srijeda, 23.10.2019.
Mjesto susreta neba i zemlje
Pružila mi se prilika i ja sam je prihvatila bez iti malo razmišljanja. I bez obzira na to što se ide na put avionom. Valjda sam godinama živjela u zabludi da ja ne smijem letjeti avionom zbog moždanog udara, oštećenih i začepljenih krvnih žila i inih gluposti koje se tiću mog zdravstvenog stanja. I tako sam ja propustila brojna putovanja na čije se destinacije moglo doći samo avionom. No, ne žalim za propuštenim prilikama, a ova mi je došla baš u pravi čas. I to u ono razdoblje života kad sam bila „ni na nebu, ni na zemlji“ i sve mi je postalo ravno. A onda je uslijedilo pitanje; „Bi li i ti išla u Lurd?“. Odmah sam znala da ću ići iako „ne smijem u avion“. Nazvala sam svoju doktoricu opće prakse i bila sam pripremljena da će me slati na duge i dosadne pretrage kad ono IZNENAĐENJE ;
Moja doktorica je na godišnjem i žena koja ju je zamjenjivala nakon što je pregledala moj „karton“ rekla mi je par rečenica koje nikad neću zaboraviti u životu. A glasile su otprilike ovako;
„Draga Šušo, ja Vas ne poznajem, ali po ovome što vidim i po Vašoj anamnezi bolesti, Vi nemate nikakve prepreke da ne putujete avionom. Nije moje da se miješam, ali moja preporuka je da uzmete sve što Vam život pruža i da živite život punim plućima. Ne robujte svojim strahovima nego proživite što kvalitetnije svaki dan što je pred Vama,....“ i bla bla bla govorila je o sigurnosti aviona i kako mogu poginuti svakim izlaskom na ulicu.
Zahvalila sam se doktorici kojoj ni ime ne znam te nazvala organizatoricu puta. Nakon kratkog razgovora i par izmijenjenih informacija o putu i o osobnim podacima i ja sam bila na listi za Lurd. Bilo je to bolesničko hodočašće za koje meni sad treba puno snage da ga opišem. I to ponajviše iz sebičnih razloga jer ovakvo iskustvo želim zadržati za sebe i što god da kažem- malo je i preslabo da bi opisala to što sam doživjela u Lurdu. Ali opet s druge strane , želim da cijeli svijet zna da sam i ja bila u Lurdu i da je Lurd stvarno mjesto susreta neba i zemlje.
Dakle što se tiće aviona stvari sam posložila u svojoj glavi ovako; „Bez obzira prsne li mi mozak ili ne, ja u svakom slučaju idem Gospi!“. I stvarno sam joj došla. Bila su to za mene četiri dana Raja.
Letjelo se iz Splita do kojeg smo mi Zadrani došli organiziranim prijevozom. Na splitskom aerodromu dočekala nas je splitska ekipa i odmah smo postali jedno. Postali smo hodočasnici u Lurd. Na tom putovanju od dvjesto ljudi poznavala sam samo moju susjedu i njenu kćer koja ima Down sindrom. Nisam se bojala niti malo. Vjerovala sam u ljude i njihovu pomoć. Ma u biti tako sam jako željela ići u Lurd da za mene nije bilo dileme hoću li ići ili ne. I to baš u ovom mjesecu kad se štuje Listopadska krunica Gospi i kad mi je mami i rođendan i dan odlaska.
U avionu sam se ponašala kao da mi je to već stoto putovanje i let je prošao u najboljem redu. A onda je uslijedio smještaj. Bili smo smješteni u nekakvom stacionaru St Nicholas. Odmah sam primijetila da niti jedne naše toplice nisu ni približno uređene i prilagođene nama osobama s invaliditetom kao što je ovaj stacionar. I inače, cijelo Svetište je prilagođeno i bazira se na volonterstvu. Volonteri iz cijeloga svijeta su na svakom koraku. Nisam trebala njihovu pomoć jer sam imala svoje volonterke; -dvije prekrasne cure koje su mi bile 24 sata na pomoći. Ma svih 70-ak volontera iz naše grupe bilo mi je pri ruci tako da nikad nisam čekala nekog za nešto. Hvala tim divnim ljudima koji se daju bezuvjetno i bez njih bi bilo nemoguće nama s različitim poteškoćama ići na ovaj put.
Organizacija je bila savršena. Nije bilo praznog hoda. Posjetili smo sva važna mjesta u Lurdu; Od Špilje gdje se Gospa ukazala maloj Bernardici, rodnoj kući i kasnijem prebivalištu Bernardice, muzej u Lurdu, podzemnoj crkvi tj. Bazilici Pija x koja može primiti 30 000 hodočasnika i brojnim drugim crkvama. Molitva je bila sveprisutna. I procesije i tisuće i tisuće hodočasnika iz cijeloga svijeta, svih rasa i nacionalnosti.
Ufff, kako sam samo bila ponosna na Hrvatsku zastavu.
Četiri dana kao da nisam disala, lebdjela sam, bila sam presretna. I mislim se koji bi dio izdvojila i opisala, ali ne mogu, nešto mi ne da. Moja sebičnost je proradila. Još uvijek želim ovaj svet trenutak zadržati za sebe. No, ipak ću opisati bar susret s bazenima sa Sv. Vodom. Ili neću?!.... jer ipak je preintimno.... Ali opisat ću „zadnju“ Sv. Euharistiju pred samom špiljom gdje se ukazala Gospa. I to samo jedan trenutak- trenutak propovijedi;
Slušajući propovijed na hrvatskom jeziku i pokušavajući shvatiti koju ljepotu i radost doživljavam, osjetim par kapi kiše na rukama i licu. I pomislih kako nas je Gospa blagoslovila jer ta četiri dana kiša nije padala iako je kiša svakodnevna pojava u Lurdu koji se nalazi podno Pirineja.. I uputih pogled u nebo, a tamo prizor koji nikad neću zaboraviti; Jesenje lišće je u visinama igralo svoj ples. Vrtilo se u krug i napravilo vihor od lišća u svim jesenjim bojama. Nešto posebno, a i za mene čudno. Jer u blizini nisam baš vidjela stabla. Pretpostavljam da su bila iznad Špilje i Crkve koja je sagrađena na špilji prema ukazanju Gospe, Ali..... Ali... nemam riječi. Samo sam se nasmijala i rekla:
Gospe, fala Ti, doći ću Ti opet!
- 07:51 -
Komentari (25) - Isprintaj - #
