Večera za 6

Ah, ta čarobna igra zavođenja. Od trenutka kad su vam se pogledi prvi puta sreli, pa do onog prvog dodira valja prijeći put koji se ne mjeri u uobičajenim mjernim jedinicima ostalih smrtnika. Minute, sati i dani do prvog poljupca i dodira poprimaju dimenzije svjetlosnih godina, osim ukoliko se, naravno, niste pošlatali odmah nakon upoznavanja. Od jutra do večeri kada ćete ga vidjeti čini vam se kao da je proteklo onoliko vremena koliko i od Velikog Praska do francuske revolucije. Iščekivanje kao da traje cijelu vječnost a ipak je tako slatko i bolno u isto vrijeme, obećavajuće. Nešto lijepo ima da se desi. Uvijek kad se nešto očekuje sa toliko strasti život ima nekog smisla.

U kafiću kamo običavam otići na kavicu zabavljam svoje besposlene ruke prelistavanjem magazina za mlađu žensku populaciju. Odasvud pljušte Velika Pitanja. Na trenutak sjetih se jednog davnog poznanika s kojim sam se sprijateljila na nekom forumu, i njegove snažno izražene odbojnosti prema biblijama današnje ženske populacije, posebno spram Cosmopolitana, kojeg je nazivao "trovačem ženskih mozgova". U to vrijeme, dosta već godina od toga ima, zafrkavala sam ga na račun toga što "ozbiljno shvaća ono što u Cosmu piše", na što mi je on uzvratio da nije on taj koji to ozbiljno shvaća, nego ženska čeljad koja te pamflete čita, i da u tome i jeste najveća tragedija.

Sada, nakon dosta godina od tih "polusvadljivošaljivih" debata, vidim da je imao pravo. Jer, Cosmo je metastazirao u "chick lit" romane, filmovi tipa "Dnevnik Bridget Jones" koji samo prividno glorificiraju neudane "tridesetineštogodišnjakinje" (a zapravo potiču na grčevito hvatanje "prikladnih" mužjaka) postali su poseban žanr, a na televiziji u udarnim terminima svako malo neka sredovječna voditeljica dobroćudnog izraza lica ( koje nevjerojatno podsjeća na pokojnu tetu Milevu koju je, valjda, svatko imao u svom životu) ugošćava parove koji drugima otkrivaju "tajnu svoje uspješne veze", pri čemu publika plaćena po glavi cca 100 kn pljeskom pozdravlja svaki skeč i svaku zgodu iz intimnog života dvoje sretnika. Iako mi nikad, ako baš hoćete, nije bilo jasno što je to zanimljivo u tome kad netko priča o svojoj bračnoj idili.

Da, više nego ikad prije grijeh je biti - sam. A svi smo kao evoluirali u glavama, kao, postali smo suvremeni i cijenimo pravo na izbor. Aha, poškakljite me da se nasmijem.

A sad, evo nekih Velikih Pitanja koje sam uspjela pohvatati između srktaja macchiata.

Prvo veliko pitanje glasi - kako da me primijeti? Velika Pitanja nas, naravno, dovode i do Velikih Odgovora anonimne iskusnjare koja glase "budite prirodna, smijte se što više, nastojte se uvijek u pravo vrijeme nacrtati ispred dotičnoga, posjećujte mjesta na koja on dolazi, probajte se sprijateljiti sa nekim iz njegovog društva, slučajno prolijte kavu po njegovoj jakni, " itd. Ništa nije prepušteno slučaju, sve je pomno isplanirano. Upoznavanje nalikuje na ubojstvo s predumišljajem. Nevina žrtva nema ni pojma što ju je snašlo a vi već znate sve - i koju glazbu voli, i gdje mu živi bivša, i koliki broj cipela nosi, i kakvo mu je obiteljsko stanje.

Nakon što ste "primjećeni" i nakon što je palo upoznavanje, slijedi cijela serija daljnjih Velikih Pitanja i, shodno tome, Velikih Odgovora od iskusnih sestara. "Kako mogu biti sigurna da mu se sviđam?", "Kako postići da mu budem bitnija od njegovog društva?", "Kako da mu dam do znanja da su meni ozbiljne stvari na umu a ne samo seks?", "Kako se svidjeti njegovoj majci" itd., itd. I onda ono finalno, koje je kruna svega: "Kako postići da me zaprosi?"

Pa Veliki Odgovori: " Nikada mu ne telefoniraj prva, ako mu je stalo on će nazvati", "Odmah od početka jasno postavite pravila igre - na prvom mjestu ste vi, a tek onda prijatelji", "Pohvalite štrudle njegove mame", "Nakon dobrog seksa nenametljivo postavite pitanje vaše zajedničke budućnosti", "Napućite usne i izbacite sise i on će biti zauvijek vaš"...

Zaključak nakon svega? Današnje ljubavne veze više nalikuju na pripreme za iskrcavanje na Normandiju nego na nešto, hajmo tako reć', romantično.

U daljnjoj analizi Velikih Pitanja prekinula me buka, cika i vriska u kafiću. Upravo je ušla četveročlana obitelj - mlada majka, mladi otac, i dvoje skroz sitne nejači od kojih je jedno u kolicima. Pretpostavljam da su i oni svoju romansu započeli sa Velikim Pitanjima. Ono mlađe dijete u kolicima počelo je nervozno plakati i majka se obraća svom partneru riječima "Tata, dodaj mi pelene." Tata? Ok, valjda ima muškaraca koji vole da ih njihove žene tako zovu. No, tata ne reagira - zauzet je promatranjem oblina plavokose konobarice koja je upravo izazovno prošetala ispred njihovog stola. Vidim da u zakonitoj sve kuha od ljutnje, dijete ciči, ono drugo ubada prstićima u prljavu pepeljaru, i onda se, odjednom, zakonita iz sveg glasa prodere: "Taataaaaa!" da su zamalo stakla na kafiću popucala.

I tad mi postade jasno da je jedino Veliko Pitanje koje čovjek sebi treba postaviti ono koje je Bukowski tako lijepo jednom sročio, i koje glasi:
"Odbojna mi je bila ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka... Da se oženim, napravim djecu, odlazim nekud na posao svakog božjeg dana i vraćam se. Ni u ludilu... Zar je čovjek samo za to stvoren: da izdrži sve to i onda umre?"

Počelo je. Kao i svake godine u ovo doba osjetila sam karakteristično stezanje u prsima i vlaženje dlanova, laganu izmaglicu i vrtoglavicu te luđačko kucanje srca. Klinički gledajući to su sve simptomi koji spadaju u domenu napadaja panike ili fobije. Osjećaj se javio nakon što sam čula kako novinar u nekom od dnevnika najavljuje prve goste na granici i turističku sezonu koja "samo što nije stigla".

Ukoliko još nije uneseno u psihološku literaturu predlažem da uvrste poremećaj zvan "fobija od turizma". Turizmofobija. Od toga, naime, ja patim i vjerujem da nisam jedina.

Grad se već pomalo uljepšava i još malo pa će sličiti na matoru kurvu spremnu da se proda. Što dani budu postojali duži to će se u zraku više osjećati ona nepodnošljiva lakoća turističkog postojanja i nepodnošljiva bijeda domorodačke ambicije da svaku rupetinu iznajme za par desetaka eura dnevno. Sve to u kombinaciji sa večernjim mirisima leskovačkih mućkalica pomješanih sa vonjem nekoliko puta zamrznutih i odmrznutih liganja sa žara. Tek što nisu počeli sa ukrašavanjem kafića, konoba i javnih površina unikatnim dalmatinskim kič suvenirima "made in China", vlasnici lokala već pomalo zapišavaju javne površine stolovima kojima samo što ne izlaze direktno na cestu. Ovo je ona faza "predturističke sezone" kad se zauzimaju bojni položaji sa kojih će se krenuti na juriš po lovu reš pečenih Čeha, Slovaka i ponekog zalutalog Švabe koji ili gaji bizarnu sklonost prema krajevima u kojima samo što ti ruku ne uvuku u novčanik ili je, pak, ishlapljeli penzić koji ište mrvu sunca i mora za svoje reumom načete kosti.

Odbrojavanje počinje. Gradonačelnik danima kruži po gradu sa skupinom podguznih muha koji se samodopadno nazivaju "hodajući kolegij" i znalačkim okom procjenjuje kako što efikasnije gurnuti grad u ralje turističke prostitucije, kako izbetonirati i izgraditi što više nakaradnih apartmanskih zgradurina pored stoljetnih spomenika kulture koji kao da su na trenutak poprimili karakteristike živih ljudi pa zaprepašteno gledaju svu tu strku ljudskih mrava oko sebe. Dugo, toplo ljeto nam se smiješi .

U drugoj fazi slijedi kopneni, zračni i pomorski udar sa svih strana onih koji žive kao zombiji tristopedesetinešto dana u godini i onda se raspamete taj jedan jedini tjedan. Poput cirkuskog medvjeda koji se otrgnuo s lanca i odgrizao glavu svom dreseru. Ovdje će raditi sve ono što u svojoj zemlji ne smiju ni pomisliti. Ići će polugoli gradom, urokavati se na koncertima, feštama na kojima je glavna zvijezda večeri Maja Šuput, pišati će i povraćati po ulicama, hvatati boju onda kad su UV zrake najžešće a kad netko od obližnjih kupača doživi infarkt ili se utopi u moru nastavit će se kupati pored leša prekrivenog plahtom kao da se ništa posebno nije dogodilo. Programirani su da do maksimuma iskoriste ono što su platili. Naravno, obavezno je barem stotinjak "selfie" po glavi, po mogućnosti sa preplanulim cicama koje kipe iz badića ili, pak, ako je riječ o snažnijem spolu - u društvu raspojasanih silikonskih djevojaka na pjena partiju ili Zrću. Na samom vrhuncu turističkog ludila imaš osjećaj da ti ulaze kroz prozore, vrata, prolaze kroz dnevni boravak, da ti se unose direktno u facu, da te pipaju posvuda. Rekoh vam, kod mene se razvila prava fobija, pokušajte me razumjeti.

Urbana legenda kaže da nisi "doživio ljeto" ako nisi ševio svaku noć barem triput i to različite osobe i ako se doma nisi vratio sa kolekcijom veneričnih oboljenja. Nisi "doživio ljeto" ako barem jednom na godišnjem odmoru nisi izgledao kao urokano govedo koje se nažderalo psihohalucinogene djeteline.

I tako mi, manjina koja se zgraža nad onim što slijedi, moramo u predstojećim mjesecima pronaći svoje mjesto pod suncem između, sa jedne strane, očajnika puštenih sa lanca i, sa druge, domorodaca koji imaju Pavlovljev refleks pri spomenu eura. No ono što me, zapravo, najviše iritira u cijeloj priči jeste što je moj manevar u rodnom gradu jako, jako sužen otkada je taj isti grad otkrio svoj "turistički potencijal". Evo, da vam malo približim što mislim. Nekidan sam otišla do jednog mjesta koje mi je nekad puno značilo. Htjela sam prošetati tamo, odakle puca pogled na cijeli kanal, na otoke iza, i na oblačiće rasute po beskraju. Na ulazu me dočekalo upozorenje da je "pristup zabranjen" jer je cijelo područje u fazi radova. Netko se, naime, dosjetio betonirati, graditi i "ziđati" na tom mjestu, te će na ljeto tu osvanuti grozomorna pozornica i ulaz na to područje će se naplaćivati.

I tako, svaki puta kad poželim otići tamo gdje smo se nekad ljubili u mraku, morati ću za to izdvojiti tridesetak kuna. A da pri tome doživljaj ni približno neće biti isti, jer umjesto mekog saga trave koji mi je milovao leđa dok me svlačio, dočekat će me beton i željezna konstrukcija.