Danas je blagdan Presvetog Srca Isusova. To je ujedno i naziv moje Župe, odnosno crkve koju ja posjećujem. Iz svega navedenog proizlazi da mi je danas blagdan. A kako se ja osjećam i kako doživljavam uopće ovaj dan, e to je sasvim druga priča.
Već neko vrijeme blagdane uopće ne doživljavam. Moj grijeh, moj grijeh , moj preveliki grijeh!
Znam da je pitanje vjere intimna stvar svakog čovjeka i da se o tome ne govori javno, ali kakva bi ja bila Šuša kad bi premučala nešto. Dakle, danas ne osjećam ništa. I zbog toga osjećam grižnju savjesti. Ali isto sam jutros na posao išla drugim putem nego inače kako bi prošla kraj Crkve i kratko se pomolila. Dosta se ljudi već okupilo na prvu jutarnju misu koja je u 7 ipo sati, a vjernici su, čujem, mislili da je u 7. Lipo ih je vidjeti u svečanoj odjeći. Baš kao u stara vremena.
Naravno , ni u ovu Crkvu ne mogu uči sama zbog nepristupačnog ulaza, jedne stepenice. Mislim se kako ovo nije neka prastara građevina koja se zbog povijesnog značaja ne može obnavljati pa mi nije jasno zašto u toliko desetljeća nisu mogli napraviti prilaz za invalide. Na momente mi se čini da nas i Crkva izbjegava. Ovo nisam rekla, a vi niste pročitali. Opet; moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!
I tako stojim pred ulaznim vratima Crkve. Gledam blagdanski uređen oltar. Kratko se pomolim i samo tiho zavapim; "Bože, neka bude volja Tvoja!".