Ostati odgovoran u svijetu koji je pun neodgovornosti?

Ja sam od onih koji teško pamte snove. Najčešće pamtim one koji su u kategoriji noćnih mora. Ovaj, zadnji, kojeg sam zapamtio, pa bio je baš bizaran. Pratila me je nekakva sjenka s brda. Nisam uopće mogao definirati što je to. Kad mi se baš približila, dobila je oblik jednog postarijeg čovjeka. To je jedna znamenita povijesna osoba. Neću ga imenovati. No, poslao mi je poruku, a ona glasi - 11.11. ove godine dosegli ste točku nakon koje nema povratka. Uskoro, ljudskoj civilizaciji slijedi velika katastrofa. Pitao sam ga u snu, a kakva to. Izrekao je nekakvu nerazumljivu riječ, pa sam ga zamolio da mi objasni. Iz njegova odgovora shvatio sam da će to biti ogroman plimni val. Pokazao mi je rukama da će voda prekriti cijelo područje gdje se ja sad nalazim u snu.

Ovo nije prvi put da sam sanjao katastrofu, pa me je ovaj san posjetio na jedan prijašnji. Nalazio sam se u nekakvoj prostoriji koja me podsjećala na ogromnu knjižnicu. No, tada, u snu, znao sam da se dogodilo nešto loše. U jednom trenutku, more je probilo zidove knjižnice i sve potopilo. Probudio sam se sav znojan. Ono što veže ova dva sna je katastrofa kojoj je zajedničko - voda, odnosno plimni val.

Pokušat ću sam shvatiti što mi podsvijest želi reći.