petak, 06.08.2021.
Susreti
Baš jutros sam ga htjela izbjeći. Istina da mi je drag i simpatičan čovjek i sve to stoji; ali brate mili, umorna sam. Nenaspavana. Iscrpile su me ove vruče ljetne noći i sparine. Nemam snage sad još i pozdraviti ga i pročakulati s njim kao što to činim svakog radnoga jutra. Ne mogu ja to ovaj put. Ne mogu pričati s nikim, a ne samo s njim dok bar ne popijem moju veliku šalicu čiste turske kave i to bez šećera. I tako natečena od (ne)spavanja odlučim skrenuti u uličicu koja vodi prema Sv. Šimi, a ne kao obično proći kraj 4 kantuna gdje on sjedi u svojim inv. kolicima i čeka da se otvori „Toni“ jedan od najpoznatijih i najdugovječnijih kafića u Zadru. No, kako ovo jutro nije bilo ama baš niti jednog prolaznika na potezu od Trga do 4 kantuna, krajičkom oka sam ubrala da me čovjek skužio. I što sad?!!! Nije lijepo da ga namjerno izbjegnem pa eto nastavim se vozikati do Tonija.
- Dobro jutro Tiho!- uljudno pozdravim čovjeka imenujući ga mada je to bilo sve što sam znala o njemu. A i iskreno nije me ni zanimalo više.
- Dobro jutro Prijateljice!- očito mi nije znao ime ili ga je zaboravio.
Samo sam mu se nasmijala jer je to uistinu bilo i jedino što sam ovako pospana mogla ovo jutro. Ali zato nastavi on:
- Priđi bliže- dozivajući me rukom da se približim k njemu. A kako ujutro slabo kapiram, blentavim pogledom mu uputim pitanje što sad hoće od mene.
- Ne boj se, dođi malo bliže!- i kad sam mu se približila on uzme moju ruku i ispusti iz svoje zgrčene šake malu sličicu.
Baš sam bila iznenađena i kao da se nisam snašla, malo sam gledala u sličicu malo u njega. A on je nastavio;
- Evo ti i neka te čuva. Tebe i tvoju obitelj.
Na spomen obitelji sva sam se zatresla, a oko je zasuzilo posebno kad sam vidjela na sličici Sv .Ivana Pavla II . Samo sam šutila sa suzama u očima, a Tiho je nastavio pričati . Pričao je s tolikim žarom i ljubavi kako je te 2003. g prilikom posjeta Pape Zadru- pozdravio ga u ime .....ne bi znala koga jer ga više nisam ni slušala nego se sjećanjima vratila u tu 2003. godinu kada se Grad cijelu tu godinu pripremao za dolazak Pape. Ništa nije bilo prepušteno slučaju i svaka osoba koja je htjela dočekati Papu na Zd Forumu trebala je imati posebnu ulaznicu koje su se dijelile po Župama i raznim gradskim ustanovama. Ni na kraj pameti mi nije bilo da i ja idem na doček i u susret Papi i to iz više razloga;
1. Ne volim gužve i velika javna okupljana
2. Mama je tu godinu imala otvorene rane na nogama i nismo mogle nigdje
3. Tad još nisam imala motorić pa nigdje nisam mogla sama iako je Forum udaljen od moje kuće svega 400m.
Nisam uopće mislila o dolasku Pape i čak mi je išla pomalo na živce ta silna euforija koja je vladala Gradom tih dana. No, samu večer prije dana kad je Papa trebao posjetiti Forum, mama je izrazila želju da bar ja idem na Doček Papi kad ona već ne može i pitala me bi li išla sa susjedom Tomislavom.
Pošto je to bila mamina želja, dakle za mene zapovijed pristala sam s Tomislavom ići na Forum.
Tu noć prije dolaska pape digla sam se u tri sata da bi već u 4 bile na Forumu . Nismo imale nikakve ulaznice ni pozivnice samo smo krenule otvorena srca i s velikom željom da pozdravimo Papu. Tomislava me uhvatila pod ruku i polako smo se uputile prema Gradu i Forumu. Šepale smo jedna i druga, ali smo išle. Nju je bilo strah svaki put kad bi prošle kraj „stražara“ koji su bili po cijelom Poluotoku i kontrolirali hodočasnike. Nisam se bojala i samo sam ju gurala naprijed;
- AJ, AJ! Ne boj se!- i gle čuda stvarno nas nitko nije ni zaustavio- a mi smo išle prema Forumu sa takvom sigurnošću kao da imamo VIP pozivnice za prvi red do tribine na kojoj je trebao biti Papa. I tako korak po korak dovučem ja nju (ili ona mene) do prvog reda, ne ispred samih tribina, nego do prvog reda na istoku od tribina točno ispred crkve Sv. Marije gdje smo imale idealan pregled na veliki oltar koji je postavljen ispred crkve Sv. Donata.
I naravno, Papa je prolazeći Forumom svojim Papamobilom i pozdravljajući ljude prošao tik do nas. Nikad, ali nikad u životu neću zaboraviti taj osjećaj i trnce koji su mi prolazili cijelim tijelom (nešto nadnaravno) kad je pogledao u nas. Taj blagi i nasmiješeni izraz lica utisnuo mi se u srce. Od tog trenutka shvatila sam da je Karol Wojtyla iliti Ivan Pavao II Svetac. I od tad znam da sveci su stvarni ljudi koji žive među nama i koji su svojim životom svjedočili vjeru. Na sam spomen Ivana Pavla drugog ja se sva stresem i ponovo proživljavam taj momenat koji sam iskusila tog 9.6. 2003. godine. Bilo je to najljepše iskustvo koje mi se ikad u životu dogodilo. A dan danas znam iz čista srca kliknuti na sav glas baš kao i tog dana kada smo svi bili kao jedno i baš onako kako se to radi na košarkaškim tribinama ;
„Ivane Pavle Drugi, hrvatski te narod ljubi!!!!".
- 13:24 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
