četvrtak, 19.08.2021.

(26.8.1948.-18.8.2021)

Imala sam najboljeg tatu.
Samo se ugasio u jednome danu.
Sada imam samo vas...
Treba izdrzati ove dane.
Srce ce mi puknuti..
Uspjela sam mu reći "Volim te!"

- 04:13 -

Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2021.

U zatvoru prijateljstva

Opet ti nisam odgovorila na poziv.
Ne mogu, štufa sam.
A ti kao da ne shvaćaš. Ili ne želiš da shvatiš?!
Uporno zoveš i dalje.
Što ne vidiš da ja više nisam ista?!
Ništa više nije isto.
Promijenilo se sve, a ti i dalje tupiš po svom.
Praviš se da me razumiješ, a ne razumi'š ni vraga!
Eto, tjeraš me da se ljutim.
A zašto? Zbog čega?
Što ti nemam hrabrosti reći u lice; "Dosta je više. Pusti me da dišem.".
Znam pomogao si mi kad mi je bilo najteže. Bar sam tako mislila.
I zahvalna sam ti na tome. Dragi Bog zna da jesam.
Ali brate, skini mi se s vrata.
Samo TI,TI,TI i nitko drugi. I tako deset godina.
A onda i upitaš na kraju kako sam i što ima novo.
Godinama sam se i trudila odgovarati ti jer sam mislila da me slušaš i da me razumiješ,
a ti si sve preokrenuo onako kako tebi paše i upotrijebio to kad sam bila najranjivija.
Ne, nemam potrebu više tebi se ispovijedati.
Niti želim više slušati tvoje prazne priče o tamo nekim drugim ljudima koje ja i ne poznam.
Mene to ne zanima.
Gledaj sebe i svoj život.
Manje sudi.
I ako te znam saslušati, ne znači da se slažem s tobom.
I to ti otvoreno kažem jer ja ne znam drukčije.
A ti me uopće ne čuješ. Ne želiš čuti.
Onda me se, brate, ostavi.
Vrijeme je da se krene.
Svako svojim putem.
Jer ti me stalno vračaš nazad.
I to samo kako bi tebi bilo lakše.
I onda na kraju balade me upitaš
Jel' i drugi kukaju ovako kao ti i ja?
A ja samo što ne iskočim iz kože jer ne podnosim kad me uspoređuješ sa sobom i kažeš kako nam je isto.
Ne, ni približno nam nije isto, ali ja ne kukam.
Ti kukaš dragi moj!

- 12:00 -

Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.08.2021.

Parlevu Franse?-Vi, Vi.....

Šetamo Goga i ja gotovo uvijek istim putem i prepričavamo jedna drugog kako je koja provela dan. Ugledavši francuske registarske oznake auta koji je prošao pored nas, Goga samo konstatira kako joj je već muka što će joj slijedeća tura turista biti opet iz Francuske. Očito je imala loše iskustvo s Francuzima kao turistima i ne želi ga ponoviti, ali svaki eurić dobro dođe pa će i ove Francuze ugostiti ovaj vikend u svojoj vikendici.

- Ma, ne znaš ti što je to?! Ne znaš ti koliko su komplicirani i koliko izvoljevaju svakakve gluposti...-rekla mi je to iako je dobro znala da se i moja obitelj davno prije bavila turistima, ali mi je još jednom htjela reći koliko ju je izmučila posljednja tura francuskih turista.

- Ma ne mora značiti.... sve ovisi na koga potrefiš...možda ovi što dolaze budu baš primjer pravih i dobrih turista..- svašta sam ja njoj pokušala reći i ukazati kako bi joj olakšala trenutno stresnu situaciju od same pomisli na Francuze. Ali ona se nije dala;

- Ma svi su ludi!.... U najmanju ruku čudni.... pa evo ti samo pogledaj VIvija.

I nas dvije prasnemo u smijeh, a kako i ne bi i od same pomisli na mog susjeda koji je cijeli radni vijek odradio u Francuskoj i sad se po stare dane vratio u Hrvatsku. A inače kad pričaš s tim likom, on samo ponavlja jedno te isto; Vi, Vi ! (Po naški da, da) i naravno da njoj i meni nije trebalo dugo da ga prozovemo Vivi. Malo je osoba u našoj blizini s kojima smo u kontaktu, a da nemaju nadimak. Gotovo svakoga smo mi prekrstili nekim drugim imenom samo nama znanim
.
A kako nas dvije nismo bile ni na pola puta do kuće, odlučila sam joj ispričati svoju avanturicu s Francuzom. Je, je! Bilo je i toga. Sad se samo prisjećam:

(Sad baka Šuša stavlja naočale na nos i počinje svoju priču. A to stvarno tako izgleda dok ja Gogi pričam svoje dogodovštine. Jer čini mi se da je ona jedina što me stvarno sluša i shvaća ozbiljno.)

Bio je kraj 2003.godine. I nas četvoro prijatelja uputili smo se autom u Francusku, točnije u Pariz i to na doček Nove Godine. Rekla sam da smo prijatelji, ali u biti su njih troje bili prijatelji od moje prijateljice koja se udala u Pariz, a meni su bili samo poznanici. No, kako je ona odlučila ugostiti njih kod sebe u stanu u centru Pariza, rekla im je da će ih jedino primiti ako dovezu i mene.
Imala sam 25 godina, ali nisam imala baš pameti i ničega me nije bilo strah. To što ne mogu hodati, a tad nisam imala ni hodalicu ni kolica, meni nije bilo nikakva prepreka da krenem na put od Zadra do Pariza. Mislila sam da će me se moji odreći javno tad jer nikako nisu bili za to da ja krenem na taj put. Ali ja sam najpametnija, sve sam znala i da sam muško bila bi Supermen!
Put koji inače traje normalnim ljudima 19 sati na toj relaciji Zadar - Pariz, nama je trajao 24 sata. Dečko koji je vozio je bio predobar i iskusan vozač, ali i nije baš svaki dan da je vozio te rute. Točnije nikada nije vozio izvan granica Rvacke.
Kako smo htjeli uštedjeti i ne platiti autoput, išli smo nekim okolnim cestama pa smo se nekoliko puta izgubili u nekim zabačenim selima. Ali i to je imalo svoje čari.
No, mi smo stigli na odredište; Parizzzz! Dočekali su nas moja prijateljica Dada i njen muž. I slijedeća dva tjedna gostili su nas i častili ka' prave turiste. Pokazali su nam (gotovo) sve ljepote Pariza i sve je bilo baš onako kako treba biti. To da su se meni otvorile rane od hodanja ću zanemariti jer ova priča ne bi bila tako lijepa. I ne bi imala neki osobiti smisao da se u njoj ne pojavljuje Francuz. Bio je to prvi susjed od moje Dade. A moja prija ima jednu čudnu misiju u životu, a to je da spaja ljude. Ono nešto kao „Vrtuljak ljubavi“ ili „Ljubav je na selu“. I njoj je to dobro išlo inače, ali u mom slučaju se malo zafrkala. Iako ja više nisam bila mala curica i balavica, mene uopće nisu zanimali muški (TAD). Meni je bilo prvo i osnovno zabaviti se, smijati se i družiti sa ljudima. Ali Franck je imao drugačije namjere. Da tako se zvao i samo mu je ime bilo smiješno i podsjetilo me na tvornicu kave u Zagrebu. A i izgledom je bio presmiješan;
Za glavu je bio manji od mene, a oblačio se kao nešto moderno u neke široke šarene hlače koje bi kod mene prošle eventualno za pidžamu. A njanka ni to!
Uglavnom Franck je poludio za mnom. Vidjelo se to iz njegovih postupaka i toga što se nije micao od mene. Za sam doček Nove nije se ništa dogodilo, iako su svi sa velikim zanimanjem pratili naš odnos. Ništa zločesto, ali ja sam ga samo smatrala opičenim Francuzom.
Za rastanak mi je poklonio prijenosni Cd-player (koji nisam imala do tad) i nakon povratka u Zadar stalno me nazivao na kućni telefon. A ja Šuša ka' i uvijek, nisam mu se više niti htjela javljati.

Nije prošla ni godina dana Franck se oženio i dobio sina. Dada kaže da me nikad nije prebolio (mo'š misliti). Znam ga se sjetiti i pitam se što bi bilo da sam se udala za njega jedinca u roditelja i odmah dobila franc.državljanstvo, baš onako kako je on to planirao. A ja sam se samo smijala. A i danas se nasmijem na to kad se sjetim da bi bila prava „Dama iz Pariza“, ali onda mi naglo nestane osmjeh jer se sjetim da bi bila „Udovica iz Pariza“.
Prije par godina me Dada obavijestila da je Franck umro.
A bio je tako mlad!

- 07:33 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 06.08.2021.

Susreti

Baš jutros sam ga htjela izbjeći. Istina da mi je drag i simpatičan čovjek i sve to stoji; ali brate mili, umorna sam. Nenaspavana. Iscrpile su me ove vruče ljetne noći i sparine. Nemam snage sad još i pozdraviti ga i pročakulati s njim kao što to činim svakog radnoga jutra. Ne mogu ja to ovaj put. Ne mogu pričati s nikim, a ne samo s njim dok bar ne popijem moju veliku šalicu čiste turske kave i to bez šećera. I tako natečena od (ne)spavanja odlučim skrenuti u uličicu koja vodi prema Sv. Šimi, a ne kao obično proći kraj 4 kantuna gdje on sjedi u svojim inv. kolicima i čeka da se otvori „Toni“ jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih kafića u Zadru. No, kako ovo jutro nije bilo ama baš niti jednog prolaznika na potezu od Trga do 4 kantuna, krajičkom oka sam ubrala da me čovjek skužio. I što sad?!!! Nije lijepo da ga namjerno izbjegnem pa eto nastavim se vozikati do Tonija.

- Dobro jutro Tiho!- uljudno pozdravim čovjeka imenujući ga mada je to bilo sve što sam znala o njemu. A i iskreno nije me ni zanimalo više.
- Dobro jutro Prijateljice!- očito mi nije znao ime ili ga je zaboravio.
Samo sam mu se nasmijala jer je to uistinu bilo i jedino što sam ovako pospana mogla ovo jutro. Ali zato nastavi on:

- Priđi bliže- dozivajući me rukom da se približim k njemu. A kako ujutro slabo kapiram, blentavim pogledom mu uputim pitanje što sad hoće od mene.
- Ne boj se, dođi malo bliže!- i kad sam mu se približila on uzme moju ruku i ispusti iz svoje zgrčene šake malu sličicu.
Baš sam bila iznenađena i kao da se nisam snašla, malo sam gledala u sličicu malo u njega. A on je nastavio;

- Evo ti i neka te čuva. Tebe i tvoju obitelj.

Na spomen obitelji sva sam se zatresla, a oko je zasuzilo posebno kad sam vidjela na sličici Sv .Ivana Pavla II . Samo sam šutila sa suzama u očima, a Tiho je nastavio pričati . Pričao je s tolikim žarom i ljubavi kako je te 2003. g prilikom posjeta Pape Zadru- pozdravio ga u ime .....ne bi znala koga jer ga više nisam ni slušala nego se sjećanjima vratila u tu 2003. godinu kada se Grad cijelu tu godinu pripremao za dolazak Pape. Ništa nije bilo prepušteno slučaju i svaka osoba koja je htjela dočekati Papu na Zd Forumu trebala je imati posebnu ulaznicu koje su se dijelile po Župama i raznim gradskim ustanovama. Ni na kraj pameti mi nije bilo da i ja idem na doček i u susret Papi i to iz više razloga;

1. Ne volim gužve i velika javna okupljana
2. Mama je tu godinu imala otvorene rane na nogama i nismo mogle nigdje
3. Tad još nisam imala motorić pa nigdje nisam mogla sama iako je Forum udaljen od moje kuće svega 400m.

Nisam uopće mislila o dolasku Pape i čak mi je išla pomalo na živce ta silna euforija koja je vladala Gradom tih dana. No, samu večer prije dana kad je Papa trebao posjetiti Forum, mama je izrazila želju da bar ja idem na Doček Papi kad ona već ne može i pitala me bi li išla sa susjedom Tomislavom.
Pošto je to bila mamina želja, dakle za mene zapovijed pristala sam s Tomislavom ići na Forum.
Tu noć prije dolaska pape digla sam se u tri sata da bi već u 4 bile na Forumu . Nismo imale nikakve ulaznice ni pozivnice samo smo krenule otvorena srca i s velikom željom da pozdravimo Papu. Tomislava me uhvatila pod ruku i polako smo se uputile prema Gradu i Forumu. Šepale smo jedna i druga, ali smo išle. Nju je bilo strah svaki put kad bi prošle kraj „stražara“ koji su bili po cijelom Poluotoku i kontrolirali hodočasnike. Nisam se bojala i samo sam ju gurala naprijed;

- AJ, AJ! Ne boj se!- i gle čuda stvarno nas nitko nije ni zaustavio- a mi smo išle prema Forumu sa takvom sigurnošću kao da imamo VIP pozivnice za prvi red do tribine na kojoj je trebao biti Papa. I tako korak po korak dovučem ja nju (ili ona mene) do prvog reda, ne ispred samih tribina, nego do prvog reda na istoku od tribina točno ispred crkve Sv. Marije gdje smo imale idealan pregled na veliki oltar koji je postavljen ispred crkve Sv. Donata.

I naravno, Papa je prolazeći Forumom svojim Papamobilom i pozdravljajući ljude prošao tik do nas. Nikad, ali nikad u životu neću zaboraviti taj osjećaj i trnce koji su mi prolazili cijelim tijelom (nešto nadnaravno) kad je pogledao u nas. Taj blagi i nasmiješeni izraz lica utisnuo mi se u srce. Od tog trenutka shvatila sam da je Karol Wojtyla iliti Ivan Pavao II Svetac. I od tad znam da sveci su stvarni ljudi koji žive među nama i koji su svojim životom svjedočili vjeru. Na sam spomen Ivana Pavla drugog ja se sva stresem i ponovo proživljavam taj momenat koji sam iskusila tog 9.6. 2003. godine. Bilo je to najljepše iskustvo koje mi se ikad u životu dogodilo. A dan danas znam iz čista srca kliknuti na sav glas baš kao i tog dana kada smo svi bili kao jedno i baš onako kako se to radi na košarkaškim tribinama ;

„Ivane Pavle Drugi, hrvatski te narod ljubi!!!!".