Ah, ta čarobna igra zavođenja. Od trenutka kad su vam se pogledi prvi puta sreli, pa do onog prvog dodira valja prijeći put koji se ne mjeri u uobičajenim mjernim jedinicima ostalih smrtnika. Minute, sati i dani do prvog poljupca i dodira poprimaju dimenzije svjetlosnih godina, osim ukoliko se, naravno, niste pošlatali odmah nakon upoznavanja. Od jutra do večeri kada ćete ga vidjeti čini vam se kao da je proteklo onoliko vremena koliko i od Velikog Praska do francuske revolucije. Iščekivanje kao da traje cijelu vječnost a ipak je tako slatko i bolno u isto vrijeme, obećavajuće. Nešto lijepo ima da se desi. Uvijek kad se nešto očekuje sa toliko strasti život ima nekog smisla.
U kafiću kamo običavam otići na kavicu zabavljam svoje besposlene ruke prelistavanjem magazina za mlađu žensku populaciju. Odasvud pljušte Velika Pitanja. Na trenutak sjetih se jednog davnog poznanika s kojim sam se sprijateljila na nekom forumu, i njegove snažno izražene odbojnosti prema biblijama današnje ženske populacije, posebno spram Cosmopolitana, kojeg je nazivao "trovačem ženskih mozgova". U to vrijeme, dosta već godina od toga ima, zafrkavala sam ga na račun toga što "ozbiljno shvaća ono što u Cosmu piše", na što mi je on uzvratio da nije on taj koji to ozbiljno shvaća, nego ženska čeljad koja te pamflete čita, i da u tome i jeste najveća tragedija.
Sada, nakon dosta godina od tih "polusvadljivošaljivih" debata, vidim da je imao pravo. Jer, Cosmo je metastazirao u "chick lit" romane, filmovi tipa "Dnevnik Bridget Jones" koji samo prividno glorificiraju neudane "tridesetineštogodišnjakinje" (a zapravo potiču na grčevito hvatanje "prikladnih" mužjaka) postali su poseban žanr, a na televiziji u udarnim terminima svako malo neka sredovječna voditeljica dobroćudnog izraza lica ( koje nevjerojatno podsjeća na pokojnu tetu Milevu koju je, valjda, svatko imao u svom životu) ugošćava parove koji drugima otkrivaju "tajnu svoje uspješne veze", pri čemu publika plaćena po glavi cca 100 kn pljeskom pozdravlja svaki skeč i svaku zgodu iz intimnog života dvoje sretnika. Iako mi nikad, ako baš hoćete, nije bilo jasno što je to zanimljivo u tome kad netko priča o svojoj bračnoj idili.
Da, više nego ikad prije grijeh je biti - sam. A svi smo kao evoluirali u glavama, kao, postali smo suvremeni i cijenimo pravo na izbor. Aha, poškakljite me da se nasmijem.
A sad, evo nekih Velikih Pitanja koje sam uspjela pohvatati između srktaja macchiata.
Prvo veliko pitanje glasi - kako da me primijeti? Velika Pitanja nas, naravno, dovode i do Velikih Odgovora anonimne iskusnjare koja glase "budite prirodna, smijte se što više, nastojte se uvijek u pravo vrijeme nacrtati ispred dotičnoga, posjećujte mjesta na koja on dolazi, probajte se sprijateljiti sa nekim iz njegovog društva, slučajno prolijte kavu po njegovoj jakni, " itd. Ništa nije prepušteno slučaju, sve je pomno isplanirano. Upoznavanje nalikuje na ubojstvo s predumišljajem. Nevina žrtva nema ni pojma što ju je snašlo a vi već znate sve - i koju glazbu voli, i gdje mu živi bivša, i koliki broj cipela nosi, i kakvo mu je obiteljsko stanje.
Nakon što ste "primjećeni" i nakon što je palo upoznavanje, slijedi cijela serija daljnjih Velikih Pitanja i, shodno tome, Velikih Odgovora od iskusnih sestara. "Kako mogu biti sigurna da mu se sviđam?", "Kako postići da mu budem bitnija od njegovog društva?", "Kako da mu dam do znanja da su meni ozbiljne stvari na umu a ne samo seks?", "Kako se svidjeti njegovoj majci" itd., itd. I onda ono finalno, koje je kruna svega: "Kako postići da me zaprosi?"
Pa Veliki Odgovori: " Nikada mu ne telefoniraj prva, ako mu je stalo on će nazvati", "Odmah od početka jasno postavite pravila igre - na prvom mjestu ste vi, a tek onda prijatelji", "Pohvalite štrudle njegove mame", "Nakon dobrog seksa nenametljivo postavite pitanje vaše zajedničke budućnosti", "Napućite usne i izbacite sise i on će biti zauvijek vaš"...
Zaključak nakon svega? Današnje ljubavne veze više nalikuju na pripreme za iskrcavanje na Normandiju nego na nešto, hajmo tako reć', romantično.
U daljnjoj analizi Velikih Pitanja prekinula me buka, cika i vriska u kafiću. Upravo je ušla četveročlana obitelj - mlada majka, mladi otac, i dvoje skroz sitne nejači od kojih je jedno u kolicima. Pretpostavljam da su i oni svoju romansu započeli sa Velikim Pitanjima. Ono mlađe dijete u kolicima počelo je nervozno plakati i majka se obraća svom partneru riječima "Tata, dodaj mi pelene." Tata? Ok, valjda ima muškaraca koji vole da ih njihove žene tako zovu. No, tata ne reagira - zauzet je promatranjem oblina plavokose konobarice koja je upravo izazovno prošetala ispred njihovog stola. Vidim da u zakonitoj sve kuha od ljutnje, dijete ciči, ono drugo ubada prstićima u prljavu pepeljaru, i onda se, odjednom, zakonita iz sveg glasa prodere: "Taataaaaa!" da su zamalo stakla na kafiću popucala.
I tad mi postade jasno da je jedino Veliko Pitanje koje čovjek sebi treba postaviti ono koje je Bukowski tako lijepo jednom sročio, i koje glasi:
"Odbojna mi je bila ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka... Da se oženim, napravim djecu, odlazim nekud na posao svakog božjeg dana i vraćam se. Ni u ludilu... Zar je čovjek samo za to stvoren: da izdrži sve to i onda umre?"
Post je objavljen 25.04.2014. u 18:48 sati.