...in patria sua
03.07.2023., ponedjeljak
Velika ni naše nigdašnjosti
|
Jedan je momak bio toliko brbljav da je sam sebi upadao u riječ. Jedan drugi je bio još brbljaviji, ali to nije bio problem jer od svega što bi mu padalo na pamet ne bi stigao ni zucnuti, nego bi se samo cijelo vrijeme trzao. Treći je pak bio skroz šutljiv, ali svi su mislili da je pričljiviji od drugog jer je jednom davno nešto rekao. Četvrtog momka nije bilo. Spekulira se da ga nije ni trebalo biti, ali za svaki slučaj ipak čekamo da se možda pojavi. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Svaki dobro upućen gastronom dobro zna da ništa nije ljuće od kapsaicina, spoja zaslužnog za ljutinu svih paprično ljutih jela. Postoje i drugi ljuti spojevi, poput onih koji daju ljutinu hrenu, vasabiju ili đumbiru, ali ne mogu se mjeriti s kapsaicinom, odnosno njegovih 16 milijuna skovila. Postoji i gomila istraživanjâ u kojima se pokušalo sintetizirati nešto još ljuće od kapsaicina, ali ispalo je da je teta evolucija toliko dobro posložila njegove atome da nešto ljuće, barem kad su naši okusni receptori u pitanju, najvjerojatnije ne može postojati. Osim, naravno, resiniferatoksina koji je čudovište od spoja i o kojemu se u pristojnom svijetu ne priča previše glasno, ne samo zbog šesnaest milijardi skovila. Zbog toga je otkriće neuralne indkucije osjećaja ljutine dosta glasno, da ne velim ljuto odjeknulo među gastronomskim svijetom. Zabosti nekavu iglicu u vrat ili jezik, jesti što god i onda vrtnjom nekakvog kotačića odrediti koliko će to biti ljuto razljutilo je gotovo sve kulinarske face, neke čak toliko da su otišli odmah isprobati izum te brzo svijetu objavili da "to nije to". Ipak, izum je brzo našao svoju publiku, poglavito među ljudima koje su razne nedaće lišile osjeta okusa te među gastroavanturistima. Hit ljeta 2034. tako je bila cijela serija ljutog voća, da bi se onda pojavile ljute vode i ljuti sokovi. Već iduće godine inducirana ljutina pojačana je drugim umjetnim okusima, prvo slatkim pa slanim pa kiselim (to uz dosta muke jer je ispalo da najobičnije protone nije tako lako simulirati kao živčani signal), zatim umamijem (kojega se, čini se, nitko prije nije sjetio), a potom se netko logično zapitao zašto ne isto to napraviti i s mirisima. Logično pitanje nije dalo jednostavan odgovor. Mirisâ ima daleko više i po času nije izvjesno da ćemo tu tehnologiju ikad imati, iako je već otvoreno nekoliko kina s "mirisnim filmovima". *** *** *** *** *** *** *** *** *** Okopavajući mladi grah, Jaško je primijetio da je u jednoj grudi zemlje nešto zabljesnulo. Pročeprkao je po grudi i iz nje izvukao zlatnik. - Bolje zlatni k nego zlatnik, ali može i ovako, nasmijao se spremivši novčić u džep. Zlatnik mu je nekoliko minuta kasnije ispao kroz rupu u džepu, a Jaško par dana nije bio siguran je li stvarno našao zlatnik ili je to sanjao. Ipak, vratio se najesen s detektorom metala te na toj gredici otkrio 28 čavala, dva velika šarafa i šest malih, tri šarke, čekić koji mu je nestao dok je još bio klinac, dva novčića iskorodirala do neprepoznatljivosti, jedan na kojemu se moglo pročitati "2 dinara" i jedan sjajan komadić metala za koji nije bilo jasno niti kako je tamo dospio niti čemu služi. Zlatnik nije našao. Čekić je vratio u radionicu gdje je nastavio služiti svojoj svrsi, novčiće je spremio u kasu s drugim novčićima, a metalni komadić je ostavio na nekoj polici da stoji kao nešto između ukrasa i kurioziteta. Puno godina kasnije jedan od Jaškovih unuka prepoznat će da je to dio negdašnje svemirske postaje Mir. Jaško će ostatak života imati povremene snove u kojima nalazi zlatnik u zemlji. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Žarko je žarko želio napisati priču, ali nikako mu to nije polazilo za rukom. Nije zapravo čak ni znao o čemu bi bila ta priča pa je pokušavao nekako natjerati maštu na rad smišljajući likove i njihove osobine. No, ni to nije nikud vodilo. Priča ne da se nije dala ispričati, nego se nije dala ni zapričati. U nekom času Žarku je palo na pamet da napiše priču o sebi, dakle o osobi koja želi, a ne može ispričati priču. I taman je krenuo pisati, kad ga je pogodila strašna misao: a o čemu se tu uopće može pričati? Odmah za njom došla je još strašnija: što ako je takvu priču već netko smislio? Što ako ju baš sad netko piše? Što ako to jest priča o Žarku i sav njegov život stane u nekoliko rečenica od početka do kraja te priče? Žarko je bio u pravu. *** *** *** *** *** *** *** *** *** Četiri mi nije neka brojka za priče, iako u stvarnom svijetu zajedno s još jednom blogerkom koja to više nije radim na četiri male biografije. Zato peta crtica. Ali nisam ni ja u puno boljem stanju nego prethodni lik, čim mi treba desetak mjeseci od posta do posta. Zapravo, danas sam u toliko nikakvom (rekoh jutros: ponedjeljačnom) stanju da sam otišao blogovati, umjesto da budem koristan. Naravno, uz takvu odluku ide i časna pionirska namjera da danas odem na vrijeme spavati, a sutra na poslu budem tako rano da do podneva odradim sve što trebam i pola toga što ne trebam. Budućnost će vjerojatno pokazati svu ispraznost te odluke, ali konačnu potvrdu ostavljam budućnosti. |
