Večera za 6

Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."

Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako. Ali mama ko i svaka mama, teži tome da stvori neki privid obitelji, tko zna, možda cijelu situaciju doživljava kao svoj neuspjeh pa se zato trudi popraviti nepopravljivo.

Na Badnjak je sve u znaku tate. Mama se sređuje, stavlja na sebe parfem, šminka se i nekoliko puta provjerava svoj odraz u ogledalu prije no što izađemo. Želi izaći lijepa pred tatu. A ja, namrgođen, u crnom odijelu i kravati koja djeluje vrlo staromodno. Počešljan brižljivo, tako da ni jedna dlaka ne štrči izvan cjeline. Nakon što se mama i peti puta pogleda u ogledalu, zagladi suknju i popravi ruž, uzima me pod ruku i krećemo. Idemo tati u goste. Hodamo tamnim ulicama prema katedrali, i sa svih strana već pristiže rijeka ljudi na polnoćku. Hladno je, i ja bih radije ostao doma i gledao po pedeseti put "Sam u kući" ali vidi da njoj ovo puno znači. Trpim zbog nje i pitam se koliko ću još tako. Mislim, do punoljetnosti. Onda ću otići svojim putem, možda na faks ili na brod, jer u mojoj familiji s majčine strane svi su pomorci. Moj ujak je pravi prekaljeni morski vuk i uživam ga slušati kad priča o dalekim zemljama i egzotičnim ženama koje je tamo upoznao. Jednom ću i ja tako. A mama... pa ona će se morati snaći sama. Nadam se da će se jednom udati i prestati misliti o tati jer, iskreno, mislim da on to nije zaslužio.

U katedrali mama me vuče za ruku kroz gomilu ljudi, vještim borilačkim zahvatima na kojima bi i Chuck Norris pozavidio krči put do prvih klupa, odmah ispred oltara. Tatu ne vidim nigdje. Kao da mi čita misli ona se nasmješi ohrabrujući me: "Doći će, bez brige." Znam da će doći. Ali bih, ipak, nešto više volio da ne dođe.

Kreću prvi taktovi orgulja, gomila se utišava. Tek ponegdje netko se zakašlje, svi zure prema oltaru. Pojavljuju se najprije dva mlada ministranta bljedunjava izgleda, a onda biskup, u svečano izvezenoj halji. Obrve mu guste, glava velika, trbuh pozamašan. Dominira scenom. Osjećam kako mi srce lupa, ne znam je li od tamjana ili od zagušljivosti jer je previše ljudi oko mene. A biskup staje na svoj tron i očima siječe publiku, kao da će svakog trena munje sjevnuti iz tih mrkih očiju i spaliti griješnike u prah i pepeo. Kakav autoritet, kakva moć. Okrene tad glavu prema mjestu gdje smo mi sjedili i pogledi nam se susretnu - njemu trzne vilica i usta se lagano otvore, a odmah zatim se pribere i gnjevno pogleda prema mami, pa onda opet prema meni. Ona me nježno gurne i šapne mi na uho: "Sine, nasmiješi se tati."

Idemo, dakle, redom.
Koji je smisao pisanja bloga?

Kladim se da bi najčešći odgovor bio: "Uvijek sam želio/željela pisati, zahvaljujući internetu i blogu sada sam u mogućnosti realizirati svoj san i pokazati cijelom univerzumu svoj ogromni talent koji je dugo vremena kutrio u meni."
Postoji, pak, i ona druga skupina blogera, kojima blog dođe nešto kao boks vreća na kojoj mogu ispuhati svoje frustracije , otipkati sve ono što im pritišće nejaka pleća te pritiskom na "enter" svoju frustraciju poslati u virtualna bespuća, nadajući se da će tamo njihov tekstić doći do podjednakih paćenika, koje more iste sumnje, dvojbe i isti osjećaj besmisla.
Takva djela mogu imati izvjesnu dubinu, eleganciju i dovesti do propitkivanja vlastite egzistencije, a mogu biti pisana i u jednom kriku, dahu, ovisno o tome je li čaša puna do vrha ili je već počelo curiti sa strana.

Ajmo reći da ja spadam u ove druge. Što boksaju na blogu.

Lezi na krevet, udobno se smjesti, zatvori oči, i duboko udahni. Udah-izdah. Udah-izdah. Spremna? Kreni.

Mrzim svoj posao.

Da, već neko vrijeme sanjam isti san. Kako prolazim hodnikom poznate mi zgrade, pored svih tih čudnovatih kljunaša koji tamo rade i koji su nešto nalik hibridima čovjeka i guske, sređena, skockana, namirisana, friško frizirana. Odlazim pravo do kraja hodnika, ulazim u sobu Glavnoga, pristojno nakon što me tajnica najavila, i na njegovo "Izvolite?" nasmiješeno kažem "Dajem otkaz!". Zamišljam zapanjenu facu Glavnoga, ne zato što sam nezamjenjiva, jer nisam, nego zato što sa očitom nonšalancijom raskidam naš ugovorni odnos nadređenog i podređenog. Zatim se dižem, ljubazno ga pozdravljam, i za minut-dva sve što će od mene ostati u toj mrskoj zgradurini bit će tek mirisni trag Yves Saint Laurent "Opiuma" kojeg na sebe stavljam samo u specijalni prigodama.
Često sanjam taj san. Ali nemam petlje da ga realiziram u praksi.
Najlakše je reći da uvijek imaš izbor. Tome su osobito skloni mladi i zeleni, koji gutaju Coelha i koji blage veze nemaju kako stvarni život izgleda. Kao i svi oni gurui "think pink" filozofije, koji solidno zarađuju od toga što prodaju drugima muda pod bubrege.

No, u Hrvatistanu jedina koja važi je ona: "Možeš biti sretan jer imaš posao". Užasno, znam, ali tako je. Šuti i gutaj govna, jer ima onih kojima je gore, ti si barem plaćen za to da ih gutaš, dok drugi isto besplatno rade.

Znate što je najgore od svega? Što sam ja, jednom, zaista voljela ovaj posao koji radim. I svako se jutro budila sa osjećajem oduševljenja jer ću nečim doprinijeti društvu.

No, s vremenom je postajalo sve teže i teže trpjeti te lažne autoritete. Te ljude odvojene od stvarnosti u nekom patološkom svijetu svoje umišljene veličine. Sve te ulizice koje im iz dupeta vire, dok ti slobodnom rukom, koja još nije ušla u analni otvor nadređenog, pokušavaju zabiti nož u leđa. Jer si im konkurencija. Sav taj truli sustav u kojemu te, u piramidi napredovanja, preskaču odnekud pristigli "rodijaci" i "rod'ce" bez ikakvih ljudskih i stručnih kvalifikacija, dok ti stojiš ukopan ko' krava na grmljavini, ne možeš se pomaknuti ni lijevo ni desno. Sve te zakulisne igre, veze i vezice, svu tu ulizivačinu i pušačinu po kancelarijama, dvoličnost i podmuklost, niskost i pohlepnost, sve te široke osmjehe kroz koje proviruju račvasti jezici.

Moja se osobnost, sad to mogu otvoreno reći, bolno zgrčila u fetalni položaj i tako ostala do današnjeg dana onog trenutka kad sam shvatila da su likovi, od kojih smo se sprdali u vrijeme tinejdžerskog buntovništva, oni na koje sam orijentirana u svom profesionalnom životu.

Ima pisaca, filozofa, mislioca koji smatraju da je samo i isključivo samoubojstvo jedini čin istinske hrabrosti i, zapravo, jedini potez kojim čovjek zaista upravlja vlastitim životom, na samom njegovom kraju. Ja bih dodala da je i odluka da dadeš otkaz u istoj kategoriji.

A opet, od nečega se moraju platiti režije.