alexxl

22.02.2026., nedjelja

Petokraka sa pet kraka

nedjelja , 22.02.2026.

Prolog

Ode Blog, ali ode i petokraka!
I što ću ja sad jadan?

PETOKRAKA, PILOT I POLITIČKA PANIČARENJA
**************************************************************

Gore na fotografiji je pilotska značka moga oca. Godina 1959. Lovačka avijacija.
Nebo, brzina, odgovornost.

Na njoj je petokraka.

Danas bi je neki zabranjivali. Ne zbog moga oca. Ne zbog pilota. Ne zbog povijesti.
Nego zbog ideološkog refleksa.

Zanimljivo je kako simbol postane opasan tek kad nestane sadržaja.

Petokraka je bila oznaka vojske u kojoj su služili deseci tisuća ljudi iz Hrvatske. Među njima i moj otac.
Ljudi koji su letjeli, liječili, gradili, radili. Jesu li svi oni ideološki ekstremisti?
Ili su jednostavno živjeli u vremenu u kojem su rođeni?

Ako ćemo zabranjivati simbole zato što ih je koristio režim, onda budimo dosljedni.
Hoćemo li zabraniti i sve što je nastalo u toj državi? Tvornice? Mostove? Infrastrukturu?
Sportske uspjehe? Ulice koje i danas koristimo?

Petokraka nije jednaka totalitarizmu.
Kao što ni šahovnica nije jednaka ustaštvu.
Simbol bez konteksta je komad metala.

Problem nastaje kad politika živi od podjela.
Kad se simboli koriste kao dimna bomba da se ne govori o realnim problemima –
plaćama, iseljavanju, zdravstvu, korupciji.

Kad netko s mizernim brojem glasova dođe u poziciju da ucjenjuje većinu, onda problem nije u zvijezdi.
Problem je u sustavu.

Ovo nije obrana režima.
Ovo je obrana uspomene na čovjeka koji je letio brže od politike i umro prije nego što je simbol postao važniji od djela.

Moga oca se ne može izbrisati.
Niti njegovu značku.
Niti povijest.

A tko se boji komada lima s pet krakova – možda se zapravo boji suočiti s vlastitom nedosljednošću.

Ili ćemo priznati ono očito:
da je većina ljudi jednostavno živjela u vremenu koje im je dano.

Petokraka nije kriva za zločine režima.
Kao što ni šahovnica nije kriva za zločine NDH.
Simbol ne puca. Ljudi pucaju. Sustavi naređuju.

Ali simbol je politički koristan.
Jer dok raspravljamo o zvijezdi, ne raspravljamo o korupciji.
Dok se bavimo limom s pet krakova, ne bavimo se praznim selima.
Dok urlamo o prošlosti, ne pitamo zašto je budućnost rasprodana.

Najglasniji su često oni s najmanjim legitimitetom.
Kad netko s par stotina glasova dijeli ultimatume državi – to nije domoljublje. To je groteska demokracije.

Zabrana simbola neće riješiti moralni nered.
Zabrana petokrake neće izbrisati povijest.
Može samo pokazati koliko smo nesigurni u vlastiti identitet.

Moj otac je letio iznad ideologija.
Nebo nema lijevo i desno.
Ili znaš pilotirati – ili padaš.

A tko danas panično maše zabranama – možda ne zna upravljati ničim, pa barem upravlja strahom.

Zvijezda na ovoj znački nije prijetnja.
Ona je uspomena.
I uspomene se ne zabranjuju – osim u društvima koja se boje istine o sebi.

- 22:15 - gukni (3) - štampaj - #

15.02.2026., nedjelja

Zid medalja

nedjelja , 15.02.2026.

I jedna roditeljska iluzija.

PROLOG

Nedavno, nakon dugog vremena sam se čuo sa našim "NF" - om
daaa, kak su deca, jel još veslaju, jel stariji još sa curim Riječankom...
Koincidencija je bila što ju je NF uslikao na korzu i objavio na Blogu, he, he.
Ne znajući za nju!
I tak mi se ovih dana vrte flashback-ovi,
zimska olimpijada u Milanu, zajebancija sa Chat GPT-om.

Cilj su mi bile generirane fotke mene sa OI, i u spiki sa AI,
On meni otkriva, da sam i ja zaslužan za medalje Sinova.
-pa nisam ja veslal!
Pa mi je objasnil.
Palo mi na pamet da imam dosta materijala za novi post.
*************************************************************************************************

U našoj kući zidovi nisu za umjetnost.
Oni su za metalurgiju.

samo dio

Oko 300 medalja. Dva sina.
Skif, dvojac, četverac, osmerac.
Ako postoji nešto što pluta i ima vesla — oni su to probali.

Mlađi – soler u skifu.
To je disciplina “sam si pa se misli”.
Ako brod ide krivo — ti si kriv.
Ako ide savršeno — isto si ti kriv.
Psihologija s veslom.

Stariji?
On se, kako ja volim reći, “švercao” u osmercu.
Ali osmerac nije šverc.
Osmerac je Stroj.
Osam ljudi koji moraju disati kao jedan organizam.
Ako jedan zakasni pola sekunde, voda to zapamti.

ROWING "INCHES"

Živimo blizu jezera.
To znači da su u pauzi znali doći doma.
To također znači da kuhinja nikad nije bila samo kuhinja.

Prehrana je bila znanstveni projekt.
Treneri su nam diktirali recepture.

Jednog dana poruka:
“Danas samo lagano. 120 grama riže. Bez umaka. Piletina na pari. Bez soli.”

Bez soli.

Mama je pogledala mene.
Ja sam pogledao vagu.
Vaga je pogledala rižu.
Riža je izgledala kao kazna.

Klinci sjede za stolom.
Gledaju tanjur.
Gledaju mene.
Kao da sam ja potpisao pravilnik o prehrani reprezentacije.

Naravno da su pojeli.
Naravno da su poslije pitali:
“Može li barem malo… nečega?”

Ne može.

Jer Stroj mora biti podmazan.
A podmazivanje u veslanju nije slanina.

I onda jedno jutro.

Magla.
Onaj tip magle kad ni jezero ne zna da je jezero.
Pet ujutro.
Minus tko-zna-koliko.

Stojim na obali, ruke u džepovima, pravim se da mi nije hladno.
Start.
Zaveslaji.
Tišina.
Samo zvuk vesla i vode.
To treba čuti uživo i doživjeti.
Na...sad se ježim.

I tad shvatiš —
nije stvar u medalji.
Nije ni u vremenu na 2000 metara.

Stvar je u tome da si tu.
Da gledaš.
Da šutiš.
Da vjeruješ.

Prvu medalju donijeli su doma mokri, promrzli i ponosni.
Stavili je na stol kao da su donijeli Nobelovu nagradu.

Mi smo je gledali kao da je zlato.
A bila je bronca.

I tako je krenulo.

Danas na zidu visi oko 300 komada metala.
Ljudi kažu:
“Bravo dečki!”

Ja gledam zid i mislim:
“Dobro je. Preživjeli smo i rižu bez soli. I maglu. I startove. I živce.”

A ja nemam ni jednu medalju.

Ili možda imam.

Ako postoji disciplina:

Dizanje u 5:00 bez komentara

Vožnja po magli

Logistika bez greške

Povjerenje bez uplitanja

…onda sam barem veteran.

I zato ću među tih 300 medalja staviti i svoj plakat.
Ne zato što sam nešto osvojio.

Nego zato što sam bio dio ekipe.