Večera za 6

Na fejsu sam često tokom dana, skrolam i iskaču mi mačke i storiji o njima u zabrinjavajućim količinama. Posebno klipovi u kojima mačje beštije grizu i grebu svoje submisivne vlasnike, ne onako dražesno i nježno već zaozbiljno (!) a ispod takvih videa koje odgledam sa zgražanjem i nevjericom, obično stoji milijun srčeka i komentara tipa „slatka mica maca ”, „ nemojte ljutiti macu ”, „ meni je moja mačka odgrizla uho ali je obožavam” i slične izjave iz mazohističke zone sumraka osvjedočenih mačkoljubaca.

Na instagramu slična stvar - mačke i opet mačke. Posebno su dirljiva videa sljubljivanja mačaka s ptičicama ili nekim drugim malim stvorenjima, koje čim snimanje završi i poberu se lajkovi vjerojatno završe kao mačji desert... Vlasnici, eto, idu tako daleko da su spremni žrtvovati živote drugih samo da dokažu kako je njihova mačka naj naj.

Mačkama se pripisuju mistična svojstva - mogu da vas izliječe, mogu predosjetiti događaje, imaju devet života... i onda nadrljaju samo zato jer ne znaju pogledati lijevo i desno kad idu preko ceste. Kao što psi, na primjer, znaju. Netko bi mačkoljupce trebao podučiti da ne živimo u drevnom Egiptu i da malo ohlade s magičnim teorijama.

Za mačke kažu da su neovisne, da to što ih ne možeš naučiti trikove znači da ti nisu servilne, a zapravo je prava istina da malo slabije kopčaju... ali ajde ti to reci mačkofilima.

Inače, najjači proljev od izjave koji sam čula iz tabora mačkofila jeste da se moraš osjećati počašćeno ako te mačka prihvati jer ona ne prihvaća baš svakakvu boraniju od ljudi... koga mačka voli taj je spešl i ima „ono nešto” što drugi ljudi nemaju... vjerojatno paket Pedigrea u špajzi.

Ja ne volim mačke.

Osjetila sam potrebu o tome progovoriti jer primjećujem da je tendencija da svi MORAMO voljeti mačke. Pritisak je strašan, kao nekada s djecom, ako se nisi istapao na prizor pelenskog osipa i drečanja nisi bio normalan .

Kad uguglate pojam „ I dont like cats ” pored ogorčenih mačkoljubaca koji nam na raznim forumima posvećuju krajnje uvredljive komentare, iskočit će i cijeli niz stručnih članaka kojima se analizira psiha ljudi koji ne vole mačke. Nisam primijetila da se od strane psihološke struke analiziraju ljudi koji ne vole npr. krokodile, patke ili konje. Izostanak ljubavi spram mačaka očito je postavljen na nivo društvenog problema. Zatim su tu i članci kojima se analizira psiha ljudi KOJI VOLE mačke. Oni su: kreativni, inteligentni, oštroumni, neovisni, hrabri, umjetničke duše. Vizionari i genijalci. Fizički atraktivni. Slijedom čega logički zaključujem da smo mi iz manjinskog tabora tupi, glupi, frustrirani, ružni seronje, a vrhunac kreativnosti nam je složiti stolicu po uputama iz Ikea kataloga.

Pojedini „stručnjaci” u svojim analizama tvrde da su razlozi zbog kojih neki ljudi ne vole mačke sasvim iracionalni, ili da su ljudi poput nas emocionalno ovisni o drugima, ukratko ocrnjuju nas, raščlanjuju i seciraju na sto načina, a sve samo zato jer ne dijelimo njihovo oduševljenje s jednom poprilično glupom i krvoločnom domaćom životinjom.

Moji razlozi uopće nisu iracionalni, štoviše, vrlo su konkretni, mačke ne volim jer su okrutne i nemilosrdno ubijaju male i korisne životinjice, najčešće iz hira i potrebe za iživljavanjem a ne zbog gladi. I najsitija mačka ubit će ptičicu ako joj se pruži prilika - jer uživa ubijati. Domaća mačka za razliku od tigra ili lava loš je i dekadentan karakter koji sije patnju oko sebe, a oni kojima se to sviđa ili argumentiraju da je to ok „jer je prirodno” sudionici su u zločinu. Imam prijateljicu u poodmaklom stupnju toksoplazme, ona mačku koju obožava drži doma i ne pušta je vani - ptičice, gušteri, zmijice i vjeverice zahvalne su joj na tome.

Mačke ne volim ni zato jer ih gomila ljudi idealizira, isto kao i HDZ devedesetih. Zapravo, fanatični mačkoljubci još mi više idu na živce od mačaka, kad bolje promislim.

I za kraj - nemojte ovo shvatiti kao poziv na mržnju. Ako nešto ne voliš ne znači da to mrziš, a svakoj životinji kada je u nevolji treba priskočiti, pomoći i spasiti je. Pa makar to bila i mačka.