subota, 10.01.2026.
Rozi kapatojo
Ne mogu se odlučiti volim li zimu ili ne.
Ne volim ju zbog hladnih ruku i kratkog dana.
Volim ju zbog topline doma i kratkog dana.
Očito su dani koji rano prelaze u noć ti koji mi stvaraju nedoumicu.
Subotnje je predvečerje. Ležim na kauču ušuškana u rozi kućni ogrtač i u rukama držim knjigu. Čitam Andrića i njegove Travničke kronike. Vračam se na srednju školu i ono što je davno trebalo biti pročitano. Misli mi bježe na sto strana. Knjiga samo isklizne iz ruku, a pogled mi padne na čupavi kapatojo. Iako je prošlo već pet godina da si mi ga darovao, još uvijek je kao nov. Rekao si da ne voliš rozu boju, ali privukle su te ove bijele točkice razbacane po cijelom ogrtaču. „Kad ih uspiješ prebrojati, tad će naša ljubav prestati.“, pamtim tvoje riječi. Nikada nisam saznala koliko mantil ima točkica, ali znam da naše ljubavi više nema. Nestala je kao da ju nikad nije ni bilo. Pitam se što se to dogodilo između nas. Prava ljubav zasigurno ne!
Nepobrojane točkice su trebale biti znak našeg trajanja, a one su mi samo podsjetnik na jedno nedostajanje. Opet uzimam Kronike i čitam. I u Travniku je zima, ali tako lijepo opisana da mi je oko srca toplo. Lijevom rukom stišćem mekanu tkaninu ogrtača. Bar četiri točkice mi stanu u šaku. Ne brojim ni sad, ali znam. Trenutak je želje i čežnje. Kapatojo je sve što mi je ostalo od tebe. Grije me.
Ne mogu se odlučiti volim li zimu ili ne.
Volim ju zbog topline srca kad su i nedostajanja lijepa.
- 19:19 -
