Glimbegul je sa sobom vodio tri prasca, dvije svinje i jednog jedinog odojka koji je dosta otužno cvilio jer je zaboravio uglancati papke. Glambegel nije vodio nijednu krmaču, ali zato je krmača vodila njega - njezin nepogrešiv njuh govorio je što oči ne bi mogle ni da ih je bilo u Glambegela. Glombegol je pak vodio četiri nerasta, tri kopuna, dva pajceka i, ne budi lijen, jednog prepoznavača uljezâ. Kopune je potonji silno uznemiravao, iako su bili propisno maskirani u ostatak družine.
Pošten će se čitatelj, a ne nalaznik, sad logično zapitati. OK, imamo likove, imamo put, ali kamo sve to vodi? Nepošten će pisac taktički natuknuti nešto u smjeru kraja ove unaprijed neuspjele priče, ali neće se tako lako izvući - u krajinoj liniji, tko može jamčiti da sâm pisac nije jedan od likova?
- Usosio si se, pišče, obećavši što ne znaš napisati - nadmeno će unutarnji Glas Svinjećeg Nosa i Svinjećijeg Pogleda.
- Sad se izvlači kako znaš, a znaš da su izlaza samo dva, pri čemu nijedan nije izlaz, nego tek jama puna suhog lišća. Možeš lijepo reći istinu u punoj snazi i svjetlini, a možeš i koristiti ono malo svoje rječne vještine da sve oko sebe zbuniš barem upola koliko i sebe. Možda si i povjeruješ pa još prije nego što ona družina konačno stigne uđeš u Aulu neshvaćenih genija i tamo otkriješ svoje mjesto, koje nitko drugi neće ni pogledati.
U sljedećoj sceni gledamo pisca kako bježi obzorom bez obzira, s glavom u gljivama, nogama s negvama. Pred njim mrači se neizvjesna bludućnost, za njim štekćući i lajući jure neispunjena obećanja i krajnji rokovi. Pisac se udaljava, topot se stišava, prašina se sliježe i opet vidimo Glimbegula, Glambegela, Glombegela, kopune i praskavu praščad kako idu prema svom cilju, svi pod vodstvom Svenjušne Krmače.
Cilj je konačno pred njima. Radi se o blatnjavoj lokvi svih blatnjavih lokava. Glimbegul, Glambegel i Glombegol suču nogavice i moče kvrgava stopala u gnjecavo hladnoj blatovodnoj masi. Glambegel suče i rukave te poseže za šakom mulja da si namaže gdje su mu nekad bile oči.
- Tko zna, možda mi od ovog opet narastu.
Kopuni uzjahuju na najdeblje trstike da si očuvaju perje suhim, a praščad se radosno baca u praiskonski mulj. Jedino Svenjušna Krmača ostaje po strani, diže glavu - i onjuškuje.
- Pisac je ovud jurio nedugo prije nego što smo došli - veli Krmača. Zrak se još nije izvjetrio od vonja straha i frustracije. Uživajte vi koji njušite samo očito - zaključi i baci se u blatokupku k ostalima.
U tom trenu Glambegolu stvarno izrastu nove oči - njih osam - i on paučjim vidom u čudu gleda oko sebe.
- Niš mi nije jasno. Sve nešto bode i svjetluca i stalno se mijenja. Bolje vidim kad zatvorim te oči.
- Uh, njuh - dometne Krmača.
- Eh, eh - ubaci se prepoznavač uljezâ, koji je upravo kompletirao samospoznaju shvativši da je i sâm uljez iako su ga pozvali.
- Možda da i ja zasučem nogave - pomisli te se i stvarno pridruži Glimbegulu, Glambegelu i Glombegolu u blatomočenju nogokvrga.
U taj tren svima kroz svijest prostruji ista grozomisao: Što ako im na nogama izrastu paučje oči!?
- Bez brige, neće - umiri ih Krmača koja je odmah nanjušila strah.
Močenje i blatobrčkanje nastavili su se i iza kraja ovoga nečega.
Koji dolazi.
Sad.
Post je objavljen 24.09.2024. u 23:54 sati.