grada Zadra. Za starosjedioce Grada, Godarska se nalazi na Cerariji, a za ove neke nove generacije, Godarska se nalazi na Staroj Voštarnici. Svejedno gdje se nalazila, Godarska ima dušu. I mješavina je starog i modernog. Nikad nije promijenila svoj naziv kao što je to bilo u slučaju nekih sporednih ulica. A i dan danas ja isto nazivam zgrade koje okružuju Godarsku ulicu koja je naseljena privatnim obiteljskim kućama. Dakle, s ljijeve strane moje ulice, nalazi se Boračka, a s desne strane Oficirska (a takvo je to doba bilo; socijalizam i komunizam). I zbog te zgrade Oficirske, ja nemam niti malo sunca. Uvijek mi je mračno u kući. I to je bio glavni razlog zbog kojeg sam ja odlučila otići. Ali, … ne mogu. Brate, ne mogu. Prodala bi tim činom i ćaću i mater i Matu. Ma prodala bi sebe. Nema tih novaca koji mogu platiti moje uspomene. Svoje prve i doživotne prijatelje stekla sam u toj ulici. Dijana i ja smo sate i sate provodile igrajući se „na laštik“ i praveći Zvijezde od vrha do dna ulice. Svaki dan sam se vraćala kući razbijenih kolina što od pada s bicikle ili sa rošula, vožnje karića ili veranja po starim ruševinama kojih je bilo nekoliko u ulici. Tetu Filu bi svaki dan uljudno pitala treba li joj ići u dućan znajući da će me dobro nagraditi za uslugu koju nije ni trebala jer Mali dućan nam je svima bio ispred kuće. Više puta mi je dala onu papirnatu crvenu (deset iljada dinara) koja bi kratko bila kod mene jer bi mi ju mater uzela i rekla da će mi vratiti kad ćaći bude plača. Nikad mi ju nije vratila.
I da odem i sve to zaboravim?! Ne, hvala.
Iako više u mojoj ulici nema većine stanara koji su obilježili moje djetinjstvo. Iako Ulicom više ne prolaze kar i konji, a nitko od susjeda više ne drži kokoš'e. I sve manje se čuje dječji smijeh i igra. Samo apartmani niču ka' gljive poslije kiše. Odlučila sam;
Uhvatit ću se u koštac s problemima i kao zahvalu ćaći i materi za sve učinjeno za mene, ta kuća će biti baš onakva kakvu su oni željeli imati za našu malu obitelj. I onda ću ju naseliti djecom.
A sebi sam obećala da se nikad neću nervirati radi materijalnih stvari i pustit ću i rješavati stvari onako kako dolaze… jednu po jednu… dan po dan. A s obzirom da Bog čuva i pomaže ovako munjenima ka' što sam ja, znam da ću svoj cilj i ostvariti.
Živi bili pa vidili.
- 11:53 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
