ponedjeljak, 29.11.2021.

Iz boli u nirvanu

Neki tamo veliki čovjek maloga srca je odlučio da mene moje Sunce neće pratiti na posao. Nevoljko sam prihvatila njegovu odluku iako , priznajem, da sam sve pokušala da svoje Sunce dovučem u svoj mali kutak svemira (točnije nemira).
Kažu da je takav Zakon u našoj državi, ali zakoni postoje da bi se kršili i trebala sam jednostavno Sunce nositi sa sobom.
Ali ja igram na pošteno i pošteno nadrljam. I to sve do jednom kad sam odlučila prihvatiti igru. Promijenila sam ploču. Odlučila sam praviti se luda.
Istina da mi nije trebalo puno, ali trebalo je odvažiti se na to. I tako sam ja dobila papir, crno na bijelo, dijagnoza ; kronični stres; emocionalno inkontinentna. Ovo prvo mi je jasno, ali ovo drugo mi u najmanji ruku zvuči zastrašujuće.
I opet čitam nalaz doktora ; emocionalno inkontinentna.
To bi trebalo značiti kao da ne mogu suzdržati emocije. I po meni to nije ništa loše jer zašto uopće da suzdržavam osjećaje.
Ako mi se plače-plačem, ako mi se smije- smijem se, ako mi se ljuti- ljutim se, a ako mi se tuče- podvučem rep i povučem se.
Ali se bar zato znam svađati. Onako sočno , s dušom.
I da, na temelju te dijagnoze ja sam dobila bolovanje i to dugoročno. Za sad sam puna tri mjeseca kod kuće i čuvam svoje Sunce dok ne zasjaji u punom sjaju. Još uvijek je mlado. Nepunih pet mjeseci ima. I tako ispada da nije svako zlo za zlo. Kad je u našoj državi takav Zakon, onda je i u našoj državi takva praksa da se ode na bolovanje kad ti ko nema čuvati babu, u mom slučaju Sunce.
I dragi Bog zna da sam se u ova tri mjeseca odmorila. Kako apsurdno, odmorila se u tuzi i jadu. Da, odmorila sam se. Upoznala sam se sa životom. Prihvatila sam obaveze i iz dana u dan kročila dalje. Sad sa malim odmakom vremena, sama se sebi čudim kako sam ja to uspjela. I kao da sam tek sad odrasla kad nema više nikoga da stoji iza mene.
Priznajem, da nije bilo dobrih i dragih ljudi ja to ne bi uspjela. I da me netko prije pet mjeseci pitao npr, kakvi su tvoji susjedi, samo bi odmahnula rukom i rekla da su se svi odalečili i da se gotovo više nitko i ne pozna s nikim. A onda se dogodi tuga i sve se preokrene. Prvi koji su mi priskočili u pomoć bili su moji susjedi. Naravno i prijatelji su bili i jesu velika podrška, a osoba bez koje ne bih mogla ni dan danas je moja Asistentica. Nemalo iznenađenje bili su moji kolege sa posla koji su se iskazali u pravo vrijeme. Da nije bilo moje Šefice, moj otac vjerojatno još ne bi bio ukopan.
Eto, u nevolji se poznaju junaci, a meni je dugo trebalo da dostignem svoj mir. Napokon ga imam jer znam da sam sve učinila za njih …….
Sve to znam, ali me boli……






- 20:58 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 19.11.2021.

Dan koji se pamti....

Znam da je ova tema „dodijala i bogu i vragu“.
Nikad nisam mislila da ću ja o njoj napisati zaseban post.
Dapače, sama sam se sebi zaklela da neću o tome nikad pričati i da ću se praviti kao da toga nema. To što sam znala neki put komentirati o toj temi i sudjelovati u anketi na istu, to je bilo čisto iz blogerske solidarnosti i održavanja kontakata s mojim blogerima. Ali eto, zavjet šutnje je prekinut I voda mi je došla do grla i cijepila sam se. Ebi ga, pogazila sam svoje stavove. Kukavica sam i jadno se osjećam zbog toga. Ali ako se mislim liječiti, morala sam. Točnije, nisam morala, ali prisiljena sam. Nitko mi nije prijetio pištoljem da se cijepim, ali već mjesecima imam osjećaj da netko trči za mnom s špricom i viče „cijepi se, cijepi se“. U posljednje vrijeme kad bi posjetila nekog od doktora svi bi me gledali kao da sam kužna ako nisam cijepljena. A dragi Bog zna da sam za savjet pitala brojne doktore. No, nitko nije htio preuzeti na sebe tu odgovornost i biti taj ko će mi reći „da, možeš se cijepiti“. Najprije sam savjet zatražila od svoje doktorice opće prakse, a ona je ko papagaj ponavljala da ja ne mogu dobiti potvrdu da se ne smijem cijepiti.
Alooooo doktorice, i ne tražim tu potvrdu nego savjet što mi je činiti, kojem specijalisti se javiti da mi reče smijem li se cijepiti ili ne. Sve je Hrvatska puna ovakvih slučajeva ka' što je moj (ironija) pa je teško sagledati moj problem i savjetovati me.. I tako danima se ja prepucavam s doktorima i zivkanjem istih. Sama sebi sam dopi***la, a kamoli ne njima koji su postajali sve drskiji i drskiji.
A onda sam uputila upit glavnom epidemiologu u Zadru, koji mi je odmah odgovorio „da slijedeći tjedan dođem na Zavod i potražim direktno njega“. I ovaj put sam se uvjerila da se u životu ne valja bakčati s „malima“ nego direktno udaraj u glavu.
Imala sam par dana za razmisliti i otići se testirati ako mislim uopće ući na Zavod. Vozikala sam se mojim motoričem od ljekarne do ljekarne i naravno, niti jedna ne testira. Ali fala Bogu, pronašla sam jednu privatnu kliniku koja je svoje punktove za testiranje raširila na nekoliko lokacija u Zadru. Dok sam došla do nje pokisla sam ka miš. Uglavnom znam da nemam Koronu, a to što ću dobiti upalu pluća zbog pljuska koji me oprao, koga briga???! Niti mene više nije briga jer samo želim da završi ovo ludilo oko cijepljenja.
I ustanem ja jutros u pet sati da bi stigla na Zavod u 8 kod Doktora. Ali dotičnog doktora nema, te me preuzmu drugi epidemiolozi. Najprije me glavna sestra obradila oko „nužnosti cijepljenja“ i da sam ja „baš ta koja se mora cijepiti jer sam u velikoj opasnosti“. Na trenutak sam joj i povjerovala i pristala na cijepljenje. No u taj tren dolazi doktorica epidemiologkinja koja zabrani cijepljenje bez ikakve potvrde neurologa. I svaka čast ženi jer toliko toga mi je objasnila i sve se poklapalo sa mojim dosadašnjim razmišljanjem. I sve se to događa na hodniku. Svi bulje u mene i sestre i pacijenti. I tako Ja pokušavam objasniti da moja dr opće prakse me ne šljivi ni dva posto i epidemiologkinja mi doslovno naredi da ju nazovem ( stavi ju na glas da ju svi čujemo). Na poziv specijaliste moja dr je pristala da me pošalje neurologu po mišljenje a ja sam mogla „svirati u prazno“ koliko hoću. Ni to mi nije važno, glavno da je pristala. I zahvaljujem se ja doktorici i spremam se s rodicom koja mi je pratnja da ću izaći, a epidemiologkinja vikne „ evo tvoje neurologkinje“. Naravno, prethodno sam joj rekla njeno ime. I gle slučajnosti, doktorica neurolog je svoje roditelje dovela na cijepljenje, a inaće radi u drugoj ustanovi. Nakon što je bacila oko na moje dijagnoze, samo je rekla „cijepi se“. I učinila sam to samo iz razloga da se više ne tramakivam od jednog do drugog i ne kisnem i ne testiram se. Više psihički to nisam mogla podnijeti. I da, onaj moj negativan test na ulazu u Zavod nitko mi nije ni tražio.
U jednu ruku sam sretna jer napokon sam riješila dilemu oko cijepljenja i cijepila sam se, a s druge strane sam tužna jer to nije bio moj izbor. Iako sam na kraju bila ja ta koja je rekla DA.
Štufa sam više od svega.
Ali glavno je da sam se ja vratila Ljubavi mog života. Vau, vau....











- 19:09 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.