Večera za 6

Što to, dovraga, znači "dostojanstveno stariti"'???

Čitam, tako, ojađene komentare ženske čeljadi ispod članaka o raznim zvijezdama i zvjezdicama koje i u poznim godinama, eto, zanosno izgledaju. Malo botox, malo skalpel, malo kozmetički tretmani - snalaze se žene u nevolji zvanoj "starost". Babac od 67 i nešto izlazi u bikiniju iz mora, otresa sa sebe kapljice ko' Ana Sasso tridesetak godina prije, a u pozadini samo fali da Ban i ekipa zasviraju "Morsku vilu". Za Christie Brinkley još nisu odgonetnuli je li dotična sa ove planete ili ima nekog vraški dobrog kirurga kojeg čuva za sebe, no žena zaista izgleda vrhunski, do te mjere da osjetite izvjesnu nelagodu kad je gledate. Jer, bake tako ne bi trebale izgledati. Bake bi trebale biti smežurane i stare, tako da osjetite sućut kad ih vidite i ponudite im se da ih prevedete preko ceste. Ali, nije to tema.

Ono što me uredno "oduševi" svaki puta kada naletim na takav članak na nekom "ženskom" portalu ili društvenoj mreži, komentari su pripadnica nježnijeg spola koje, interesatno, na svojim profilnim fotkama izgledaju sve odreda kao mlađe sestre glavne junakinje filma "Misery". Koliko osude, koliko žučnih komentara na račun žena koje se trude održati svoju fasadu u neraspadljivom stanju, a svi bi se dali svesti na onaj jedan, ključan: "Ona ne zna dostojanstveno stariti." Ta je fraza postala učestala kao i ona: "Neka institucije rade svoj posao."

Ja sam, nekako, uvijek naivno vjerovala da biti dostojanstven znači stajati iza svojih riječi i djela, ne nanositi drugima zlo, i ne vidim kakve poveznice ima "dostojanstvo" sa fizičkim izgledom neke osobe. Rekla bih, čak, da je starenje totalna suprotnost dostojanstvu, jer ničeg dostojanstvenog nema u tome što kenjamo u pelene, što pišamo u kateter, što smo pretili, mlohavi , naborani i dementni. Ne, dostojanstvo i starost ne idu skupa. Također, ne vidim zašto bismo nedostojanstvenim smatrali nekoga tko je posegnuo za, npr. uslugom Siniše Glumičića, kao ni zašto bismo "dostojanstvenom" smatrali tamo neku pretilu, celulitičnu, mlohavu Anđu koja dane provodi ogovarajući dalje i bliže susjedstvo. Samo zato jer ona "nosi svoje bore"? Ma dajte, molim vas.

S vremenom, izjava o "dostojanstvenom starenju" mutirala je poput ebole, tako da je danas dovoljno da u određenim godinama obučete minjak, ili da nosite dugu kosu iznad pedeset, ili malo jaču šminku, pa da se nađe netko da vam iza leđa prokomentira kako ste "nedostojanstveni."

"One ne znaju dostojanstveno stariti" nije samo licemjerna nego i izuzetno nekorektna izjava jer je svatko, na kraju krajeva, slobodan činiti od svog tijela što ga je volja, pa ako to uključuje ubrizgavanje silikona i zatezanje kože - samo naprijed. Izjava o dostojanstvu je, nadalje, i izuzetno militantne naravi, jer ona nekako podrazumjeva da su one koje je izgovaraju pravednice koje imaju pravo druge podučavati dostojanstvu. Istina je, međutim, manje prozaična. "Pravednice", jednostavno, nemaju love za uljepšavanje kao ove zvijezde iz pretparačkih časopisa, i prisiljene su živjeti sa spoznajom da njihovi muževi desnom rukom olakšavaju sebe napetosti u toaletu nad rastvorenom novinom na čijoj je sredini fotka onog babca od 67 koji izranja iz mora.

I na kraju, život je samo po sebi šugav. Ako neku djevu u godinama u ovoj dolini suza raduje to što je ispeglala bore ili podebljala usne - ja dijelim njeno zadovoljstvo. Tko sam ja da joj sudim?

"Želim te doživjeti kao biće bez prošlosti."
Najljepša stvar koju mi je ikad itko rekao. A ja to tada nisam prepoznala. Mislila sam - kakve su sad to tlapnje??

Kako možeš biti "bez prošlosti"? Imaš ime i prezime koje ti je netko dao, imaš historijat obiteljske loze, imena roditelja, djedova, baba, članove familije koji su "na diku i čast" i one koji su bijele vrane, rodni list i podatke u domovnici koji govore tko si, šta si, odakle dolaziš.

Imaš obiteljske albume u kojima su slike počevši od stadija u kojem si puzao po zemlji, pa dalje - osnovna, srednja škola, maturalac, svečani čin uručenja diplome, fotke sa vjenčanja, rođenja, krštenja, sa seminara na kojima si se družio sa ljudima kojima si ime zaboravio već slijedeći dan.

Imaš prošle ljubavi, punu ladicu. Nagurao si ih, stisnuo jedne uz druge i zatim okrenuo ključić u bravi. Imaš strahove, sumnje i dileme vezane uz muško-ženski odnos, proizašle iz svih tih ljubavi, simpatija ili tek površnih koketiranja. Imaš "iskustvo", kužiš?

Imaš anamnezu svih bolesti od kojih si bolovao i od kojih ćeš bolovati, tko zna, možda je među njima i ona koja će te na kraju dokusuriti.
Poslijepodne, nakon posla, zovu te na telefon marketinške agencije koje, nekim čudom, imaju saznanje o tome da te muči kriva kralježnica ili ravna stopala te ti nude "prezentaciju madraca" sa čarobnom pjenom od koje će ti odmah biti bolje.

Imaš prijatelje, one bivše koje je "život odnio" i ove sadašnje koje će tek odnijeti.

Imaš toliko toga, a opet... nemaš ništa. Šta to sve meni, zapravo, znači?

On je zaista znao kako se voli. Zato mi je to i rekao.

U mome gradu je otvorena nova trgovina. Već prvi dan mi je splasnulo oduševljenje jer sam vidjela da tamo radi Miss Đubretara. Miss Đubretaru sam imala čast upoznat prije mjesec dana u jednoj drugoj trgovini u kojoj je radila, i od prvog trenutka bila mi je odvratna. Teško je to objasniti, nisam je nikad prije vidjela i nije mi nikad učinila ništa nažao, no nešto u sveukupnosti njene pojave me iziritiralo. Nije da je ružna, čak je i ljepuškasta na neki jeftini način. Ima dugu tamnu kosu koju češlja na razdjeljak po sredini, nosi uske traperice i starke, zimi vjerojatno ugsice s ebay-a jer se to sada fura, sve to povremeno oplemeni kakvom kopijom torbe Louis Vouittona ili Michael Kors da izgleda "elitno". Vidi se da su joj sestre Kardashian uzor. Nedjeljom oko podneva vjerojatno ide na misu, kao i sva čestita katolička mladež, no propovjed donekle slabo kuži jer je pere mamurluk od sinoćnjeg pijanstva kojemu se odala dok je dernečila na cajki. To je taj tip kojeg pročitate već na prvu loptu i koji se danas serijski proizvodi u Lijepoj Našoj a i šire.

Kupila sam neku sitnicu koja je koštala 30 kn i dala joj pedeset, no ona nije imala novaca da mi vrati pa me pedalirala u obližnju pekaru da promjenim lovu. Kao, moj je grijeh što dolazim sa novčanicama s bankomata. Onda se to ponovilo i drugi puta i kad me upitala: "Bi ste li otišli u mesnicu preko puta i promijenili novac?" hladno sam joj srezala da ne bih jer mi je lagano već bio pun kufer tog njenog "Imate li sitno?". Na što je ona nervozno coknula jezikom, izletjela iz dućana i uhvatila nekog nesretnog prolaznika da on umjesto nje ode tražiti sitniš. Nakon toga se slavodobitno vratila, jer je siromah očito kapitulirao pred njenim mlađahnim godinama i zamahom sisa, te mi s visine poručila kako je "gospodin bio ljubazan i promijenio novac" poručujući između redova " a ti kučko nisi htjela."

U ovom drugom dućanu imala sam priliku, i protiv svoje volje, upoznati još jednu dimenziju čarobnog karaktera mlade Miss Đubretare. Stala je par centimetara dalje od mene sa šeficom smjene (nazvat ćemo je "gospođa Vinka") i započela sa kritikama na račun kolegice sa kojom je sinoć radila u jutarnjoj. Kako je dotična nekorektna prema kupcima, kako im laže u oči da im hlače dobro stoje, kako joj je samo bitno da proda i tako dalje. Zatim slijedi iznenadan skok na obiteljsko stanje dotične i potresan zaključak, ničim izazvan: "Jadna djeca s takvom majkom." Priča se razvija dalje, uz sućutno klimanje glavom gospođe Vinke, koja uz to nježno prstima dodiruje ogroman križ koji joj visi na prsima. Sad je na redu posvojeno dijete, jer je ova nesretnica o kojoj se priča iza njenih leđa, pored dvoje biološke djece posvojila i neko "tuđe", a to je za Miss Đubretaru ravno izdaji vlastite obitelji. Što će joj kraj njene djece još i tuđa? Gospođa Vinka je na to dodala nježnim, skrušenim glasom predane kršćanke: "Sasvim si u pravu. Ja uvijek imam običaj reći - geni su geni. Nikad ne znaš što možeš dobiti iz tih domova." "O da, da, odlično ste to rekli, ma ja sam sto posto uz vas što se toga tiče," treperi Miss Đubretara u svom rektalnom alpinizmu u moralni, svetom vodicom navlažen šupak neposredno nadređene.

Zgađena ovim laktarenjem na račun osobe koja nije prisutna, zgrabih sa vješalice neki šal tek toliko da nešto uzmem i odjurim na blagajnu. Na putu do tamo samo mi je bilo na umu jedno - kako će ove dvije zmije račvastih jezika kad ujutro ta nesretnica dođe na posao uljudno joj se smješkati i možda joj i laskati, a ona pojma neće imati ni o čemu. Svi mi imamo barem jednu takvu Đubretaru u svom radnom kolektivu.

U tren oka za blagajnom se nacrta i Miss Đubretara. "48 kuna", reče zvukom pustinjske čegrtuše. Dadoh joj pedeset. "Imate li sitnog?" Sirotica. Ona, zapravo, nema pojma koliko treba vratiti, zato i traži točan iznos.

Fascinira ta nepodnošljiva lakoća kojom se ljudi međusobno nabacuju pojmovima "prirodno" i "neprirodno" kao teniskim lopticama. Od jedne do druge diskusije, uvijek se nađe netko pozvan da svoja uvjerenja, usađena mu od strane represivnog terceta (obitelj-država-crkva) nadobudno proglasi "prirodnim", te, analogno tome, sve ono što je protivno takvim uvjerenjima "neprirodnim" ili još po narodski "bolesnim"; "nastranim" i slično. "Prirodno" je, tako, postalo glavni "argument" svaki puta kad onaj tko se na prirodnost poziva niti jednim drugim smislenim argumentom ne može opravdati svoj uskogrudni i zatucani svjetonazor. Onda se pribjegava onom oprobanom: " Ali to je tako neprirodno, kako to možeš podržavati?" ili "Pa naravno, to je tako normalno i prirodno."

Zaledim se svaki puta kada netko posegne za tim riječima. Čim zausti: "prirodno/neprirodno je..." znam da je sranje na vidiku. Prije par dana, u jednom društvancu, mlada ženska osoba uz to i visokoobrazovana reče da "nije normalno" da mlađi muškarac ima vezu sa starijom ženom, no kad je bila upitana zašto to misli rekla je samo: " pa zato jer je neprirodno." Nisam primijetila do sada da je mužjacima drugih vrsta u prirodi neki problem "naskočiti" na stariju ženku, a čisto sumnjam da bi to predstavljalo nekakvi moralni problem i njenom novopečenom mužu uz pretpostavku, naravno, da ga zrelija dama fizički i intelektualno privuče, a starije su žene u pravilu poprilično vješte u tome. Tako da dolazimo do one da pas, odnosno, kuja ne laje zbog sela nego zbog sebe.

Prirodno je oženiti se/udati u dvadesetima, prirodno je imati djecu, brak je prirodna pojava po ljudskim shvaćanjima, ali samo brak između muškarca i žene, kao što smo se nedavno uvjerili u našoj državi. Neprirodno je biti solo u određenim godinama, neprirodno je ne željeti djecu i brak, neprirodno je biti sklon istom spolu, neprirodno je nositi dugu kosu nakon trideset i neke. Neprirodno je, dakle, sve ono što oni koji se zaklinju u "prirodnost" nisu imali muda odabrati. Ili, da citiram status jednog prijatelja: "Ja se inače smrznem kad netko spomene prirodni zakon. Prvo kaj mi padne na pamet kad to netko zausti je da ga pitam koji. Newtonov, Keplerov, termodinamike. Onda bi se vjerojatno izraz čudjenja preselio s mog lica na lice te osobe."

Na "prirodno/neprirodno" u pravilu se uvijek pozivaju konzervativci i zagovaratelji tradicionalnih vrijednosti, napose braka i obitelji. Ironično, jer tradicionalne vrijednosti su nešto najneprirodnije što postoji na planeti, posebno među sisavcima. Nigdje u prirodi ne postoji nešto tako sputavajuće i represivno kao što je ljudska obitelj. Neke vrste zasta žive u čoporima, ali isključivo zato jer tako dolaze lakše do hrane i jer se lakše brane od grabežljivaca, a ne zato da bi bile monogamne, ili da bi drugim pripadnicima čopora ispirali mozgove sa svojim uvjerenjima o "dobru i zlu"; o tradicionalnim vrijednostima, o time sa kim se smiju a sa kim ne smiju družiti, o seksualnom odgoju i što je tu normalno a što nije, i tako dalje, i tako dalje. A sve to, i još mnogo više, nalazimo u ljudskim obiteljima koje su, po nekim sociološko-antropološkim istraživanjima po represivnosti odmah iza vojske i policije.

No, nije problem kad vam neka sitna, provincijska duša - poput mlade babe maloprije spomenute- soli pamet o tome što je prirodno a što nije. Problem je kad se pojavi kritična masa takvih, i kad postanu svjesni "da ih ima" kao što je to bilo prije godinu dana na onom odvratnom referendumu koji je, valjda, vrhunac trijumfa neprirodnosti onih koji zagovaraju "prirodno". I zbog toga mislim da je svatko tko se poziva na "prirodno/neprirodno" potencijalno opasan čovjek. Daj mu gomilu njemu sličnih, i netko će ostati bez glave samo zato jer po njihovim shvaćanjima nije "prirodan".

Kad mi netko počne drviti o tome što je prirodno a što nije obično mu naglas poželim da poždere vlastitu djecu. To je, naime, jedna vrlo česta pojava u životinjskom svijetu i, stoga, vrlo prirodna.