ponedjeljak, 08.06.2020.

Ma nema veze....bit će bolje

Invalidi su ebeni kud god okreneš; sprida, straga, a najviše u mozak. Onaj dan čim postaneš invalid ili rođenjem , bolešću ili nesretnim slučajem, slobodno se možeš odreći normalnog života. Više ti ništa nije isto. Odnosno da bi donekle imao normalan život, moraš uložiti nadljudsku snagu da bi bar donekle dostigao tzv , normalne ljude ( a i onda nisi nigdje jer si „jadan invalid“). Uvijek se moraš nekome moliti za nešto i dokazivati. Nije sramota moliti za pomoć, ali, brate, da za svaku glupost se moraš klanjati nekom npr. što ti je otvorio vrata. Sad sam glup primjer rekla, ali toliko san nadrndana jutros da bi mogla gristi sve oko sebe.
Jutros je bio prolom oblaka. Dakle odalzak s motoričem na posao je nemoguć. Zovem kombi prijevoz za osobe s invaliditetom. A vozač (inače drag čovik, no trenutno u polusnu) mi kaže da voze samo hitne slučajeve. WTF?! A što sam ja.?! Pizda, bila i ostala. Zovem taxi; trenutno nema slobodnih vozila, mogu doći iza 7, 30... I taman da idem probuditi ćaću, a on zove mene i pita kad ćemo ići.
Blaženi moj ćaća i znam da će me uvijek odvesti, ali ako imam pravo na prijevoz kombijem, zašto bi dizala čovika od 70 i plus čija je motorika i sposobnost vožnje, oćeš nećeš oslabiila. Ma dobro moj tata vozi, ali zašto se nebi i on malo odmorio, ionako mi je na raspolaganju 25 sati na dan.
I onda dođem u ovu firmu koja je nekom majka nekom maćeha i vidim kako se dame voze na posao službenim vozilom. Ali razumijem, Nisu mene nikad u 12 godina mogli povesti do kuće ili od kuće autom (punih 7 minuta) jer moja hodalica bi im šporkala auto. Nema veze, neće kiša uvijek padati.
Još samo sutra i preksutra pa je blagdan , a onda kreće lito.... valjda.
A onda ću razbijati glavu na koju ću plažu jer ništa mi nije pristupačno bez obzira što se Zadar hvali s Plažom za osobe s invaliditetom. Ali nema veze vozikat ću se našim lipim gradom i Kalelargom i promatrati izloge jer u niti jedan dućan ne mogu ući. Nema veze, toplo je pa bar kavu mogu popiti na nekoj vanjskoj terasi od kafića ako ju nisu zagradili pitarima ili je uzdignuta od zemlje. Ma nema veze za nepristupačne dućane, ići ću ja u šoping centar Supernovu. Ali moram prvo naručiti Kombi koji...
Pas mater...neću nigdi.... blažen Internet.


- 08:06 -

Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Opis bloga

Vesele i manje vesele priče jedne Šuše.

Skitnica srca

Oduvijek me privlačilo ono nepoznato i na oko nedostižno.
I onda kad to postignem prestaje mi biti zanimljivo.
To sam ja .
Vječito u traženju.
Vječito u lutanju.
Gladna znanja.
Gladna dobrote.
Gladna ljubavi.
Najviše ljubavi.
Ljubavi koju sam upoznala u stihovima nepoznatih pjesnika.
Ljubavi koju sam vidjela kod slučajnih prolaznika.
Ljubavi koju sam skoro dotakla, ali onda je izabrala nekog drugog.
I uvijek to tako meni biva. Ali ne ljutim se. Jer i Ljubav zna da ću je ja čekati.
I u žudnji i u čežnji da ću je poželjeti još više. I još jače. I uhvatit ću je.
A onda pustiti. I opet strepiti za novim prilikama. Jer to sam ja;
Vječna lutalica koja uvijek traži nešto više.
Strastveni kolekcionar lijepih riječi i gospodskih manira.
Riznica tajni i neispričanih priča.
To sam samo ja.

JEDNA MALA ŠUŠA

Linkovi

......moj prvi post

Važno je.....ne sekirati se!!!









Flag Counter

Od 25.07.2021.