Večera za 6

Povijest svijeta je povijest ratova.

Francuzi i Britanci ratovali su punih sto godina.

Nijemci, Talijani i Japanci ratovali su protiv cijelog svijeta.

Građanski rat u Americi - sjever protiv juga, jug protiv sjevera, milijun i nešto poginulih.

Ratovali su Argentina i Brazil, Rusi i Turci, Meksiko i Amerika, Šveđani i Rusi, Mađari i Srbi, Kinezi i Japanci, Grci i Talijani, Kinezi i Indija, Indija i Pakistan, Talijani i Turci, Amerikanci i Francuzi, itd., itd.

Do sad je bilo valjda bezbroj ratova i skoro pa nema države koja barem jednom nije ratovala protiv neke druge. To je valjda u ljudskoj prirodi, da u nekom trenutku odluči da nauštrb drugoga proširi svoj utjecaj i moć.

No sve ove države koje sam navela, i koje su u nekom trenutku povijesti bile sukobljene strane, sada normalno koegzistiraju. Skoro je pa potpuno nemoguće da npr. Englez kupi kuću u ruralnom dijelu Francuske i da mu se na vratima pojavi u crno obučen Jean Piere koji škrguće zubima i ultimativno zahtijeva da "francusko smeće" napusti njegovu Englesku i još mu uz to sipa bukvicu o "engleskim vitezovima" koje je njegov šukundjed mučki smaknuo.

U Hrvatskoj je, izgleda, malo obrazovanih ljudi jer kada pogledate što se piše po društvenim mrežama, posebno nakon jučerašnjeg hrabrog napada splitskog Ku Klux Klana protiv snažnih agresorskih snaga sastavljenih od nekoliko penzionera, srednjoškolaca i violončelistice - stekli biste dojam kako je samo u Hrvatskoj bio rat i nigdje više.

Sasvim iznenada, nakon kratkog razdoblja lažne renesanse, retrogradno se ova zemlja počela kretati unazad i mržnja je odjednom, poput autoimune bolesti koja naglo nastupi, postala glavno pogonsko gorivo. Iz komentare hrpe biološkog otpada kojeg ne bih željela imati u svom susjedstvu, izvedoh neke temeljne teze na kojima počiva njihov mentalni sklop.
Kako samo Hrvati imaju pravo "ne zaboraviti".
Kako je rat koji se ovdje zbio uvjerljivo nešto najgore što se ikad dogodilo na planeti zemlji.
Kako je divno biti za dom spreman.
Kako je Jasenovac bio spa zona i treba ga prekopati.
Kako Hrvatska ima autorsko pravo na mjesec studeni. Srbi su općenito nepoželjni a pogotovo u studenom. Ako ih ima neka dišu što tiše, zapravo, neka prestanu disati. Više nije Dan Vukovara, sada je to već mjesec. Ovim tempom u brzom roku imat ćemo i cijelu Godinu Vukovara, građani će dvanaest mjeseci morati iskazivati pijetet a nadzor nad time vršit će Penavini sokoli, čim poruše sve sporne spomenike po grobljima.

Nije samo studeni, tu je i Krvavi uskrs, Bljesak, Maestral, Oluja, cijela godina premrežena obljetnicama vojnih akcija, pogibija, ranjavanja, ubijanja, i tako iz godine u godinu.

Kad se, umjesto rata slavi život, to je onda "Hod za život".

Ono što sigurno znam to je da Hrvatskoj nedostaje kvalitetnih psihijatara. Koji bi postavili dijagnozu ovoj naciji jer ona, evidentno, postoji, a pogoršala se nakon 5. srpnja 2025. godine. Postaje sve više zagušljivo, disati se ne može. Jer:

“Ovdje se sve guši u laži, u strahu, u tuđim mišljenjima.
Hrvatska je zemlja gdje se najviše boje vlastitih misli.”

Dragi Janko Polić Kamove, ništa se bitno nije promijenilo.

Pedeseti je rođendan prešutno granica nakon koje te društvo počinje mrziti. Mržnja je možda prejaka riječ, no vrlo je opravdana njena uporaba u ovoj situaciji. Mnogo puta sam naišla na slike zaista lijepih žena, javnih ličnosti, koje fino izgledaju, mladenački se nose, trče maratone, čije su sise i dalje uspravne i koža zategnuta. Problem je što kraj njihova imena u zagradama stoji brojka. Na temelju te brojke društvo donosi sud. Komentari ispod slika: "Obuci se u skladu s godinama,", "Staro je staro", "Nikad od babe djevojke". Ovakve komentare podjednako pišu i "mladi" i "stari" zato jer je iživljavanje na temelju nečije dobi omiljeni kolektivni sport. Ukratko, društvo o vama formira svoj sud na temelju vašeg broja godina.

Pri tome sam uočila dva bitna čimbenika. U diskriminaciji prednjače fizičke i mentalne babe koje ili: a) nemaju dovoljno para za remont kod Glumičića ili su b) najprije rodile dvoje/troje djece, sad imaju troje/četvero unučadi koji su im "smisao i moje sve" a najdulji izlet na koji su išle jeste Hod za život u provinciji u kojoj obitavaju.

Zamislite samo kako bi se to jadno ljudsko društvo koje voli diskriminirati i ponižavati najednom osjetilo izgubljenim kad bi aktom vlasti preko noći bilo zabranjeno isticati koliko tko ima godina ili, još bolje, kad bi se životna dob kao podatak dekretom izbrisala iz svih evidencija?

Prije mnogo vremena negdje pročitah citat koji mi je ostao sve do danas: "Ljudi stare i umiru zato jer vide druge da stare i umiru." Nemam pojma tko je to rekao, naravno, ne možemo doslovno shvatiti ovu rečenicu ali možemo preneseno. Kako godine idu sve više uviđam da društvo od tebe očekuje da s vremenom budeš sve jadniji i jadniji i ako se tome odupireš to doživljava neprijateljski. Društvena je obveza ostarjeti isto kao i udati se/oženiti do određene dobi, dobiti djecu, pronaći posao...

Koliko ste samo puta naletjeli na članak tipa" "Koju frizuru nositi nakon pedesete" ili "Koji kroj traperica odgovara ženama nakon četrdesete" ? Nedavno sam pročitala da je "starica (64) ostala bez 10000 eura zbog kripto prijevare". Koliko ste puta pročitali da "starijim vozačima treba oduzeti dozvole jer tko mu produži vozačku kad je jednom nogom u grobu" iako je notorno da od deset nesreća devet izazovu mladi, tj. oni sa društvenom prihvatljivom životnom dobi? "Orgazam nakon šezdesete - mit ili stvarnost? "

Prije nekoliko dana pročitah osvrt jedne novinarke glede poznatog odvjetnika koji je eksperimentirao s osnivanjem političke stranke, a komentar je bio " što će mu to u tim godinama" jer je čovjek oko sedamdesete. Gospodin, usput rečeno, izgleda deset puta bolje od novinarke koja mu broji godine a o inteligenciji da ne govorimo. Jezivo je to kada podaci u tvojim osobnim dokumentima postaju sredstvo kojim te društvo neprekidno podsjeća da moraš znati gdje ti je mjesto i da je to mjesto sve manje i manje dok skroz ne prestane postojati. Stoga mislim da bi napokon trebalo godine proglasiti osobnim, tajnim podatkom koji je dostupan samo državnim tijelima u zakonom propisanim slučajima.

Posebno oduran običaj, karakterističan za ovo hrvatsko podneblje, je uporaba termina "ušao u tu i tu godinu". Dakle napunio si određeni broj godina, ali si ujedno i "ušao" u sljedeću godinu, jer to mora biti tako, da te požuruju u grob. Rođena sam koncem godine i već nakon tri dana od svoga rođenja imala sam godinu dana u Hrvatskoj. Ni znanstvene teorije poput "kvantnog skoka" ne objašnjava kako je to moguće.

Tekst ću završiti citatom velikog srpskog književnika Jovana Dučića.
"Ljudi nas uvijek plaše našim godinama, i kad smo mladi i kad smo stari: kad smo mladi da smo nedozreli za velika djela, a kad smo stari da smo postali nesposobni za velike namjere. Zato nije slučajno što se u dobrom društvu ne smije govoriti o godinama života. I najmlađi žele da su mlađi nego što su, i najstariji izbjegavaju da broje svoje godine jer je to najžalosnije od svega čovjekovog računanja. Utvrđivanje nečijih godina više je pakost nego nekakva potreba za saznanjem. Kad pitaju nekoga koliko mu je godina to je isto toliko bezumno kao da njega pitaju koliko je njemu kilograma, jer ni godine ni kilogrami ne znače ništa za čovjekovu duhovnu i moralnu snagu."