ponedjeljak, 15.06.2020.
Kratka crtica o predrasudama
Evo mene opet s istom temom. Postala sam ka papagaj; uvik ponavljam isto. A što ću kad me cili život bole iste stvari?! Ali ovaj put je drukčije: Mislim da sam izliječena ako ne u potpunosti , onda sigurno dobrih 95 posto. A onih pet posto, ebi ga, još su tu. Dogode se tu i tamo. Danas su mi na pameti predrasude. Svi znaju što su to predrasude i svi ih imamo bez obzira što se svi kunemo da ih nemamo i da su nam svi ljudi isti, da ne gledamo na boju kože, na sexualnu opredjeljenost, na nacionalnost, vjeru i ine druge razlike. Ja sam prva ta koja primijeti kad je nešto drukčije tj, kad mi je nešto nepoznato, imam nelagodu od toga. Ali kao što sam već rekla na početku posta, sve manje i manje imam predrasude prema ičemu i ikome. Dakle, izliječena sam od predrasuda. Rijetko što me može više iznenaditi. Možda je to s godinama došlo, ali iznenadim sebe koliko mi je danas sve postalo normalno i ničemu se ne čudim. Još manje osuđujem ikoga. A ljude koji unaprijed osuđuju nekoga ili nešto, ja žalim. I ovo što govorim nije samo lijepo sročen tekst nego je uistinu tako i u mom srcu i mojoj glavi. Ko će o čemu nego ja o osobama invaliditetom ili o boleštinama. Ovaj put ću o tzv . invalidima i o predrasudama. Kažem takozvanim invalidima jer je to uvriježen naziv za nas takve šepave, gobave, bez ruku , nogu, u kolicima ili na skuteriću ka moja malenkost. Ali zaebite vi to, ja nisam invalid, nisam in valid , što doslovno na engleskom znači nesposoban. Nisam nesposobna. Ali mnogi me vide tako ka jadnog invalida. Puni su predrasuda. Prvo i osnovno, sebe stavljaju iznad mene samim tim što hodaju, a često i samo trče ka „muve bez glave“. Drugo, pretpostavljaju da sam ja jadna i doslovno za ništa. Poznavajući sebe, ja sam za SVE. No, poznajem dosta osoba s invaliditetom koje su se doslovno, predale... Pustili su se iz kojekakvih razloga da ih život nosi, a često ih ne dovede daleko....do kreveta ili kolica. Često je to slučaj zbog njihove/ naše pasivnosti. A život je nemilosrdan, ne prašta, ne zaustavlja se.... treba samo ići naprijed. Naš život je stalna vježba i trud. Ali to nije tema mog posta nego ebene predrasude. Nemoj pretpostavljati na temelju mog izgleda sam jadna, da nisam za društvo, da ti nemam što reći. Nemoj me osuđivati na temelju moje vjere da nisam spremna saslušati tebe i prihvatiti tvoja uvjerenja koja su različita od mojih. Nemoj bježati od mene zbog moje hodalice. Pruži mi ruku! Vjeruj mi , dobit ćeš za uzvrat puno više blagodati. Ne zaključuj o meni na temelju mog odijevanja, možda nemam bolje...To što si ti homoseksualac, ja te ne osuđujem..... Ne znam ja s kojim se ti bitkama nosiš i zašto si to što jesi. ... To što si debela, nije za ruganje i upiranje prstom u tebe.... To što ne jedeš meso, ja poštujem- to je tvoj izbor. Ali brate, pusti i mene da budem ono što jesam. Nemoj me ranjavati još i više. Sve bi bilo puno ljepše i jednostavnije kad nebi bilo predrasuda.
- 09:37 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
