...in patria sua
06.11.2025., četvrtak
Unaprijed izgubljena utrka
|
Pisac se objema rukama držao za pisaći stol. Cijelo mu se tijelo treslo, zubi su mu cvokotali, ali nije ni pisnuo. Nakon desetak potresnih valova ipak je ustao i obukao još jednu jaknu. Što uštedim na grijanju, potrošit ću na hranu da nadoknadim gubitak od ovog tresenja, pomislio je. Priznavši konačno konačni poraz pred hladnoćom, povukao se u potkrplje zajedno s jaknama i najozbiljnijom namjerom da smisli nešto baš super, a onda se vrati to otipkati podgrijan malo poplunom, a puno više žarom inspiracije. Međutim, jedan neoprezan treptaj oka pretvorio je kasnu večer u rano jutro. Bilo je pretoplo za ovo doba godine, ali prehladno da bi od te pretoplosti bilo ikakve koristi. Prihvativši još jedan poraz s istim nadnevkom, pisac se prometnuo u radnika i otišao umiti, tražeći pritom kompromis između količine i temperature vode te računâ koji će kad-tad stići. Da barem mogu biti duh, pomislio je i onda tresnuo u vrata koja je zaboravio otključati prije izlaska iz stana. Nije se uspio nasmijati. ******************************* Majka je nepomično gledala kako potomstvo u igri razbacuje sadržaj jednog ormara, dviju vitrina, sedam ladica i stotinu zakutaka. Ne mogu ja to, zacvilila je u sebi i zabila glavu u jastuk. Potomstvo se, zabavljeno zadacima razbacivanja, nije obaziralo na sunovrat. U majčinoj glavi krenule su se rojiti slike. Prizor sobe u kaosu zamijenio je zvuk gitare koju je majka željela naučiti svirati, potomstvu su odjednom izrasli parožasti rogovi, a umjesto gitare začule su se božićne pjesmice u gremlinskoj izvedbi. Sa stropa se spustio pauk s jednom nogom viška i krenuo plesti čarape. Javili su se iz vrtića da ide nekakva nova epidemija, iz njega se išlo u dugački školski hodnik u kojemu su učiteljice nešto tiho i zlobno šaptale. Nahrupile su horde klinaca i počele glasno vriskati. Ne, ovo je prava vriska. Slike su se razrojile, majka se vratila svijesti, a potomstvo je zvučnim signalima davalo do znanja da je bezbrižna, premda destruktivna igra prerasla u borbu na život i smrt. Ali ja to moram, zaključila je majka i ustala, osjećajući kako još jedan dio nje umire. ******************************* Tri praščića gledala su kroz prozor. Vani je bio vuk i nešto bilježio u svoju malu crnu bilježnicu, crnju i od njegovog krzna i od njegovih namjera. Bilo je toliko tiho da se jasno čula škripa olovke po papiru, a svaki jači škripaj natjerao bi praščiće da cviliroknu od straha. Njihova nova zidanica nije imala građevinsku dozvolu, a vuk nije imao namjeru progledati im kroza papke. Možete me podmititi kobasicama, rekao im je prošli mjesec, a oni nisu mogli dokučiti smisao te izjave jer su znali da je inspektor vuk nepotkupljiv, a k tomu i vegan. Kako je taj obligatni mesojed mogao preživjeti bez mesa, to tek nisu mogli dokučiti. Svakako nisu htjeli iskušavati njegovo veganstvo na vlastitoj koži. Jesi nas baš morao tjerati da gradimo izvan građevinske zone, groknuo je tiho najmlađi najstarijem. Jeste se baš morali složiti sa mnom, odgroknuo je još tiše najstariji. Vuk je u tom času ustao, spremio olovku i bilježnicu u aktovku, poravnao kravatu koju je apsurdno nosio kao jedini odjevni predmet preko krzna i radosnim korakom otišao. Praščići su nastavili gledati kroz prozor još dugo nakon što je vuk otišao. |
