nedjelja, 31.10.2021.
Falite mi puno, falite.. .
Jutros priđe meni dobro znana gospođa sva uplakana. U prvi mah sam se prestrašila misleći da joj se nešto ružno dogodilo, ali nakon što je jedva gušeći se u suzama izgovorila par rečenica sve mi je bilo jasno. Žena u kasnim šezdesetim plače za svojim pokojnim mužem. I to mi nije ništa čudno bilo jer ipak nisu ni dvije godine prošle da joj je Dragi preminuo. Ali rečenica koja mi je digla tlak i okrenula želudac naopako je glasila; " Blago tebi, kako ti to možeš i kako si ti to prihvatila. Ja se ne mogu pomiriti da ga nema".
Samo sam ju blijedo gledala pomalo blentavim pogledom. A i kad sam joj na njen upit hoću li ići za "SviSvete" na groblje, odgovorila NE, žena me blago rečeno začuđeno pogledala.
Ma tko si ti da mi određujeś kad ću ići na groblje?
Od kud ti pravo mjeriti moju tugu time što trenutno sjedim u kafiću i ne plačem?
I tko si ti da procjenjuješ jesam li ja prihvatila ili nisam gubitak svojih voljenih?!
Svatko od nas se na svoj način nosi s tugom i da mogu svoje srce bi ostavila među ono troje.
NISAM i nikad neću prihvatiti njihov odlazak. Ali da ću živjeti život na najbolji način što znam- brate gospođo, živjet ću. I nemoj mi više , molim te ponavljati to ",,, i sad si jadna sama". Nisam ni jadna, a niti sam sama. Ali kome ja to objašnjavam....Samo me drugi put zaobiđi i poštedi svojih komentara. I da, ako te baš zanima: odnijela sam cvijeće na grob i zapalila svijeću. A ti misli kako kad sam " sama i jadna".
Możda se drugi put i ti ponudiš da me odvedeš do groblja. Ili bolje ne....., ipak me zaobiđi
- 21:13 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
