Večera za 6

Digla se velika frka oko nastupa Bijelog Dugmeta u Splitu zbog pjesme Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Domovinski pokret, odnosno, ono što je ostalo od njega, traži izgon pjevača Alena Islamovića (koji je, usput, hrvatski državljanin) jer je pjevao pjesmu o zemlji i pod zastavom pod kojom su granatirali Hrvate. Ne znam točno koje mu kazneno djelo stavljaju na teret kad već traže da se čovjeka protjera iz države, no ekipi koju sačinjavaju likovi koji ne znaju koliko je godina trajalo njihovo studiranje to ionako nije odveć bitna stavka.

Kad ja pomislim na tu zastavu moje su asocijacije sasvim drugačije.

Mene ta zastava podsjeća na samodostatnu državu koja je proizvodila sve od igle do lokomotive, imala besplatno zdravstvo i školstvo, mogućnost stambenog zbrinjavanja radnika, bila neovisan i uvažen faktor na međunarodnom nivou, imala vlastitu vojsku, vlastitu monetu, a nije zgoreg i spomenuti da su najatraktivniji dijelovi današnje države - Istra i Dalmacija - baš pod tom zastavom pripojeni Hrvatskoj. Na zemlju koja je, nakon razornog rata, doslovno sve podigla iz pepela, i pruge, i kuće, i tvornice, i škole i bolnice i u kojoj je najveći dio stanovništva bio pismen. Na zemlju u kojoj su žene po prvi puta stekle pravo glasa. Na zemlju u kojoj su radnici imali svoja odmarališta. I, konačno, na zemlju koja je zbog svega toga uvijek bila trn u oku i Istoku i Zapadu jer nije bila ničija kolonija.

Drago mi je što je koncert prošao dostojanstveno i što je publika, barem na tren, uživala u nekim prošlim vremenima koja se, poštovani domoljubi budite bez brige, neće nikad ponoviti jer već sad smo do te mjere zaduženi i rasprodani da nam je kolonijalna budućnost suđena sve do konačnog izumiranja.

Ako sam išta naučila do sada to je da pomno slušate što vam priča druga strana. Ako uporno ocrnjuje nekoga preko svake mjere, onda je velika vjerojatnost da je u toj osobi prepoznala samu sebe pa o samoj sebi i priča.

Kada se Suzana razvodila trudila sam se da joj budem podrška kao i nekolicina drugih ljudi, mali, uzak krug prijatelja. Razvod nije laka stvar, pogotovo nakon toliko godina braka, a biti podrška nekome to nerijetko znači biti i pomalo subjektivan. Pa smo tako od samog početka bili na njenoj strani.

O svome rapadajućem braku često mi je pričala u višesatnim telefonskim razgovorima i bivši je tada bio isključivo u ulozi đubreta, kako to i obično biva. Hladan kao špricer a seks naprosto očajan i u tragovima. Poznavala sam i nju i njega - iako je na mene ostavio pomalo bljutav utisak, nisam stekla dojam da je toliki bezosjećajni monstrum kako ga je opisivala, prije ležeran tip sam sebi dovoljan koji se oko ničega odveć ne uzbuđuje. Sada sam imala prilike doznati neke zaista bizarne stvari. Suzana ga je, a to je valjda normalno u prvoj fazi raskida, špijunirala na nekim društvenim mrežama gdje je za profilnu sliku imao sebe u kupaćima. Za nju je to bio očit dokaz da se brak još nije ni ohladio, a on se nudi na izvol'te. /”Njega pere andropauza na najjače ” komentirala je /”u trkaćim tajicama izgleda patetično /”. Iz njenih priča saznala sam i o njegovoj zaluđenosti trčanjem i zdravim životom zbog čega je često odlazio na turneje po Italiji, Španjolskoj i svuda po Lijepoj našoj, s kružokom drugih trkača koji su mahom bili - žene. /”Mene ni jednom nije zvao da idem s njime, s kime on to trči i gdje, skriva kao zmija noge, ali meni je sve jasno.../”, /”osjećam se usamljeno i poniženo, tolike godine sam mu dala a njemu su sada svi bitniji od mene.../”, /”nije mi jasno kako se netko može tako promijeniti, ja tog čovjeka više ne prepoznajem.../”

Svi smo zajedno sa Suzanom oplakivali starinski ormar, laptop i posuđe koje je bešćutnik odnio sa sobom dok je selio. Imali smo karmine za odnesenu posteljinu i poluraspadnuti auto u kojem se odvezao (njoj je ostavio novi, ali to je nekako prošlo ispod radara). Bili smo jedinstveni u želji da Suzani pomognemo na svaki mogući način jer - za to prijatelji postoje.

Prošle su već dvije godine od kada se Suzana razvela i sad živi novi život punim plućima. Na fejsu su osvanule njene provokativne slike u minjaku s prekriženim nogama i napučenim usnama, a u međuvremenu je počela i trčati. Trči po Rijeci, Zadru, Splitu, gdje god se trči i kad god se trči. Našla je i nove prijatelje a sa nama starima, postupno, počela hladiti odnos. Nemam pojma zašto, to se odjednom počelo osjećati u načinu na koji je pričala s nama, pozivi su bili sve rjeđi i rjeđi dok nisu sasvim prestali. Kao da smo joj postali smetnja, suvišan atavizam u novom životu. Smiješno je to, niti dvije godine kasnije postala je sve ono što je tako žestoko prezirala kod svog bivšeg muža.