četvrtak, 03.06.2021.
Pituravanje i ostale zvizdarije
Izgubila sam ravnotežu i odjednom sam se našla na podu s krpom u ruci. Nisam se mogla ustati. No nisam se s tim zamarala nego sam samo onako instinktivno nastavila brisati pod. Brisala ogledalo ili pod- isto mi je jer ionako sve će doći na red. Sve je šporko i izrazito prašnjavo pa čistiti treba jedno po jedno. Bila sam smirena i imala sam neku nadljudsku snagu koju inače nemam. Čak sam bila i nekako sretna, a nije baš da volim čistiti. Iskreno priznajem da sam dan prije zbog ove iste stvari plakala i to gotovo na istom mjestu, baš ovdje na podu u hodniku. Plakala sam od muke i žalosti što sam sama i što mi nema tko pomoći. Lako mi je bilo prije kad bi mi sve to mater obavila i organizirala, a čača izvršava njene naredbe. I sad sam se sama našla u neobranom grožđu. Sama ja i moj stari pape.
Stan se nije godinama piturava. Ma sigurno tri godine čača ga nije ni taka' za razliku od prije kad bi ga osvježava' svaku godinu. Ebi ga, od kad je Škiko otiša', više ništa nije isto. Em nema volje, em nema snage, a i godine su učinile svoje. Ali što sada?! Živiti se mora. Ne mogu živiti u šporkici. Stan se mora piturati. I onako nenametljivo spomenem za ručkom u petak da bi tribalo ofarbati stan i sve se mislim koje riči upotrijebiti kako ne bi čaču uvrijedila što on to više neće raditi. Ne želim da se on osjeća odbačeno. A u biti oboje smo bili svjesni da on to više ne može sam. Rekao je da poznaje super piture koji će mi to učiniti kad god to poželim. Nisam mu virovala. Ali u subotu popodne na vratima mi se pojavi jedan fini gospodin za kojega nikad ne bi rekla da je pitur i pita može li pogledati stan da zna što mu je činiti. I odma' mi reče da će doći u ponedjeljak ujutro. U pi**u materinu , što ću sad?!!! Di ću s ovim stvarima?!! Kako ću ih ovako trapava spremiti?!!! Bože dragi, pomozi!!!
I Čača mi nabavi kartonskih kutija iz nekog dućana (točnije iz Mlinara) i Šuša se uhvati posla. Sama samcata, jedan ebeni invalid za kojeg bi čovik reka kad bi me vidija da sam za ništa….. Uvik kad mi netko triba, njega nema. A tobože svi bi pomogli. O yeahhh! Čula sam se s par prija koje su me glatko odhebale. Istina, nisam ih direktno pitala, ali rekle su mi „Pomalo, neće ti posa' pobiči!!!! Imaš vrimena.“ I onda sam sve sama učinila sa suzama u očima. Ne zato što mi je to bilo teško i naporno (a bilo je!!!), nego zato što su me prijateljice iznevjerile. Ali što očekivati od nekoga ko smatra da nije bitna čista kuća…
I došao taj ponedjeljak, ali popodne, Ja sam krenula na vježbe, a kad sam se vratila za dvi ure pola mog stana je bilo opiturano. Wtf???!! Na kojim drogama su ovi (dva pitura). I do večeri sve je bilo opiturano i to nekom posebnom farbom koja se odmah suši i ne smrdi. Gospoda pituri su mi i vratili namještaj i obavili su vrhunski posao. Nisu puno ni šporkali, a i većinu toga su sami oprali. Bila sam u šoku da je netko u roku od pet uri ofarbao cili stan od 50 kvadrata. I sritna sam bila, ali oprane stvari je tribalo vratiti na svoje misto,,, i oprati zavjese i deke i…i… jer iako je sve bilo zaštićeno- prašine je bilo po svuda.
I naravno prijateljica nigdje, a i neke žene koje čiste po kućama su me odbile (sezona ide i čiste se apartmani). Ebi se Šušo sama- kako god znaš i umiješ!!! A da umijem pokazala sam i i ovaj put i iznenadila samu sebe. Ovaj posao je i za najzdravije zafrkan. A ja sam uspjela-naravno uz pomoć tate. A da je trajalo par dana- trajalo je!
I sad mi je sve čisto i lipo i mirišljavo. I divim se, i urednom stanu, a i samoj sebi. Ali razočarenje u prije me dotuklo. A kao svi bi pomogli, a kad zoveš- nikoga nema. Odjednom svi junaci utihnuše.
Glavno da sam ja zadovoljna, a to što se ne mogu ispravit od boli u kičmi manje je važno. Bar znam da kičmu imam i da nisam beskičmenjak.
- 19:29 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
