...in patria sua

17.05.2019., petak

Praucheau vause

Bilo je jutro, a ne večer. Kroz prozor su se čuli obijesni povici vrabaca i ostalog ptičjeg svijeta:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se nije dao. Otšarafio je uši, stavio ih na stol pokraj kreveta i nastavio spavati.
Nije se dalo ni jutro, a ne večer. Kroz isti onaj prozor sunce je počelo sipati rafale svojih zraka, koje su se stale odbijati i odskakivati od svega glatkog i svijetlog, dajući svemu živom do znanja da je vrijeme za:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se i dalje nije dao. Otšarafio je i oči, stavio ih pokraj ušiju i opet se vratio spavanju.
Jutro, a ne večer, nije odustajalo. Kroz prozor je sad krenuo strujati lagani jutarnji povjetarac, tiho šapčući:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir se sad pomirio sa stanjem stvarî pa je natrag našarafio oči i uši te konačno ustao.

Bilo je jutro, a ne večer i Globmir je osjećao u sebi, po sebi i oko sebe da bi nešto trebalo napraviti od dana. Dan je u tom času ležao u kutu sobe, nehajno ostavljen jučer točno u ponoć. Bio je bezobličan, poput komada gline preko kojeg je prošla cijela armija, i takoreći je vapio da se od njega napravi to nešto, što god to nešto bilo:
- Pokret! Pokret! Pokret!
Globmir je gledao u dan u kutu, a onda zaključio da prvo treba doručkovati. Prije toga je trebalo malo pospremiti prostor, a poslije opet malo pospremiti, jer su za vrijeme doručka raznorazne sitnice počele upadati u oči, možebit privučene osjećajem da nešto treba napraviti.
Završivši s pospremanjima i doručkom, Globmir se opet osvrnuo na dan u kutu. I dalje je bio bezobličan, ali sad ga je bilo manje.
- Pokret! Pokret! Pokret! - govorio je Globmir u sebi, sâm sebi.
Konačno je sjeo kraj dana i pokušao ga u nešto oblikovati. Uzeo je jedan kut i pokušao ga oblikovati u kocku. Posao je bio jednostavan samo naizgled. Trebalo je to gnječiti, pritiskati, razvlačiti, mijesiti, a k tomu svako malo brisati znojave i ljepljive prste. A i dan se sâm uvijao protiv Globmirove volje. Tek što bi izravnao jednu plohu, dvije bi se već nakrivile i zaoblile. Kad bi njih popravio, iz one prve izrastao bi cvijet.
Vidjevši cvijet, Globmir je odjurio do svoje knjige o cvijeću, da vidi što napraviti s cvijetom i kako se taj cvijet uopće zove, budući da takav dosad nije vidio. Dugo je listao knjigu, dugo tražio što ga zanima, svako malo zastavši na nečemu nebitnom, ali zanimljivom, ili pak bitnom, samo ne danas. Dugo je čitao, ali konačno je našao što treba i vratio se cvijetu. Cvijet je sad bio veći, ali dana je bilo još manje. Još malo pa će cijeli stati u ruke.
- Pokret! Pokret! Pokret! - odzvanjalo je u Globmirovoj glavi.
Globmir se sad posve posvetio cvijetu. Od ostatka dana krenuo je oblikovati lončić i zemlju, da cvijet ima gdje rasti, a kad su mu se ruke umorile od oblikovanja dana, otišao je po kući tražiti ima li još mineralnog gnojiva za cvijeće, bocu koju će držati kraj lončića, da uvijek može zaliti cvijet, i predmet koji je zaboravio istog trena kad je ustao od dana, a koji će ga, kad ga za nekoliko tjedana slučajno bude držao u rukama, podsjećati da je s njime htio napraviti nešto.
Vrativši se s gnojivom i bocom, Globmir je vidio da su cvijet i lončić sad sve što je ostalo od dana.
Bilo je večer, a ne jutro, a tiha jeka:
- Pokret! Pokret! Pokret!
sad je već tjerala nazad u postelju.

02.02.2019., subota

Po-bitka

Dok se na istoku počinjalo rumenjeti nebo, u dolini su se već vidjele dvije vojske, utaborene na nešto preko tisuću koraka udaljenosti. Jedna bijela i blještavih mačeva, iz stogodišnjeg kraljevstva Prirodanije, druga crna i mračna, iz zle Prokrastinije. U zoru otpoče bitka. Prvi navališe konjanici, za njima pješaci, a otpozadi strijelci odapinjaše strelice po neprijatelju. Dugo se nije znao pobjednik. Čas bi hrabri borci Prirodanije pregazili prokrastinijske čete, čas bi ih cijeli broj propao pod njihovim kopljima i mačevima. Čas bi se objavila nova pobjeda Prirodanije, čas bi Prokrastinija naglim probojem u crno zavela sve one koji su se nadali pobjedi dobrih. No, kad je sunce već zalazilo, vidjelo se da su mračne čete moćnije od svijetlih i da će uskoro odnijeti pobjedu. Sve su češće borci Prirodanije padali, ostavljajući život i borbu sretnijim vremenima, i sve se češće čuo zlokobni smijeh Prokrastinijskih vođa: "Možda pobijedite sutra, ali danas ćete izgubiti."
Kad se nebo posve smračilo, bitka je bila gotova. Rijetki preživjeli borci Prirodanije sjedili su izgubljeno po bojnom polju, a Prokrastinijski su ih ratnici nemilice klali čim bi kojega vidjeli. Pobjegao nije nitko. Prirodanija je bila poražena, a vođe prokrastinijske vojske odlučili su da će pobjedu proslaviti sutra.
Nakon što je pobjednička vojska napustila bojno polje, na njemu su se pojavili lešinari. Prvo oni ljudski, a poslije i životinjski. Jedni su svlačili tijela mrtvih boraca, gledali je li gdje zaostalo štogod vrijedno, drugi su samo željeli jesti lešine. Prvi su svoj posao obavili kroz nekoliko dana, drugima će trebati tjedni. Na kraju, nakon više godina, od divne i moćne vojske Prirodanije ostadoše samo kosti razbacane po polju. Priče o moćnom kraljevstvu postadoše legendama, legende postadoše mitovima, mitovi ostadoše zaboravljeni.

U jedno jutro, mnogo godina poslije bitke, na bojno polje pristiže konjanik, jašući punom brzinom. Oklop mu sjajan, mačem para zrak, konj kopitima jedva da dotiče travu. Došavši na polje, nagledava se oko sebe i umjesto suboraca vidi samo stare kosti.
- Bit će da sam malo zakasnio, zaključuje konjanik i krene dalje.
Ipak, prije odlaska mahne mačem nekoliko puta kroz zrak, probadajući zamišljenje neprijatelje, podvikne nešto jednom kosturu koji kao da se čudio nenadanoj pomoći u borbi i onda se naglo sagne, stavivši štit iznad glave da ga spasi od iznenadne strelice.

22.01.2019., utorak

Općasnost

(šapat, oprezan)
- Je li prošlo?
- Ne znam. Tiho je, ali nikad ne znaš.
- Da povirimo?
- Bolje da još malo pričekamo.
(malo tišine, a onda treći glas)
- Hej, je li to konačno završilo?
- Čini se da je, ali bolje da ne žurimo van.
- Istina, uvijek može naletjeti neki zaostatak.
- Neki zaostali.
(kikot, tišina, a onda četvrti glas)
- Mislim da je sad sigurno.
- I mi mislimo, ali počekajmo za svaki slučaj.
- Ajde još malo. Tko zna, možda su samo uzeli pauzu.
- Ili čekaju da vide hoće li se tko pokazati.
- Mi smo strpljiviji.
(malo m-hmkanja, malo tišine pa peti glas)
- Izgleda da je zrak čist. Hajmo polako van.
- Možda je kakva zasjeda. Neka oni samo čekaju.
- Sjećaš se kako su nas zadnji put?
(kolektivni drhtaj uz malo cvila, zatim još malo tišine i onda glas šesti)
- Nema više nikoga. Možemo van.
(za njim glas sedmi, glasnije)
- Konačno! Ajmo na zrak!
Šarko se izvukao iz prevrnute kante za smeće, Medo se iskobeljao iz grmlja, Bjelka je iskočila iz hrpe lišća, a za njom Žućko, Vučko se provukao kroz nekakav poluotvoreni šaht, Nera je iskočila iz druge kante za smeće, a Čiu je spuznula s drveta. Nitko nije postavio pitanje kako je došla gore.
A onda je na teren uletjela petarda i odmah prasnula, a društvo se razbježalo. Ovaj put će čekati puno, puno dulje.

22.12.2018., subota

Lovci na ideje

Bila je noć, tiha koliko već šuma dopušta. Hodali smo u kratkoj koloni i čuvali riječi za poslije. Pod nogama nam je šuštalo lišće i krckale grančice, a kroz krošnje su nam oči škakljale mjesečeve zrake. Tu i tamo bismo stali i osluhnuli šumu. Prvih nekoliko trenutaka trajala bi posvemašnja tišina, a onda bi nam se uši prilagodile na prestanak šuškanja i krckanja i u njih bi ušao kovitlac sitnih zvukova što ih prave sve one životinjice koje nemaju običaj prospavati zimu. No, mi nismo bili u lovu na njih. Nismo ih čak ni imali čime uloviti. Naša oprema za lov sastojala se od očiju, ušiju i prstiju. A lovina je mogla biti bilo gdje i bilo što.
- Ništa - prošapne jedan od nas pa produžismo nakon još jedne pauze.
Kretali smo se bez neke definirane rute, ali već smo dobro poznavali kraj pa nije bilo straha da ćemo se izgubiti. Staze su, iako su ih osim nas uglavnom koristile životinje, bile lako prohodne, a povremene blokade još smo davno bili posjekli, dok smo tek počeli s noćnim lovom. Tu i tamo bismo se i maknuli od staza i krenuli kroz duboko lišće. Lovinu to šuškanje nije moglo prestrašiti, a mi smo znali da ćemo kad-tad opet izbiti na neku stazu.
- Evo ih! - šapne opet netko i sad smo se svi ukipili.
Stotinjak metara pred nama jedno se drvo, ponešto odvojeno od svih ostalih, takoreći kupalo u mjesečini. Grane su mu se lagano njihale na gotovo nepostojećem povjetarcu, a rijetko preostalo lišće svjetlucalo je, obasjano mjesečinom. U podnožju stabla sjedilo je petnaestak ideja. Bile su to sitne prilike, otprilike kao mačka kad traži nešto sa stola, a oblika negdje između ljudskog i tužne vrbe. Čulo se sitno žvrgoljenje: svaka je ideja imala svoju priču koju nije mogla prestati pričati.
Rasklopivši umove za neočekivano, počeli smo im se polako približavati. Nova ideja ne može ući u glavu koja se ne može čuditi i koja ne može prihvatiti nešto novo. Bez toga je svaki pokušaj suvišan, a često i opasan. Neke ideje zbog toga moraju čekati stoljećima dok ne dođe um koji ih može primiti. Ako pak um u sebe primi ideju koju ne razumije, oko nje se počinje okoštavati dok um ne od-um-re, a od ideje preostane samo kostur. Tako nastaju ideologije.
Sad su i ideje primijetile nas i žvrgoljenje je načas utihnulo. Nastavili smo im se približavati, izloženi njihovim svjetlucavim pogledima, dok nismo došli na nekoliko koraka od njih. Potom smo posjedali na tlo i ostali tako pred njima.
Žvrgoljenje je opet počelo, ali sad su ideje govorile nama.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.