subota, 05.06.2021.
Odmori se, zaslužio si....
Već duže vrijeme namjeravam napisati nešto o Veselom kombiju i eto lina sam. Ali ima tri dana da je taj Veseli kombi postao tužan. Napustio nas je vozač kombija Mate s čijeg sam se ispraćaja upravo vratila. Rekla sam da više nikad nikomu neću ići na sprovod jer jednostavno ne mogu ni fizički, a ni psihički. A pošto Mate nije "bilo tko" nego moj veliki prijatelj i bila bi velika prasica da Matu nisam ispratila na vječni počinak, uhvatila sam posljednji atom snage, a i ćaću za ruku i via Belafuža (jedno od Zd groblja). Plakala jesam, ali izdržala sam.
Mate je bio jedna posebna osoba , čovjek kakav se rijetko sreće i teška dobričina koja je mene svaki drugi dan organiziranim gradskim prijevozom vozila na posao i s posla. I tako 13 godina plus one dvije prije kad me vozio u Udrugu. Nisam uopće imala osjećaj da je to samo neki moj vozač, nego je to bio moj prijatelj kojeg sam smatrala i bratom i ocem.
Još prije mjesec dana si me vozio na posao. Istina, da si se počeo žaliti da te bole križa pa i rebra, ali ni na kraj pameti nitko nije mogao ni zamisliti da će završiti ovako kako je završilo. Za sve si krivio cigarete, puno si pušio, ali ebi ga, neš mi ti poroka. Vikala sam na tebe da neću više s tobom pričati ne ideš li doktoru. A ti si rekao da se bojiš ako te ostave u bolnici i da ti jednostavno moraš raditi i brinuti o troje male dice. A ja sam i dalje vikala na tebe, „ Idi i liječi se pa ćeš onda i moći brinuti o dici, a ovako samo odugovlačiš… Kad umreš što će onda biti“. Koja sam ja vještica bila i jezik prigrizla. I taj vikend si me i poslušao i otišao direktno na Hitnu. U ponedjeljak me dočekala vijest da imaš zloćudnu bolest. Nakon nekoliko pretraga, otišao si u Zagreb, ali samo su te vratili jer sve je metastaziralo. Još uvijek nisam vjerovala da je situacija tako teška. Bio si kući i oporavljao si se. A onda mi je za vrijeme ručka zazvonio mobitel. Razveselim se jer vidim da je broj od kombija, a onda me Siniša (drugi vozač) tiho upita jel mi tata blizu i da mu ga dam. Odjednom mi je sve postalo jasno. Mate je umra. Nisam mogla sebi doći od žalosti.. To nije istina. Koje gluposti- da je Mate umra. Baš ću mu slijedeću vožnju ispričati koje gluposti pričaju. A namjeravam mu ispričati i kako mu je danas bilo na ispraćaju. Luđakinje, majko moja!!! Pa Mate je umra. Umra je čovik koji nikada nikome nije rekao ne. Čovik koji je na uštrb sebe i svoje sriće pomogao drugima. Čovik koji je najteže osobe s invaliditetom na svojim rukama nosio na peti kat. Čovik koji je bez obzira dali si ili nisi upisan za vožnju za taj dan, vozio sve od reda i to ne samo mene nego svakoga ko bi ga zazvao za pomoć. Ne samo da je vozio kod doktora i u bolnicu, vozio je na utakmice, koncerte, ženske na nokte, u shopping centre, na kupanje,…. Koliko li smo samo kava popili u tim centrima. A sićaš li se kad si mene i svoju Josipu (kćer iz prošlog braka) odveo u Jazine na koncert Thompsona ili ono kad si me vozio kroz snijeg koji u Zadru rijetko pada cestama koje su zabranjene. A kad smo se ono posvađali pa nisi misec dana pričao sa mnom. ...Samo bi me odveo na posao i u kombiju je bila „tiha misa“. Naravno, da si ti meni prišao prvi i rekao oprosti. A kad si nas s udrugom vodio na izlete ili ono kad smo išli na ručak nas troje; dva vozača i ja. Ejjjjj, najsmišnije mi je bilo kad te uvatija proliv. A jbga dogodi se. Baš kao što se meni dogodilo danas kad sam te išla pozdraviti…
Kako si me samo branio kad su me svi napadali u Udruzi…i to isti oni ljudi koji ti danas nisu došli reći Adio… isti oni ljudi čije si pizdarije trpija i svako kako bi mu se digla ona stvar bi se na tebi iživljava.. a ti si dopušta.
Zadnji vic koji si mi ispriča bija je o Muji i bordelu i o tome kako će Mujo za prvu ruku raditi sam, tako nekako. A bolilo te. Vidilo se to na tebi. Naglo si smrša' i odjednom kao da si se usporija. Presta si govoriti da si mlad. To mi se nije sviđalo.
A dok sam ove dane čistila kuću našla sam ukrasnu vrećicu s tvojom posvetom. I ovo Valentinovo kao i sva prije, ti si mi poklonio znak pažnje. Ovu godinu su i tvoje oči zasuzile kad si vidio da sam ganuta tvojoj gestom. Znao si da sam sama i uvijek bi me nastojao oraspoložiti. Baš si bio pravi rijatelj. Razumjeli smo se.
Svaki petak smo igrali Jackpot. Nikad ništa nismo dobili. I kako da ja sad vjerujem u bolje sutra. Ti si imao toliku vjeru i nadu u bolju budućnost, a nisi ju dočekao. baš kao ni moji brat i mama, Ali bez obzira na to, ja ću i dalje vjerovati …ne želim ni pomisliti drukčije. Samo znaj da smo te svi voljeli baš onako kako si ti volio pjesmu. A pjesmu si mi obećao i u svojoj novoj kući, samo da ju još malo središ….A sad te ispraćamo uz Milost i Croatio iz duše te ljubim.
Dok ovo pišem u mom najdražem parku u gradu-Vruljici, u pozadini svira živa glazba. Ljudi se vesele i piruju. To je život. Jebeni život; jedni tuguju dok se drugi raduju. La vita e bella.
I obeća' si i meni da ćemo jednog dana umjesto u dosadnu Firmicu zapičiti put Splita (a najprije ćemo na Šibenskoj pijaci kupiti fažola),
I tebe danas voze neki drugi ljudi u nekom drugom kombiju put Splita (ispraćaj u Zadru, pogreb u Trogiru)…..ideš bez mene, ali na neko bolje i sigurnije mjesto gdje nema zime koju si mrzio. I nema boli.
I zato te sad pozdravljam ;
Adio prijatelju moj, do nekog boljeg susreta, ko zna kad i ko zna gdje….
- 19:11 -
