Večera za 6

Prije mnogo godina, kad su u jednom dalmatinskom gradiću otkopavali temelje oko gradskog samostana radi postavljanja novih vodovodnih cijevi, radnici su naišli na krpu majušnih kostura. Stisnute jedno uz drugo u prašini i kamenu, male, sitne, bijele kosti netom rođenih i, odmah po rođenju, zadavljenih i ubačenih u mrak, tamu i gnjilež. Utvrđeno je da se radi o dječjim kosturima, no kako u ta vremena forenzika nije bila kao danas, starost kostura i vrijeme zločina bilo je skoro pa nemoguće utvrditi. Lokalne novine, donekle sramežljivo, pisale su o tome, no ni u vremenima "komunističkog mraka" u crkvu se, očito, nije smjelo dirati. Kad bi ispod vaše kuće pronašli gomilu kostura, vjerojatno biste završili pod istragom i u pritvoru kao glavni osumnjičenik. Ali drugi aršini važe kad je riječ o crkvi.

Razmišljam o toj pogubljenoj djeci u kontekstu "drugotnih" iz Raguževe poslanice u Glasu koncila. Ta su djeca, zaista, bila upravo to - "drugotna". Vidljivi rezultati orgija iza samostanskih zidina, ubrizgavanja sjemene tečnosti velečasnih u utrobe svojih redovnica. Opaka prijetnja bogatstvu crkve, jer, tko je vidio bogatstvo dijeliti, usitnjavati među nasljednicima - nezakonitom djecom? Ne može to tako. Tome, uostalom, i služi celibat - da se sva materijalna dobra održe na okupu. A ako se ipak nekome "omakne" - onda grijeh valja satrti u samom startu, po mogućnosti prije nego prvi put zaplače.

Razmišljam o toj pogubljenoj djeci u kontekstu izjave mnsgr. Barišića da je i nizak natalitet odraz sebičnosti. Deseci malenih kostura. Čitav jedan razred.

Razmišljam, nadalje, o časnima koje su ih nosile u svojim trbusima, o tim "drugotnim" utvarama koje cijeli život na sebi nose crninu. U crnoj, dugoj, nezgrapnoj halji trudnoću možeš, praktički, prikrivati do samog kraja. Onda rodiš, i iskusnijoj od tebe predaš to dijete da ga zatuče. U ime odanosti crkvi ugasiš u sebi svaki, i najmanji trag svim živim stvorenjima svojstvenog nagona da zaštite svoje mladunče - i nakon toga nastaviš sa svojim molitvama, ritualima, sa svime onim što služi da ti podari život vječni i mjesto u Raju.

I, naposlijetku, razmišljam o svim tim ženama koje se izjašnjavaju kao "vjernice", koje djecu uče da crkvu i svećenstvo valja štovati, koje iz naraštaja u naraštaj prenose taj opaki virus pokornosti prema prodavačima magle. A kad ih, u usmenom razgovoru ili na društvenoj mreži, podbodeš i kažeš nešto što se kosi sa njihovom "vjerom" napast će te kao čopor bijesnih pasa, poput hijena ili pirana. Žene koje poštuju instituciju koja ih tretira kao smeće doista su "drugotne", štaviše, one su opasne u svojoj drugotnosti. I tu se Raguževoj izjavi ništa ne može prigovoriti.