petak, 05.06.2020.
Bježi kišo s prozora....
„Pada kiša napolju...kaplje mi po prozoru....a ja sama kod kuće....sjedim, plačem, tugujem...ne znam šta ću od sebe....“
Istina pada kiša,ne na polju, nego vani, a ja sama u mojoj kancelariji.... sjedim i baš sam nekako nostalgična.
Ne mogu se odlučiti volim li kišu ili ne. Ne volim je iz razloga što kad sam „na polju“ uvik pokisnem ka pivac, a kad sam kod kuće-obožavam ju. Onda mi naviru sjećanja.
Ma inače, sve što sam starija sve se više vračam u djetinjstvo i dane moje mladosti. Sjetim se takvih dogodovština da sam onda kad su mi se događale mislila da su totalno bezveze. A sad znam da su bili to dani beskrajne sreće. Imala sam posebno djetinjstvo, a djevojaštvo sam već provela kao osoba s invaliditetom. No, u niti jednom trenutku nisam osjetila da sam zbog invaliditeta zakinuta za nešto.
Dapače, razdoblje srednje škole pamtim kao jedno jako lijepo razdoblje mog života; puno smijeha i bezbrižnosti. Kako je bilo mojim roditeljima, ne znam, pretpostavljam. I upravo sad želim se vratiti u to doba koje sam već djelomično o pisalau prijašnjim postovima.. Ali sad želim misliti samo na ono lipo.
U klupi sam sve četiri godine sjedila sa jedni m dugokosim dečkom, plavih očiju i plave kose. Bili smo kao braća. Nadopunjavali smo se u svemu. Pa tako npr dok bi profesor diktirao gradivo, ja sam sporo pisala i zapisala bi samo prva slova svake riječi u rečenici, a ni On nije bio bolji jer je imao takav švrakopis koji su u biti bile samo nekakve crte.
Ali On kad bi izostajao sa sata, uzeo bi samo moju bilježnicu i sve je razumio. Tako i ja, kad me ne bi bilo uzela bi njegove hijeroglife i bez problema sam ih jedina znala ja pročitati.
Oboje smo bili jarci. Oboje smo bili odlikaši. On se znao potući zbog mene i za mene. Nikome nije dao da me samo ružno pogleda. Koliko li je samo puta letio iz razreda jer bi ja glasno i nekontrolirano prasnula u smijeh na njegove baline. Profesori nisu mogli „ jadnog invalida“ izbaciti iz razreda pa je On plaćao za sve. Ali to je njemu i odgovaralo da izađe na čik-pauzu.
Sjećam se kad mi je došao u posjetu kad sam bila bolesna i samo se uvukao pod moju deku opravdavajući se da je umoran. MOja mater ga je prihvatila ka svog sina, a i on je obožavao nju.
Apsurdno je da kao najbolji i najpametniji učenik u razredu nije upisao fakultet što je većina nas iz razreda učinila ( čak i oni koji su jedva prolazili). Za takav razvoj situacije može zahvaliti tadašnjoj curi koja mu je ubrzo nakon srednje postala žena, a još brže bivša žena.
Nakon razvoda otišao je u Zagi. Sretno je oženjen otac dvoje ili troje djece. Sad ga samo pratim na Fejsu. Ali nikad ga neću zaboraviti.
Za razliku od S. koji je sa mnom uvijek bio u prvoj ili drugoj klupi do vrata, u zadnjoj klupi u srednjem redu sjedio je Joki. Joki je čak i živio u mom kvartu. Svaki dan smo dugo pričali preko fiksnog telefona kad ne bi bili na nastavi, a kad bi bili onda su stalno poruke putovale od zadnje do prve klupe i obrnuto. Koliko li je samo puta poruka završila na podu zbog moje smotanosti, a onda bi razrednica namjerno naglas pročitala njen sadržaj. I cijeli razred valjao se od smijeha jer samo smo bedastoće pisali. Kad smo završili srednju, on je otišao na faks u drugi grad, ali redovito me zvao i slao mi razglednice. Kao student je obišao pola svijeta. Uvijek mi je slao razglednice na ovce i često mi je donosio sa puta plišane ovce. Jednom me je prilikom bio počastio rečenicom da ja nisam njanka za ovce čuvati, ali da sam ja ipak njegova najdraža ovčica. I od tad je krenula ta fora s ovcama. Kad je nešto poslovno išao u Dubrovnik, naravno da je mene poveo sa sobom. Mi smo cijelim putem pjevali. Na ništa to nije zvučalo,ali nama je bilo dobro.
Sjećam se čim je završio faks , odmah je dobio Pripravnički u dobroj državnoj firmi za razliku od mene koja je duuuuuuuuuugo bila na birou. Svaki dan je on mene zvao s posla i njemu nikako nije bilo jasno kako ja nemam nikoga dok je on mijenjao cure. I u to vrijeme , taman se otvorio prvi sajt za upoznavanje preko Interneta. I tako nagovori on mene da se ja registriram. On mi je otvorio profil, a sebi je to učinio već prije. Fora je bila ta što je i njegova kolegica iz kancelarije koja je bila „stara cura“ isto bila registrirana. I tako smo se on i ja odlučili poigrati malo. Otvorili smo falši muški profil imena Dalmatino. Dalmatino je bio baš onakav kakvog je gospođa B. tražila; visoki, crni, markantni muškarac.. Naravno , on je znao sve njene želje i nade jer mu je ona sve govorila. Nas dvoje smo se dobro zabavljali. Umirali smo od smijeha. Da danas nešto tako napravimo, završili bi u zatvoru. Igrom slučaja gospođa B. danas živi u zgradi do moje kuće. Svakodnevno je susrećem i pozdravim ju, ali jedva se suzdržavam od smijeha kad se sjetim.....
Uglavnom i Joki je otišao iz Grada. Nešto smo se bili porječkali zbog čega sam ga ja skinula s Fejsa. I on mi se više nikad nije javio. Ne znam dali je uopće više u Hrvatskoj,ali znam da me nije zaboravio. Jednostavno znam.
- 11:40 -
