...in patria sua
24.09.2024., utorak
Ne budi plijen
|
Glimbegul je sa sobom vodio tri prasca, dvije svinje i jednog jedinog odojka koji je dosta otužno cvilio jer je zaboravio uglancati papke. Glambegel nije vodio nijednu krmaču, ali zato je krmača vodila njega - njezin nepogrešiv njuh govorio je što oči ne bi mogle ni da ih je bilo u Glambegela. Glombegol je pak vodio četiri nerasta, tri kopuna, dva pajceka i, ne budi lijen, jednog prepoznavača uljezâ. Kopune je potonji silno uznemiravao, iako su bili propisno maskirani u ostatak družine. Pošten će se čitatelj, a ne nalaznik, sad logično zapitati. OK, imamo likove, imamo put, ali kamo sve to vodi? Nepošten će pisac taktički natuknuti nešto u smjeru kraja ove unaprijed neuspjele priče, ali neće se tako lako izvući - u krajinoj liniji, tko može jamčiti da sâm pisac nije jedan od likova? - Usosio si se, pišče, obećavši što ne znaš napisati - nadmeno će unutarnji Glas Svinjećeg Nosa i Svinjećijeg Pogleda. - Sad se izvlači kako znaš, a znaš da su izlaza samo dva, pri čemu nijedan nije izlaz, nego tek jama puna suhog lišća. Možeš lijepo reći istinu u punoj snazi i svjetlini, a možeš i koristiti ono malo svoje rječne vještine da sve oko sebe zbuniš barem upola koliko i sebe. Možda si i povjeruješ pa još prije nego što ona družina konačno stigne uđeš u Aulu neshvaćenih genija i tamo otkriješ svoje mjesto, koje nitko drugi neće ni pogledati. U sljedećoj sceni gledamo pisca kako bježi obzorom bez obzira, s glavom u gljivama, nogama s negvama. Pred njim mrači se neizvjesna bludućnost, za njim štekćući i lajući jure neispunjena obećanja i krajnji rokovi. Pisac se udaljava, topot se stišava, prašina se sliježe i opet vidimo Glimbegula, Glambegela, Glombegela, kopune i praskavu praščad kako idu prema svom cilju, svi pod vodstvom Svenjušne Krmače. Cilj je konačno pred njima. Radi se o blatnjavoj lokvi svih blatnjavih lokava. Glimbegul, Glambegel i Glombegol suču nogavice i moče kvrgava stopala u gnjecavo hladnoj blatovodnoj masi. Glambegel suče i rukave te poseže za šakom mulja da si namaže gdje su mu nekad bile oči. - Tko zna, možda mi od ovog opet narastu. Kopuni uzjahuju na najdeblje trstike da si očuvaju perje suhim, a praščad se radosno baca u praiskonski mulj. Jedino Svenjušna Krmača ostaje po strani, diže glavu - i onjuškuje. - Pisac je ovud jurio nedugo prije nego što smo došli - veli Krmača. Zrak se još nije izvjetrio od vonja straha i frustracije. Uživajte vi koji njušite samo očito - zaključi i baci se u blatokupku k ostalima. U tom trenu Glambegolu stvarno izrastu nove oči - njih osam - i on paučjim vidom u čudu gleda oko sebe. - Niš mi nije jasno. Sve nešto bode i svjetluca i stalno se mijenja. Bolje vidim kad zatvorim te oči. - Uh, njuh - dometne Krmača. - Eh, eh - ubaci se prepoznavač uljezâ, koji je upravo kompletirao samospoznaju shvativši da je i sâm uljez iako su ga pozvali. - Možda da i ja zasučem nogave - pomisli te se i stvarno pridruži Glimbegulu, Glambegelu i Glombegolu u blatomočenju nogokvrga. U taj tren svima kroz svijest prostruji ista grozomisao: Što ako im na nogama izrastu paučje oči!? - Bez brige, neće - umiri ih Krmača koja je odmah nanjušila strah. Močenje i blatobrčkanje nastavili su se i iza kraja ovoga nečega. Koji dolazi. Sad. |
31.12.2023., nedjelja
Kompletirano odrastanje*
|
2023. godina svršava. Čuje se praskanje na sve strane. Dotičnik gleda u misleni popis stvarî za koje si je prije točno godinu dana, kao i u raznim momentima između onda i sad, obećao da će ih dovršiti do kraja godine. Prestalo vrijeme nedostatno je da se neimpresivan udio dovršenih stvari iole izmijeni. Dotičnik uzima taj popis i baca ga u mislenu vatru svjesnog zaborava. Dok popis gori, Dotičnik se smješka jer se upravo oslobodio iluzije da nešto treba napraviti. Radi se o željama, ne obavezama. Tihi škripež neindetificiranog električnog objekta dostatan je da se Dotičnik prene iz fantazije. Nema pobjede, nema oslobođenja niti ih može biti. Dotičnik opet uzima onaj misleni popis i mijenja godinu krajnjeg roka. Za odustanak uvijek ima dovoljno vremena. Gnjilozof, glavom i bradom Dotičnik, na obaveze i želje gleda s distance, gdje mu je i mjesto. Da zasuče rukave, spusti se u svakodnevicu i proba nešto napraviti, bio bi Dotičnik, a ne Gnjilozof. Spuštenih rukava može si dopustiti da primijeti da se stvarno radi o elektrokemizmu mozga te da apsolutnih skala nema, osim za temperaturu. Evolucija nas je učinila željnima izazovâ koje možemo savladati ako se potrudimo. Finese određuje komu je trud izgraditi svemir, a komu ustati iz postelje ne predugo nakon što se oglasi alarm. Sukladno svom karakteru, svatko će imati svoju listu želja koje se pretaču u obaveze. I nitko ju nikad neće iskrižati do kraja. Jer uvijek ima još nešto. Promatrač se uključuje u unutrašnji polilog opaskom da će uskoro biti dva u noći, da sutra ima puno posla koji je trebalo napraviti još jučer te da će neispavanost u kombinaciji s višesatnom vožnjom predstavljati opasnost po život. Promatrač također primjećuje da će iduća godina biti teža od ove, moguće i najteža uopće. Dotičniku je svejedno drago što je godina pri kraju. Čak i one željoobaveze koje su već više puta prenošene iz godine u godinu sutra će se činiti novima. Ili barem novootkrivenima. *Tako mi se trenutno čini. Ali nisam izgubio nadu da se radi samo o fazi i da ću, čim mi klinci malo porastu, opet moći podjetinjiti. |
03.07.2023., ponedjeljak
Velika ni naše nigdašnjosti
|
Jedan je momak bio toliko brbljav da je sam sebi upadao u riječ. Jedan drugi je bio još brbljaviji, ali to nije bio problem jer od svega što bi mu padalo na pamet ne bi stigao ni zucnuti, nego bi se samo cijelo vrijeme trzao. Treći je pak bio skroz šutljiv, ali svi su mislili da je pričljiviji od drugog jer je jednom davno nešto rekao. Četvrtog momka nije bilo. Spekulira se da ga nije ni trebalo biti, ali za svaki slučaj ipak čekamo da se možda pojavi. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Svaki dobro upućen gastronom dobro zna da ništa nije ljuće od kapsaicina, spoja zaslužnog za ljutinu svih paprično ljutih jela. Postoje i drugi ljuti spojevi, poput onih koji daju ljutinu hrenu, vasabiju ili đumbiru, ali ne mogu se mjeriti s kapsaicinom, odnosno njegovih 16 milijuna skovila. Postoji i gomila istraživanjâ u kojima se pokušalo sintetizirati nešto još ljuće od kapsaicina, ali ispalo je da je teta evolucija toliko dobro posložila njegove atome da nešto ljuće, barem kad su naši okusni receptori u pitanju, najvjerojatnije ne može postojati. Osim, naravno, resiniferatoksina koji je čudovište od spoja i o kojemu se u pristojnom svijetu ne priča previše glasno, ne samo zbog šesnaest milijardi skovila. Zbog toga je otkriće neuralne indkucije osjećaja ljutine dosta glasno, da ne velim ljuto odjeknulo među gastronomskim svijetom. Zabosti nekavu iglicu u vrat ili jezik, jesti što god i onda vrtnjom nekakvog kotačića odrediti koliko će to biti ljuto razljutilo je gotovo sve kulinarske face, neke čak toliko da su otišli odmah isprobati izum te brzo svijetu objavili da "to nije to". Ipak, izum je brzo našao svoju publiku, poglavito među ljudima koje su razne nedaće lišile osjeta okusa te među gastroavanturistima. Hit ljeta 2034. tako je bila cijela serija ljutog voća, da bi se onda pojavile ljute vode i ljuti sokovi. Već iduće godine inducirana ljutina pojačana je drugim umjetnim okusima, prvo slatkim pa slanim pa kiselim (to uz dosta muke jer je ispalo da najobičnije protone nije tako lako simulirati kao živčani signal), zatim umamijem (kojega se, čini se, nitko prije nije sjetio), a potom se netko logično zapitao zašto ne isto to napraviti i s mirisima. Logično pitanje nije dalo jednostavan odgovor. Mirisâ ima daleko više i po času nije izvjesno da ćemo tu tehnologiju ikad imati, iako je već otvoreno nekoliko kina s "mirisnim filmovima". *** *** *** *** *** *** *** *** *** Okopavajući mladi grah, Jaško je primijetio da je u jednoj grudi zemlje nešto zabljesnulo. Pročeprkao je po grudi i iz nje izvukao zlatnik. - Bolje zlatni k nego zlatnik, ali može i ovako, nasmijao se spremivši novčić u džep. Zlatnik mu je nekoliko minuta kasnije ispao kroz rupu u džepu, a Jaško par dana nije bio siguran je li stvarno našao zlatnik ili je to sanjao. Ipak, vratio se najesen s detektorom metala te na toj gredici otkrio 28 čavala, dva velika šarafa i šest malih, tri šarke, čekić koji mu je nestao dok je još bio klinac, dva novčića iskorodirala do neprepoznatljivosti, jedan na kojemu se moglo pročitati "2 dinara" i jedan sjajan komadić metala za koji nije bilo jasno niti kako je tamo dospio niti čemu služi. Zlatnik nije našao. Čekić je vratio u radionicu gdje je nastavio služiti svojoj svrsi, novčiće je spremio u kasu s drugim novčićima, a metalni komadić je ostavio na nekoj polici da stoji kao nešto između ukrasa i kurioziteta. Puno godina kasnije jedan od Jaškovih unuka prepoznat će da je to dio negdašnje svemirske postaje Mir. Jaško će ostatak života imati povremene snove u kojima nalazi zlatnik u zemlji. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Žarko je žarko želio napisati priču, ali nikako mu to nije polazilo za rukom. Nije zapravo čak ni znao o čemu bi bila ta priča pa je pokušavao nekako natjerati maštu na rad smišljajući likove i njihove osobine. No, ni to nije nikud vodilo. Priča ne da se nije dala ispričati, nego se nije dala ni zapričati. U nekom času Žarku je palo na pamet da napiše priču o sebi, dakle o osobi koja želi, a ne može ispričati priču. I taman je krenuo pisati, kad ga je pogodila strašna misao: a o čemu se tu uopće može pričati? Odmah za njom došla je još strašnija: što ako je takvu priču već netko smislio? Što ako ju baš sad netko piše? Što ako to jest priča o Žarku i sav njegov život stane u nekoliko rečenica od početka do kraja te priče? Žarko je bio u pravu. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Četiri mi nije neka brojka za priče, iako u stvarnom svijetu zajedno s još jednom blogerkom koja to više nije radim na četiri male biografije. Zato peta crtica. Ali nisam ni ja u puno boljem stanju nego prethodni lik, čim mi treba desetak mjeseci od posta do posta. Zapravo, danas sam u toliko nikakvom (rekoh jutros: ponedjeljačnom) stanju da sam otišao blogovati, umjesto da budem koristan. Naravno, uz takvu odluku ide i časna pionirska namjera da danas odem na vrijeme spavati, a sutra na poslu budem tako rano da do podneva odradim sve što trebam i pola toga što ne trebam. Budućnost će vjerojatno pokazati svu ispraznost te odluke, ali konačnu potvrdu ostavljam budućnosti. |
08.11.2022., utorak
Crtice iz budućnostî
|
S obzirom na to da me ovdje uglavnom nema, mogu si dopustiti da više ne budem vezan za ovdje i sad, nego da odlutam dovoljno daleko i dovoljno blizu da napisano taman postane aktualno kad netko drugi naleti. Poziv Javljamo svima zainteresiranima i zainteresirljivima da će se u srijedu, 7. listožuta 94. godine u velikoj predavaonici Oceanografskog instituta na otoku Marjanu održati popularno predavanje za širu publiku, na temu što je klima, kako se mijenja i što to znači za nas. Predavač će biti dr. šam. Vodenko Oblačić, predstojnik Instituta i izvanredni šaman morske meteorologije na novosplitskom prirodoslovnom fakultetu. Pitanja publike su dobrodošla, a nakon predavanja kreće ronilačka tura kroz Dioklecijanovu palaču. U slučaju većeg broja zainteresiranih, kao i za one kojima osobni moralni nazori brane uranjanje u soljenu vodu, organizira se i virtualna tura. Kako bismo na vrijeme pripremili prostor i opremu, molimo sve namjernike da se jave na adresu javnost@oimarjan. Improvizator Pomoćni inženjer lijevog pogona na brodu Terpiju završio je u bolnici, zbog čega je redovna provjera brodskih sustava odgođena za punih mjesec dana. Razlog zašto uopće prenosim taj događaj karakter je tog inženjera. On je, naime, jedan od čudnijih stanovnika broda, i to u svjetlu činjenice da na taj brod općenito ne ide nitko normalan. Što zbog duge rute kojom se kreće (Zemlja - Jupiter), što zbog toga što se radi o brodu istaživačkog karaktera, što zbog njegovog osebujnog dizajna, koji incijalno uopće nije bio za ljude, nego za rudarske robote. No, vratimo se inženjeru. Njegov problem ukratko se može nazvati fiziologijom. Ne voli ni unos ni izbacivanje bilo kakve materije iz sebe, što se osobito odnosi na odlaske na zahod. No, kako ljudi i dalje ne mogu ići na struju (unatoč dosta naprednim pokušajima Bioelectronice), spomenuti inženjer prinuđen je improvizirati. Hranu je sveo na homogenu kašu, disanje trpi, a za odlaske na zahod zamislio si je ugraditi tik uz tijelo mali prijenosni teleporter koji bi mu fino izbacivao ekskremente ravno u brodski reciklator. No, zeznuo se s lokalnim koordinatama i pukom je srećom (konkretno dok je, ne baš u duhu svoje ne-fiziologije, češkao neki problematičan dio tijela) uočio da krvari te otišao liječniku koji je začudno brzo shvatio da si ovaj teleportira komadiće utrobe. Inženjer će se vjerojatno brzo oporaviti, a nama ostalima taj slučaj neka bude poruka da ćemo još barem pedesetak godina ipak morati povremeno odlaziti na zahod. Misterija pticojedaca Poznato je da je naš planet zadesilo već sedam velikih izumiranja. Tu vrijedi spomenuti da se zapravo radilo o reorganizacijama žive materije u nove oblike, budući da je depozicija biomase u geološke slojeve uglavnom dosta monotona, a s izumiranjima čak korelira negativno. Razlog tim izumiranjima, odnosno reorganizacijama, redovito je kombinacija promjene životnih uvjeta te pojave nekog novog evolucijskog trika, najčešće metaboličkog. Npr. "otkriće" termoregulacije samo po sebi ne bi toliko odjeknulo (doslovno odjeknulo, uzmu li se u obzir ptičji pjev i svakojako kričanje sisavaca) da se razmjerno brzo nakon toga Zemlja nije naglo ohladila. Međutim, šesto se izumiranje u taj model ne uklapa. Iako je i tada izumrlo gotovo 90 % svih vrsta, iako se neke vrste jesu naglo razmnožile te poslije divergirale, ovaj put se nije radilo o novim pojavama. Nekoliko vrsti kukaca zauzelo je niše prethodno izumrlih kukaca; isto tako i kod gmazova, ptica i sisavaca. Pored toga, ovo je izumiranje trajalo osjetno kraće, s kulminacijom koja nije trajala dulje od desetak tisuća godina. Većina teorija koje pokušavaju objasniti taj fenomen vrti se oko jedne životinjske vrste koju ćemo pobliže opisati. Radilo se o dvonožnim primatima koji su, ako je suditi po njihovim malim čeljustima, razvili nekakve primitivne tehnike pripreme hrane, lako moguće zahvaljujući razmjerno velikim mozgovima. Druga dodirna točka svih tih teorija njihova je primarna hrana - vrsta srednje velikih ptica koje vjerojatno nisu mogle letjeti. S obzirom na to da se fosilni nalazi obiju vrsta nalaze u istim slojevima te jednako naglo postaju sve brojniji, a onda još naglije nestaju, može se pretpostaviti da je među njima postojao ako ne simbiotski odnos, a onda svakako neka povratna sprega koja je vodila naglom množenju tih vrsta. Nestanak tih vrsta, kao i šesto izumiranje općenito, i dalje je misterija. Najuvjerljivija teorija ona je o nagloj promjeni klime. Nagao, gotovo trenutan rast koncentracije ugljikovog dioksida neposredno pred izumiranje sigurno je zagrijao biosferu i tako otežao životne uvjete. No, posve je nejasno koji su njegovi uzroci. Sunčeva dinamika ne pokazuje nikakvih aberacija u tom periodu, vulkanska aktivnost bila je slaba i stalna milijunima godina prije i poslije, a teze o pojavi novih vrsta koje bi naglo oslobodile dodatne količine ugljikovog dioksida zasad nisu dobile nikakvih dokaza. Donekle je sigurno tek to da je incijalno grijanje bilo razmjerno blago, ali je onda pokrenulo katastrofalan otpust metana iz arktičkih klatrata, koji je doveo do one glavne promjene temperature. Nešto hrabrije teorije o uzrocima izumiranja polaze od povećane radioaktivnosti, locirane u usku prugu u geološkim slojevima. One realističnije pretpostavljaju da se radilo o sudaru s kakvim asteroidom te se uglavnom bave pitanjem zašto od njega nema nikakvih tragova. One najhrabrije postuliraju "sisavačku civilizaciju" koja se samouništila loše osmišljenim eksperimentima s fisijskim materijalima, dok je najekstremnija hipoteza da su spomenuti sisavci zapravo razvili fuzijsku tehnologiju koja im se izmakla kontroli i spržila dobar dio planeta. Dok znanstvenici i dalje marljivo rade na odgonetanju prošlosti, nije zgorega maštati o neobičnim superinteligentnim sisavcima, no treba uvijek imati na umu da za tako nešto naprosto nema dokazâ: u pripadnim geološkim slojevima nalazimo samo kosti te tragove radijacije i povećanih količina ugljikovog dioksida u atmosferi. Današnji sisavci, odnosno dometi njihove inteligencije, dosta nedvosmisleno sugeriraju da su sisavačke civilizacije bliže fantastici nego stvarnosti. |
