ponedjeljak, 29.11.2021.
Iz boli u nirvanu
Neki tamo veliki čovjek maloga srca je odlučio da mene moje Sunce neće pratiti na posao. Nevoljko sam prihvatila njegovu odluku iako , priznajem, da sam sve pokušala da svoje Sunce dovučem u svoj mali kutak svemira (točnije nemira).
Kažu da je takav Zakon u našoj državi, ali zakoni postoje da bi se kršili i trebala sam jednostavno Sunce nositi sa sobom.
Ali ja igram na pošteno i pošteno nadrljam. I to sve do jednom kad sam odlučila prihvatiti igru. Promijenila sam ploču. Odlučila sam praviti se luda.
Istina da mi nije trebalo puno, ali trebalo je odvažiti se na to. I tako sam ja dobila papir, crno na bijelo, dijagnoza ; kronični stres; emocionalno inkontinentna. Ovo prvo mi je jasno, ali ovo drugo mi u najmanji ruku zvuči zastrašujuće.
I opet čitam nalaz doktora ; emocionalno inkontinentna.
To bi trebalo značiti kao da ne mogu suzdržati emocije. I po meni to nije ništa loše jer zašto uopće da suzdržavam osjećaje.
Ako mi se plače-plačem, ako mi se smije- smijem se, ako mi se ljuti- ljutim se, a ako mi se tuče- podvučem rep i povučem se.
Ali se bar zato znam svađati. Onako sočno , s dušom.
I da, na temelju te dijagnoze ja sam dobila bolovanje i to dugoročno. Za sad sam puna tri mjeseca kod kuće i čuvam svoje Sunce dok ne zasjaji u punom sjaju. Još uvijek je mlado. Nepunih pet mjeseci ima. I tako ispada da nije svako zlo za zlo. Kad je u našoj državi takav Zakon, onda je i u našoj državi takva praksa da se ode na bolovanje kad ti ko nema čuvati babu, u mom slučaju Sunce.
I dragi Bog zna da sam se u ova tri mjeseca odmorila. Kako apsurdno, odmorila se u tuzi i jadu. Da, odmorila sam se. Upoznala sam se sa životom. Prihvatila sam obaveze i iz dana u dan kročila dalje. Sad sa malim odmakom vremena, sama se sebi čudim kako sam ja to uspjela. I kao da sam tek sad odrasla kad nema više nikoga da stoji iza mene.
Priznajem, da nije bilo dobrih i dragih ljudi ja to ne bi uspjela. I da me netko prije pet mjeseci pitao npr, kakvi su tvoji susjedi, samo bi odmahnula rukom i rekla da su se svi odalečili i da se gotovo više nitko i ne pozna s nikim. A onda se dogodi tuga i sve se preokrene. Prvi koji su mi priskočili u pomoć bili su moji susjedi. Naravno i prijatelji su bili i jesu velika podrška, a osoba bez koje ne bih mogla ni dan danas je moja Asistentica. Nemalo iznenađenje bili su moji kolege sa posla koji su se iskazali u pravo vrijeme. Da nije bilo moje Šefice, moj otac vjerojatno još ne bi bio ukopan.
Eto, u nevolji se poznaju junaci, a meni je dugo trebalo da dostignem svoj mir. Napokon ga imam jer znam da sam sve učinila za njih …….
Sve to znam, ali me boli……
- 20:58 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
