...in patria sua
06.11.2025., četvrtak
Unaprijed izgubljena utrka
|
Pisac se objema rukama držao za pisaći stol. Cijelo mu se tijelo treslo, zubi su mu cvokotali, ali nije ni pisnuo. Nakon desetak potresnih valova ipak je ustao i obukao još jednu jaknu. Što uštedim na grijanju, potrošit ću na hranu da nadoknadim gubitak od ovog tresenja, pomislio je. Priznavši konačno konačni poraz pred hladnoćom, povukao se u potkrplje zajedno s jaknama i najozbiljnijom namjerom da smisli nešto baš super, a onda se vrati to otipkati podgrijan malo poplunom, a puno više žarom inspiracije. Međutim, jedan neoprezan treptaj oka pretvorio je kasnu večer u rano jutro. Bilo je pretoplo za ovo doba godine, ali prehladno da bi od te pretoplosti bilo ikakve koristi. Prihvativši još jedan poraz s istim nadnevkom, pisac se prometnuo u radnika i otišao umiti, tražeći pritom kompromis između količine i temperature vode te računâ koji će kad-tad stići. Da barem mogu biti duh, pomislio je i onda tresnuo u vrata koja je zaboravio otključati prije izlaska iz stana. Nije se uspio nasmijati. ******************************* Majka je nepomično gledala kako potomstvo u igri razbacuje sadržaj jednog ormara, dviju vitrina, sedam ladica i stotinu zakutaka. Ne mogu ja to, zacvilila je u sebi i zabila glavu u jastuk. Potomstvo se, zabavljeno zadacima razbacivanja, nije obaziralo na sunovrat. U majčinoj glavi krenule su se rojiti slike. Prizor sobe u kaosu zamijenio je zvuk gitare koju je majka željela naučiti svirati, potomstvu su odjednom izrasli parožasti rogovi, a umjesto gitare začule su se božićne pjesmice u gremlinskoj izvedbi. Sa stropa se spustio pauk s jednom nogom viška i krenuo plesti čarape. Javili su se iz vrtića da ide nekakva nova epidemija, iz njega se išlo u dugački školski hodnik u kojemu su učiteljice nešto tiho i zlobno šaptale. Nahrupile su horde klinaca i počele glasno vriskati. Ne, ovo je prava vriska. Slike su se razrojile, majka se vratila svijesti, a potomstvo je zvučnim signalima davalo do znanja da je bezbrižna, premda destruktivna igra prerasla u borbu na život i smrt. Ali ja to moram, zaključila je majka i ustala, osjećajući kako još jedan dio nje umire. ******************************* Tri praščića gledala su kroz prozor. Vani je bio vuk i nešto bilježio u svoju malu crnu bilježnicu, crnju i od njegovog krzna i od njegovih namjera. Bilo je toliko tiho da se jasno čula škripa olovke po papiru, a svaki jači škripaj natjerao bi praščiće da cviliroknu od straha. Njihova nova zidanica nije imala građevinsku dozvolu, a vuk nije imao namjeru progledati im kroza papke. Možete me podmititi kobasicama, rekao im je prošli mjesec, a oni nisu mogli dokučiti smisao te izjave jer su znali da je inspektor vuk nepotkupljiv, a k tomu i vegan. Kako je taj obligatni mesojed mogao preživjeti bez mesa, to tek nisu mogli dokučiti. Svakako nisu htjeli iskušavati njegovo veganstvo na vlastitoj koži. Jesi nas baš morao tjerati da gradimo izvan građevinske zone, groknuo je tiho najmlađi najstarijem. Jeste se baš morali složiti sa mnom, odgroknuo je još tiše najstariji. Vuk je u tom času ustao, spremio olovku i bilježnicu u aktovku, poravnao kravatu koju je apsurdno nosio kao jedini odjevni predmet preko krzna i radosnim korakom otišao. Praščići su nastavili gledati kroz prozor još dugo nakon što je vuk otišao. |
01.01.2025., srijeda
Oh, zar već!
|
- Gotova je! Gotova je! - čulo se po zakucima i uglovima, iza tanjih dasaka i kroz jedva vidljive pukotine. Strašljivo i oprezno, iz rupa u zidovima provirivale bi sitne glavice i brzo potom nestajale u mraku, često toliko brzo da bi tek malo zaiskrio sjaj iz njihovih očiju. Nama premalo, njima dovoljno da se uvjere da je stvarno gotova. Ali tek što je jedna bila gotova, druga je već pristigla. - Počela je! Počela je! - ubrzo se opet čulo po zakucima i uglovima, iza tanjih dasaka i kroz jedva vidljive pukotine. Tiho ali sveprisutno šuškanje i grepkanje govorilo da se kratko oduševljenje učas pretvorilo u paniku. Planovi su planuli, želje su se okovale željezom, nada je preselila u Kanadu. Tako nekako smo i očekivali, a i dalje dočekujemo. |
24.09.2024., utorak
Ne budi plijen
|
Glimbegul je sa sobom vodio tri prasca, dvije svinje i jednog jedinog odojka koji je dosta otužno cvilio jer je zaboravio uglancati papke. Glambegel nije vodio nijednu krmaču, ali zato je krmača vodila njega - njezin nepogrešiv njuh govorio je što oči ne bi mogle ni da ih je bilo u Glambegela. Glombegol je pak vodio četiri nerasta, tri kopuna, dva pajceka i, ne budi lijen, jednog prepoznavača uljezâ. Kopune je potonji silno uznemiravao, iako su bili propisno maskirani u ostatak družine. Pošten će se čitatelj, a ne nalaznik, sad logično zapitati. OK, imamo likove, imamo put, ali kamo sve to vodi? Nepošten će pisac taktički natuknuti nešto u smjeru kraja ove unaprijed neuspjele priče, ali neće se tako lako izvući - u krajinoj liniji, tko može jamčiti da sâm pisac nije jedan od likova? - Usosio si se, pišče, obećavši što ne znaš napisati - nadmeno će unutarnji Glas Svinjećeg Nosa i Svinjećijeg Pogleda. - Sad se izvlači kako znaš, a znaš da su izlaza samo dva, pri čemu nijedan nije izlaz, nego tek jama puna suhog lišća. Možeš lijepo reći istinu u punoj snazi i svjetlini, a možeš i koristiti ono malo svoje rječne vještine da sve oko sebe zbuniš barem upola koliko i sebe. Možda si i povjeruješ pa još prije nego što ona družina konačno stigne uđeš u Aulu neshvaćenih genija i tamo otkriješ svoje mjesto, koje nitko drugi neće ni pogledati. U sljedećoj sceni gledamo pisca kako bježi obzorom bez obzira, s glavom u gljivama, nogama s negvama. Pred njim mrači se neizvjesna bludućnost, za njim štekćući i lajući jure neispunjena obećanja i krajnji rokovi. Pisac se udaljava, topot se stišava, prašina se sliježe i opet vidimo Glimbegula, Glambegela, Glombegela, kopune i praskavu praščad kako idu prema svom cilju, svi pod vodstvom Svenjušne Krmače. Cilj je konačno pred njima. Radi se o blatnjavoj lokvi svih blatnjavih lokava. Glimbegul, Glambegel i Glombegol suču nogavice i moče kvrgava stopala u gnjecavo hladnoj blatovodnoj masi. Glambegel suče i rukave te poseže za šakom mulja da si namaže gdje su mu nekad bile oči. - Tko zna, možda mi od ovog opet narastu. Kopuni uzjahuju na najdeblje trstike da si očuvaju perje suhim, a praščad se radosno baca u praiskonski mulj. Jedino Svenjušna Krmača ostaje po strani, diže glavu - i onjuškuje. - Pisac je ovud jurio nedugo prije nego što smo došli - veli Krmača. Zrak se još nije izvjetrio od vonja straha i frustracije. Uživajte vi koji njušite samo očito - zaključi i baci se u blatokupku k ostalima. U tom trenu Glambegolu stvarno izrastu nove oči - njih osam - i on paučjim vidom u čudu gleda oko sebe. - Niš mi nije jasno. Sve nešto bode i svjetluca i stalno se mijenja. Bolje vidim kad zatvorim te oči. - Uh, njuh - dometne Krmača. - Eh, eh - ubaci se prepoznavač uljezâ, koji je upravo kompletirao samospoznaju shvativši da je i sâm uljez iako su ga pozvali. - Možda da i ja zasučem nogave - pomisli te se i stvarno pridruži Glimbegulu, Glambegelu i Glombegolu u blatomočenju nogokvrga. U taj tren svima kroz svijest prostruji ista grozomisao: Što ako im na nogama izrastu paučje oči!? - Bez brige, neće - umiri ih Krmača koja je odmah nanjušila strah. Močenje i blatobrčkanje nastavili su se i iza kraja ovoga nečega. Koji dolazi. Sad. |
31.12.2023., nedjelja
Kompletirano odrastanje*
|
2023. godina svršava. Čuje se praskanje na sve strane. Dotičnik gleda u misleni popis stvarî za koje si je prije točno godinu dana, kao i u raznim momentima između onda i sad, obećao da će ih dovršiti do kraja godine. Prestalo vrijeme nedostatno je da se neimpresivan udio dovršenih stvari iole izmijeni. Dotičnik uzima taj popis i baca ga u mislenu vatru svjesnog zaborava. Dok popis gori, Dotičnik se smješka jer se upravo oslobodio iluzije da nešto treba napraviti. Radi se o željama, ne obavezama. Tihi škripež neindetificiranog električnog objekta dostatan je da se Dotičnik prene iz fantazije. Nema pobjede, nema oslobođenja niti ih može biti. Dotičnik opet uzima onaj misleni popis i mijenja godinu krajnjeg roka. Za odustanak uvijek ima dovoljno vremena. Gnjilozof, glavom i bradom Dotičnik, na obaveze i želje gleda s distance, gdje mu je i mjesto. Da zasuče rukave, spusti se u svakodnevicu i proba nešto napraviti, bio bi Dotičnik, a ne Gnjilozof. Spuštenih rukava može si dopustiti da primijeti da se stvarno radi o elektrokemizmu mozga te da apsolutnih skala nema, osim za temperaturu. Evolucija nas je učinila željnima izazovâ koje možemo savladati ako se potrudimo. Finese određuje komu je trud izgraditi svemir, a komu ustati iz postelje ne predugo nakon što se oglasi alarm. Sukladno svom karakteru, svatko će imati svoju listu želja koje se pretaču u obaveze. I nitko ju nikad neće iskrižati do kraja. Jer uvijek ima još nešto. Promatrač se uključuje u unutrašnji polilog opaskom da će uskoro biti dva u noći, da sutra ima puno posla koji je trebalo napraviti još jučer te da će neispavanost u kombinaciji s višesatnom vožnjom predstavljati opasnost po život. Promatrač također primjećuje da će iduća godina biti teža od ove, moguće i najteža uopće. Dotičniku je svejedno drago što je godina pri kraju. Čak i one željoobaveze koje su već više puta prenošene iz godine u godinu sutra će se činiti novima. Ili barem novootkrivenima. *Tako mi se trenutno čini. Ali nisam izgubio nadu da se radi samo o fazi i da ću, čim mi klinci malo porastu, opet moći podjetinjiti. |
