...in patria sua

28.11.2019., četvrtak

Izbori (se)

Kraljica je sjedila u svojem prijestolju i gledala se u golemom ogledalu.
- Danas sam lijepa. - zaključila je i otišla na zahod.
Kad se vratila, umjesto golemog ogledala čekao ju je još golemiji radni stol. Na njemu je bilo desetak listina koje je trebalo potpisati, petnaestak pozivnica od kojih je samo jedna bila označena narančasto, što je značilo "možda se pojaviti", a ostale nikako, što je značilo "možda pogledati", tri otvorena pisma s prikrpljenim ceduljicama na kojima su pisali savjeti kako, ako ikako, na njih reagirati, oko dvadeset pisama označenih ružičasto, što znači da su sigurna za čitanje, isto toliko pisama označenih tamnozeleno, što je značilo da bi ih trebalo pročitati, te pedesetak pisama koja nisu bila označena, što znači da ih se može čitati iz dosade. Pored svega toga stajala je i mala tablica s današnjim rasporedom.
- Gdje je moja prokleta svečana penkala!? - zadrečala je kraljica nakon što je dvaput dobro promotrila sve na stolu.
Odmah potom, kraljica se sjetila da je još prije godinu dana izričito zabranila da joj itko vadi svečanu penkalu iz njene svečane ladice pa se elegatno sagnula malo udesno, izvadila svečanu penkalu iz njene svečane ladice i krenula potpisivati listine. Zgotovivši posao, protegnula se na prijestolju i onda uzela jedno od neoznačenih pisama, pročitala ime pošiljatelja te odmah bacila pismo u koš za smeće. Isto je ponovila s još nekoliko pisama, a zatim se nečega prisjetila pa izvadila zadnje bačeno pismo iz koša za smeće. Pročitavši još jednom ime pošiljatelja, krenula je da ga vrati u smeće, ali onda je ipak izvadila i samo pismo te ga pročitala skoro do polovice.
- Danas sam vrijedna. - pomislila je kraljica i još jednom se protegnula na prijestolju. Potom je opet otišla na zahod.
Kad se vratila, radni stol je i dalje bio na svojemu mjestu, ali listine su nestale, ostalo je bilo iznova posloženo, a s desne strane, malo podalje od svih papira, stajala je šalica svježe pripravljene kave. Polagano pijući kavu, kraljica se opet dohvatila neoznačenih pisama. Većina je opet završila u košu za smeće, a poneko je zaslužilo i ostati na stolu, ili čak biti pročitano. Nakon što su pisma bila gotova, kraljica se okrenula pozivnicama. Narančastu je uzela prvu i odmah zaključila da bi tamo i mogla otići jer će biti puno ljudi, dakle i novinarâ. Sagnula se malo ulijevo i iz obične ladice uzela običnu penkalu te njome nešto nažvrljala u jednom kutu pozivnice. Dvorski tajnici lako će to protumačiti kao "provjeriti datum, ubaciti ako je na rasporedu nešto s manjim prioritetom".
- Danas sam zbilja vrijedna. - pomislila je kraljica i opet otišla na zahod.
Vrativši se, zatekla je identičan radni stol s identičnim rasporedom predmetâ, osim što više nije bilo šalice kave i pozivnice s nažvrljotinom. Prisjetivši se što je zadnje radila, kraljica je uzela preostale pozivnice i, pročitavši po redak ili dva od svake, redom ih pobacala u kantu za smeće. Nakon pozivnica, na red su došla pisma označena ružičasto. Ne suviše iznenađujuće, uglavnom su to bile zahvale za kraljevske donacije, poneko počasno članstvo u nekoj udruzi te izvještaji i fotografije s događanjâ na kojima se pojavila zadnjih tjedana. Sad su preostala samo još pisma označena zeleno te tri otvorena pisma.
- Danas me stvarno maltretiraju! - zavapila je kraljica i opet osjetila potrebu za zahodom.
Krenuvši po četvrti put kamo i kraljice idu pješice, kraljica je shvatila da nešto ne štima.
- Što je s grijanjem!? - poviknula je ljuto, u neznanom smjeru.
Gotovo iste sekunde ispred nje se stvorio jedan od dvorskih tajnika.
- Vaša visosti, štrajka nam ceh ložačâ. - rekao je tajnik ponizno i lagano ustrašeno.
- Bacite ih smjesta u tamnicu! - odrešito je odgovorila je kraljica.
- Vaša visosti, štrajka nam i ceh tamničarâ i žandarâ. - rekao je tajnik još poniznije i još ustrašenije.
- Onda neka dođe vojska i pobaca ih sve skupa u tamnicu. - još je odrešitije odgovorila kraljica.
- Vaša visosti, vojni ceh nam je također u generalnom štrajku. - odgovorio je tajnik, sad već zgrbljen do pola visine i vidno se tresući.
- PA TKO OVDJE UOPĆE RADI OSIM MENE!? - Zaderala se sad već posve iznervirana kraljica. - RECITE MI SAMO JOŠ DA STE I VI U ŠTRAJKU!
- Vvvašša vvvissosstttti, mmmoždda bbbi bbbillo nnnajbbboljljlje ddda ppppročččččitttttattte onnnna otttvorrrrennnna ppppissmmma. - promucao je posve izbezumljeni tajnik crveneći se.



06.10.2019., nedjelja

Žutija kutija

Mali Ivica rodio se s Talentom. Nećemo sad u detalje, da ne potrošimo dragocjeno vrijeme i prostor na ionako nebitne opaske o naravi i dosezima tog Talenta. Bitno je da je taj Talent postojao, i to baš u malog Ivice. Naravno, nije se to odmah vidjelo, ali dalo se naslutiti. Isprva tek pri jakom svjetlu i samo pri određenim kutovima gledanja, a poslije, kako su rasli i mali Ivica i njegov Talent, stvar je bila sve očitija.
Naposljetku je i mali Ivica shvatio da ima Talent. I odmah je prionuo na posao. Svako je jutro čistio svoj Talent od prašine i dodavao mu nove dijelove, ručice, poluge, listove, kišobrane, kvačice, što god da bi trebalo ili se tako činilo. I tako su mali Ivica i njegov Talent i dalje rasli i razvijali se. Sve do jednog prijelomnog dana.
Tada je mali Ivica shvatio da su i drugi shvatili da on ima Talent. I to ga je uznemirilo. Jer što ako se drugi budu igrali s njegovim Talentom. Što ako mu ga netko drpi? Što ako mu netko polomi Talent? Što ako netko bude samo uporno gledao taj njegov Talent pa ga Ivica sâm slučajno potrga?
Mali Ivica se nije mogao nositi s teretom svih tih pitanja pa je uzeo jednu čvrstu kutiju i spremio u nju svoj Talent. Kutiju je potom odnio na tavan. Nakon toga je uzeo kutiju s tavana i premjestio ju na ormar. Jer što ako na tavan dođu miševi ili puhovi i izgrizu mu Talent? Nakon toga je skinuo kutiju s ormara i premjestio Talent u drugu kutiju, zatvorenu sa svih strana, i onda ju još dobro oblijepio. Sa svih strana. Jer što ako kroz prozor uđu ose lončarice i napune mu kutiju svojim čahuricama iz kojih će onda izići mlade ose lončarice i vratiti se da naprave još više čahurica?
Vrativši drugu kutiju s Talentom na ormar, mali se Ivica konačno malo smirio. Sad više nije bio u tolikom strahu za svoj Talent, premda je i dalje često pogledavao u smjeru kutije s Talentom, ali uvijek tako da ne izgleda kao da gleda tamo kamo stvarno gleda, nego kao da radi nešto drugo, npr. kopa nos, broji pauke ili hvata ideju koja mu upravo oblijeće glavu.
Nakon tog spremanja, mali bi Ivica tu i tamo skinuo kutiju s ormara, izvadio svoj Talent i napravio nešto na njemu, ali nikad puno jer ga se nije usudio izlagati pogledima, pa čak ni sunčevom. Bilo mu je bitno samo to da je Talent na sigurnom i da ga tu i tamo može izvaditi i poigrati se njime. Kad bi ga netko slučajno, ovlaš ili neodređeno zapitao hoće li biti što od njegovog Talenta, mali bi Ivica žustro odgovorio, pozivajući se na Alice Vonnegut, da to što imaš Talent ne znači da s njime nešto moraš i napraviti.
Nakon takvih pitanja mali bi Ivica obavezno skinuo kutiju s ormara i izvadio iz nje svoj Talent, da se uvjeri da je i dalje tu i da ga nitko nije ukrao. Kad bi se umirio, vratio bi talent u kutiju i nastavio se baviti čime se već bavio, bez suvišnih detalja.
I tako je vrijeme prolazilo.
A priča, iako zapravo nije gotova, kao da jest gotova.


10.08.2019., subota

Tanka stanka

Radnik uz cestu odložio je lopatu i sjeo kraj ceste. Isto su napravili i ostali radnici.

Ptica koja je prolijetala iznad njih odjednom je promijenila smjer i spustila se na granu nekog grma u blizini.

Dva psa koja su se igrala na livadi kraj ceste naglo su se umirila i sjela. Njihovi ljudi, koji su dotle pričali na klupi, utihnuli su.

Auti na cesti jedan po jedan su stali. Motori su se ugasili. Nitko nije zatrubio.

Provalnik koji taman uspio otvoriti prozor bez aktiviranja alarma nazad je zatvorio prozor i sjeo na travu iza kuće.

Ručak koji se krčkao u susjednoj kući prestao je proizvoditi paru i zvukove. Plin ispod njega više nije gorio. Domaćac je sjedio na kuhinjskom podu i polako disao.

Mačka je nastavila spavati na kauču.

Počele su reklame.


17.06.2019., ponedjeljak

Mjesec dana od posta, to bi bilo dosta

Svršivši s naslovom, mogu odbaciti masku nadobudnosti i vratiti se beznadnosti, barem po pitanju bloženja. Šituacija je, naime, takva, da svoje vrijeme u zadnje vrijeme uglavnom kradem. A što ukradem, bacim u vjetar. Pa mi nije neka fora krasti.

Sve u svemu:



Ne baš posve i ne baš stalno, ali u principu da. Fokus mi je trenutno na potomstvu, okašnjelom pisanju dezertacije i još okašnjelijem pisanju radova, vrtu/polju, voćnjaku, šumi i, da se ne zavaravam, fecesbuku. Istini za nevolju, i tamo sam sve neučestaliji. Priča koju si pričam kad ne pričam kako sam umoran je o tomu kako ću do jeseni biti gotov s pisanjem, a i potomstvo će se malo civilizirati, pa ću odjednom imati minute i minute vremena za baciti u neke davno utihle vjetrove.

Pitanje za sve koji nalete: koliko nas je zapravo još ostalo ovdje?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.