Marketing
Parlevu Franse?-Vi, Vi.....
Šetamo Goga i ja gotovo uvijek istim putem i prepričavamo jedna drugog kako je koja provela dan. Ugledavši francuske registarske oznake auta koji je prošao pored nas, Goga samo konstatira kako joj je već muka što će joj slijedeća tura turista biti opet iz Francuske. Očito je imala loše iskustvo s Francuzima kao turistima i ne želi ga ponoviti, ali svaki eurić dobro dođe pa će i ove Francuze ugostiti ovaj vikend u svojoj vikendici.
- Ma, ne znaš ti što je to?! Ne znaš ti koliko su komplicirani i koliko izvoljevaju svakakve gluposti...-rekla mi je to iako je dobro znala da se i moja obitelj davno prije bavila turistima, ali mi je još jednom htjela reći koliko ju je izmučila posljednja tura francuskih turista.
- Ma ne mora značiti.... sve ovisi na koga potrefiš...možda ovi što dolaze budu baš primjer pravih i dobrih turista..- svašta sam ja njoj pokušala reći i ukazati kako bi joj olakšala trenutno stresnu situaciju od same pomisli na Francuze. Ali ona se nije dala;
- Ma svi su ludi!.... U najmanju ruku čudni.... pa evo ti samo pogledaj VIvija.
I nas dvije prasnemo u smijeh, a kako i ne bi i od same pomisli na mog susjeda koji je cijeli radni vijek odradio u Francuskoj i sad se po stare dane vratio u Hrvatsku. A inače kad pričaš s tim likom, on samo ponavlja jedno te isto; Vi, Vi ! (Po naški da, da) i naravno da njoj i meni nije trebalo dugo da ga prozovemo Vivi. Malo je osoba u našoj blizini s kojima smo u kontaktu, a da nemaju nadimak. Gotovo svakoga smo mi prekrstili nekim drugim imenom samo nama znanim
.
A kako nas dvije nismo bile ni na pola puta do kuće, odlučila sam joj ispričati svoju avanturicu s Francuzom. Je, je! Bilo je i toga. Sad se samo prisjećam:
(Sad baka Šuša stavlja naočale na nos i počinje svoju priču. A to stvarno tako izgleda dok ja Gogi pričam svoje dogodovštine. Jer čini mi se da je ona jedina što me stvarno sluša i shvaća ozbiljno.)
Bio je kraj 2003.godine. I nas četvoro prijatelja uputili smo se autom u Francusku, točnije u Pariz i to na doček Nove Godine. Rekla sam da smo prijatelji, ali u biti su njih troje bili prijatelji od moje prijateljice koja se udala u Pariz, a meni su bili samo poznanici. No, kako je ona odlučila ugostiti njih kod sebe u stanu u centru Pariza, rekla im je da će ih jedino primiti ako dovezu i mene.
Imala sam 25 godina, ali nisam imala baš pameti i ničega me nije bilo strah. To što ne mogu hodati, a tad nisam imala ni hodalicu ni kolica, meni nije bilo nikakva prepreka da krenem na put od Zadra do Pariza. Mislila sam da će me se moji odreći javno tad jer nikako nisu bili za to da ja krenem na taj put. Ali ja sam najpametnija, sve sam znala i da sam muško bila bi Supermen!
Put koji inače traje normalnim ljudima 19 sati na toj relaciji Zadar - Pariz, nama je trajao 24 sata. Dečko koji je vozio je bio predobar i iskusan vozač, ali i nije baš svaki dan da je vozio te rute. Točnije nikada nije vozio izvan granica Rvacke.
Kako smo htjeli uštedjeti i ne platiti autoput, išli smo nekim okolnim cestama pa smo se nekoliko puta izgubili u nekim zabačenim selima. Ali i to je imalo svoje čari.
No, mi smo stigli na odredište; Parizzzz! Dočekali su nas moja prijateljica Dada i njen muž. I slijedeća dva tjedna gostili su nas i častili ka' prave turiste. Pokazali su nam (gotovo) sve ljepote Pariza i sve je bilo baš onako kako treba biti. To da su se meni otvorile rane od hodanja ću zanemariti jer ova priča ne bi bila tako lijepa. I ne bi imala neki osobiti smisao da se u njoj ne pojavljuje Francuz. Bio je to prvi susjed od moje Dade. A moja prija ima jednu čudnu misiju u životu, a to je da spaja ljude. Ono nešto kao „Vrtuljak ljubavi“ ili „Ljubav je na selu“. I njoj je to dobro išlo inače, ali u mom slučaju se malo zafrkala. Iako ja više nisam bila mala curica i balavica, mene uopće nisu zanimali muški (TAD). Meni je bilo prvo i osnovno zabaviti se, smijati se i družiti sa ljudima. Ali Franck je imao drugačije namjere. Da tako se zvao i samo mu je ime bilo smiješno i podsjetilo me na tvornicu kave u Zagrebu. A i izgledom je bio presmiješan;
Za glavu je bio manji od mene, a oblačio se kao nešto moderno u neke široke šarene hlače koje bi kod mene prošle eventualno za pidžamu. A njanka ni to!
Uglavnom Franck je poludio za mnom. Vidjelo se to iz njegovih postupaka i toga što se nije micao od mene. Za sam doček Nove nije se ništa dogodilo, iako su svi sa velikim zanimanjem pratili naš odnos. Ništa zločesto, ali ja sam ga samo smatrala opičenim Francuzom.
Za rastanak mi je poklonio prijenosni Cd-player (koji nisam imala do tad) i nakon povratka u Zadar stalno me nazivao na kućni telefon. A ja Šuša ka' i uvijek, nisam mu se više niti htjela javljati.
Nije prošla ni godina dana Franck se oženio i dobio sina. Dada kaže da me nikad nije prebolio (mo'š misliti). Znam ga se sjetiti i pitam se što bi bilo da sam se udala za njega jedinca u roditelja i odmah dobila franc.državljanstvo, baš onako kako je on to planirao. A ja sam se samo smijala. A i danas se nasmijem na to kad se sjetim da bi bila prava „Dama iz Pariza“, ali onda mi naglo nestane osmjeh jer se sjetim da bi bila „Udovica iz Pariza“.
Prije par godina me Dada obavijestila da je Franck umro.
A bio je tako mlad!
Post je objavljen 12.08.2021. u 07:33 sati.