srijeda, 09.06.2021.
Nisam luda, majke mi!!!!
E , sad uistinu ne znam dali da vam ovo ispričam ili ne?! Bojim se da me i vi, ne daj Bože, proglasite munjenom. Kad meni netko priča ovakve stvari kakve ću ja vama sada, ja ga samo blijedo gledam i u sebi se podsmjehujem. Sram me bilo, ali to je jače od mene. Nevjerni sam Toma i tek kad nešto proživim onda vjerujem u to. Ma kako se neću smijati i kako ću vjerovati u to da je mojoj prijateljici Isus doša' na konju?!!! Ma di baš na konju, da mi je ispričala da ga je u molitvi susrela, tu ne bi rič rekla jer uistinu vjerujem da je molitva razgovor s Bogom. Ali kad uzmem u obzir da je to njen „posao“ kojim zarađuje za život, onda joj čak ni ja neću zamjeriti takve beljezgarije. Naime, ona živi u Francuskoj i već nekoliko godina je otkrila da ima poseban dar liječenja ljudi i da izravno komunicira s Isusom koji joj daje upute što da radi. Bože baci, ciglu i budi precizan!!!! Ali očito to neki francuzići gutaju i omogućavaju mojoj priji pristojan život. Poznajem ju cili život i znam da ima milijun dobrih vrlina i da je uvijek spremna pomoći, a što joj se dogodilo kad je otišla u tuđinu- neka dragi Bog zna. I kad ona kaže da ju je Isus posjetija na konju, ja mučim. A i ona zna da joj ne virujem ni vraga. A ona svoje brojne pratitelje ima i u Hrvatskoj i Srbiji pa ako je i netko od vas njen sljedbenik- nek me ispriča, ne rugam se ja nego samo prepričavam. I dobro aj, malo se smijem.
A iskreno, ne bi voljela da se vi meni sad podsmjehujete kad vam kažem da sam imala izvantjelesno iskustvo. O tome nikad ne pričam. Mami sam ispričala, a i najboljoj prijateljici koja je inzistirala da čuje moju priču. Bilo je to gotovo prije 30 godina kad sam pala u komu. U tom stanju sam bila oko mjesec dana. I baš sam se lipo odmorila. Nisam ništa osjećala. Ali pred sam kraj kome (bar tako mislim) i kad sam počela dolaziti sebi vidjela sam tunel. Ovaj dio o tunelu se uklapa u priču drugih ljudi s sličnim iskustvima, ali moj tunel je bio totalno drukčiji. Nije bio horizontalan nego vertikalan i to u jednom kantunu sobe gdje je stajala nekakva visoka vješalica za robu. Nije bilo nikakvog svijetla na kraju tunela. Taj tunel je bio sličan nekakvom liftu i bio je u magli. A kroz tu maglu su se spuštali ljudi. Nisam nikog posebno prepoznala, ali izmijenilo ih se puno. Nsam se bojala , ali nisam htjela imati veze s njima. Samo nek' oni prolaze. I to mi se ponavljalo nekoliko puta. Sad, jesam li stvarno pukla, ne znam, ali tako je bilo. Možda su mi to izazvali neki lijekovi koje su mi davali. Znam da sam stalno čula osoblje i doktore da mi daju neke koktele. Mislila sam da me žele ubiti s tim koktelima, ali opirati se nisam mogla; em što nisam imala snage, em što sam bila vezana za krevet.
A znam da sam znala i lebdjeti iznad svog tijela. Jesam, majke mi! Ne izmišljam. Jednom sam izašla iz tijela i priljubila se uz staklo intenzivne sobe gdje su mi s druge strane stajali roditelji. I mama je stalno pričala i ponavljala ; „Nije ti ništa, samo ti se jedna mala žilica u mozgu začepila...“. I znala je plakati, a ja bi prišla staklu i tješila ju da sam dobro i da ne brine. Ljutila sam se kako me ne čuje.
Ta bolnička soba na intenzivnoj njezi bila je puna nekakvih inkubatora za djecu. Jednom je jedan od tih inkubatora bio pun kao neke staklene vune koja je bila puna ušiju. Grozno, ali imam i lipih sjećanja iz te sobe. To je bilo kad sam se prvi put nasmijala nakon kome. Bio je to trenutak kad se moj kateter izvukao iz vrećice s mokraćom i skliznuo pravo fizioterapeutkinji Ani u klompu koja je tek tad shvatila da ja razumijem svijet oko sebe i da nisam trulu-lu.
Ne znam zašto mi se sad nameće ime Venka i Rožica. Ali mislim da su to bile sestre zadužene za moju sobu. I sestre i doktori su bili divni prema meni, odnosno prema mami koju su počeli puštati kod mene. Mamu su obukli isto ovako kako se danas doktori oblače zbog korone, u ona zaštitna odijela. A mama je za razliku od svih bila uvjerena da ja sve razumijem, iako nisam govorila nego samo neartikulirano glasala se, i napisala mi je na komad kartona abecedu . Rukom bi išla od slova do slova i zaustavila bi se na onom slovu na koje sam ja trepnula. I tako smo sklapali riječi i rečenice...... Ahhhh!!!
A sjećam se da su kiše stalno padale, a dosta kasnije sam skužila da su kiše česta pojava u Rijeci.
I tako sve to prođe i sve se zaboravi i život te odnese nekim drugim putem.
Mene je odveo do ovih ebenih računa i naloga koji su trenutno na čekanju.
Ali ne sekiram se.....
- 09:23 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
