Večera za 6

Digla se velika frka oko nastupa Bijelog Dugmeta u Splitu zbog pjesme Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Domovinski pokret, odnosno, ono što je ostalo od njega, traži izgon pjevača Alena Islamovića (koji je, usput, hrvatski državljanin) jer je pjevao pjesmu o zemlji i pod zastavom pod kojom su granatirali Hrvate. Ne znam točno koje mu kazneno djelo stavljaju na teret kad već traže da se čovjeka protjera iz države, no ekipi koju sačinjavaju likovi koji ne znaju koliko je godina trajalo njihovo studiranje to ionako nije odveć bitna stavka.

Kad ja pomislim na tu zastavu moje su asocijacije sasvim drugačije.

Mene ta zastava podsjeća na samodostatnu državu koja je proizvodila sve od igle do lokomotive, imala besplatno zdravstvo i školstvo, mogućnost stambenog zbrinjavanja radnika, bila neovisan i uvažen faktor na međunarodnom nivou, imala vlastitu vojsku, vlastitu monetu, a nije zgoreg i spomenuti da su najatraktivniji dijelovi današnje države - Istra i Dalmacija - baš pod tom zastavom pripojeni Hrvatskoj. Na zemlju koja je, nakon razornog rata, doslovno sve podigla iz pepela, i pruge, i kuće, i tvornice, i škole i bolnice i u kojoj je najveći dio stanovništva bio pismen. Na zemlju u kojoj su žene po prvi puta stekle pravo glasa. Na zemlju u kojoj su radnici imali svoja odmarališta. I, konačno, na zemlju koja je zbog svega toga uvijek bila trn u oku i Istoku i Zapadu jer nije bila ničija kolonija.

Drago mi je što je koncert prošao dostojanstveno i što je publika, barem na tren, uživala u nekim prošlim vremenima koja se, poštovani domoljubi budite bez brige, neće nikad ponoviti jer već sad smo do te mjere zaduženi i rasprodani da nam je kolonijalna budućnost suđena sve do konačnog izumiranja.