Večera za 6

Najprije su se vjenčali.
Pa su onda počeli "raditi na djetetu".
Pa su svima koje znaju saopćili da oni "rade na djetetu".
Sjedili bi u društvu i onda bi on njoj zavukao jezik u uho i dirao je preko majice po sisama, a kad bi ih netko od prisutnih s nelagodom pogledao oni bi fino objasnili. "Radimo na djetetu, cijeli dan i noć." I nastavili se drpati, sliniti i dahtati jedno drugome na uho.
Pa je onda ona tražila šeficu da je pusti pola sata ranije kući. Jer ovulira.
Pa je cijela firma znala kad se ona tjera.
Pa je otišla u apoteku po Prenatal tablete i zgranutoj apotekarki predočila svoj problem. Ni nakon mjesec dana uzastopnog seksa crtica se još nije pojavila. Trebaju li to raditi češće ili je zdravstveni problem u pitanju?
Pa je on sa svojim prijateljima detaljno razradio koju pozu valja primijeniti za muško a koju za žensko dijete. I nakon toga uredno im se hvalio sa svojim doggy umijećem. Do u detalje.
Pa je onda ona zatrudnila. I rodila.
Prvi puta. Drugi puta.
Pa je onda seks postao jako rijedak.

Pa su nakon nekoliko godina on, ona i dvoje djece, uzorna građanska obitelj, otišli na piknik. I na jednoj livadi naletjeli na mladi par koji se vatreno seksao misleći da nikog nema u blizini.
Pa su ih onda najprije malo gledali iz raslinja, podsjećajući se kako to izgleda, a onda cijeli čin snimili mobitelom i poslali u dnevne novine koje nagrađuju čitatelje-reportere.
Pa je sutradan izašla na naslovnica slika dvoje mladih u klinču. "Skandalozno - poseksali se pred obitelji s djecom!"
A ispod toga je pisalo: "Obitelj koja je naišla na prizor ostala je zgrožena ovakvim ponašanjem. K.M (30) kaže da nikada do sada nije vidjela nešto ovakvo i da bi ljudi ipak trebali paziti kako se ponašaju u javnosti. Obitelj je posebno bila uznemirena zbog toga jer su ovo vidjela i njihova djeca."

Domagoj K. je strastveni amaterski fotograf. Kao i svakom pasioniranom ljubitelju ove umjetnosti, poznate su mu one sitne "cake" i trikovi koji su neophodni da bi fotografija ispala kako treba, između ostalog i to da su slike najljepše kad se fotografiraju rano ujutro ili neposredno prije zalaska sunca. No tog sparnog, srpanjskog petka odnekud su usred bijela dana naišli oblaci, mrki i prijeteći, i iako je bilo negdje oko podneva koloristika je, naprosto, bila savršena. Jedna mala, gradska plaža, sa nekoliko razbacanih suncobrana i otočićima koji se naziru u daljini, mali, drveni bungalovi sa ogradama od bambusa i poneki kupač lijeno ispružen na ležaljci sa morskim motivima.

Pažnju su mu privukli rustikalni brodići privezani za obližnje mulo, sa mrežama koje su ribari valjda tog jutra prebirali, načičkani uvijek gladnim galebovima koji su se nadali da će odnekud iskopati neku ribu koja je ostala zaboravljena ispod ribarskog alata. U Domagoju se probudio romantik, već je vidio svoju fotku na naslovnici ili barem sredini "National Geografic" pored teksta koji opisuje čari Dalmacije "kroz objektiv mladog i nadarenog Domagoja K. ... i stoga se spustio u klečeći položaj, izvadio fotoaparat i počeo slikati.

Odjednom, osjetio je neko komešanje i mrmoljenje iza svojih leđa, a zatim mu u glavu doleti neindetificirani objekt, za koji je kasnije utvrdio da je nečija japanka. Kao od brda odvaljeni tip stajao je iza njega, u majici na tregere i dlakavih prsa, i krvoločno ga promatrao. "Što...što je bilo?" zbunjeno promuca Domagoj s nevjericom dodirujući čvorugu na glavi. "Pedofilčino!" zagrmi ljudina, "Došao si fotografirati djecu, jel'da?!! Pa ćeš onda slike stavljati na internet tako da se bolesnici poput tebe mogu naslađivati, jel'da?!!"
Odnekud su se oko ove gromade počeli okupljati i drugi ljudi, neki od njih su držali sitnu dječicu za ruke, a svima im je bio zajednički neki suludi bljesak u očima. "Ma jeste li vi vidjeli bolesnika!" nastavio je gnjevni medvjed, "Bez ikakvog pardona izvadio aparat i počeo slikati djecu... ovi luđaci danas zaista nemaju nikakvog srama! E, pa sad ćeš ti vidjeti svog boga, pedofičino smrdljiva!"
"Ali, ali, vi ste u krivu! Ja ne slikam vašu djecu, nego brodiće!"
"Malo morgen ti slikaš brodiće!" zaskiči jedna od žena koja je u naručju držala dijete, "Vidjela sam kako si snimao onu curicu tamo, jadniče jadni!"
Domagoj se okrene u pravcu gdje je ova pokazala rukom i proguta knedlu. Lijevo od brodića zaista je nečije dijete pravilo kule u pijesku, ali to je bilo izvan dometa njegova objektiva i on krene da objašnjava kako je dotična u zabludi, i kako njemu zaista nikakve, ali baš nikakve prljave misli nisu bile na umu... No u pola rečenice ga prekine onaj ogromni, strašni i dlakavi tip okrugle glave nasađene direktno na ramena, istrgne mu fotoaparat iz ruke i njega gurne tako snažno da je odmah pao na leđa.

I onda mu doleti prvi udarac u rebra. Pa drugi. Pa ga netko pljune. Na kraju nije imao više pojma tko ga cipelari, sreća u nesreći bila je ta što je ljeto i što se nosi lakša obuća. Pokušavao se namjestiti tako da izbjegne udarce, da ih amortizira, ali njih je bilo tako mnogo, cijeli čopor, te mu u očaju proleti kroz glavu da je plaža maloprije bila poluprazna, i da mu nikako, ali nikako nije jasno odakle su svi ovi što ga mlate ispuzali. Kao da se, odjednom, našao u Međuzemlju.

Srećom, odnekud je naišao policajac. Podozrivo ga promatrajući učinio je nevjerojatno racionalan potez u toj iracionalnoj situaciji - uzeo je Domagojev fotoaparat i pregledao slike. "Vi ste stvarno ludi, čovjek je snimao brodove," reče teškom mukom svladavajući cinični smješak koji je, naposljetku, eruptirao u grohotan smijeh od kojeg mu se cijeli trbuh počeo tresti: "Hahahahahaha, tip snima brodove a vi mislili da je - peder!"

Domagoj se nekako pridigao iz pijeska, sav pretučen i mokar od sline gnjevnih roditelja, dohvatio svoj aparat i počeo trčati negdje, negdje...

Poslije, kad je razmišljao o tom događaju, shvatio je da je najmanje zlo što je dobio nekoliko udaraca. Mnogo veće zlo od toga bilo je što je on, koji nikad nije djecu promatrao drugačije nego kao djecu, počeo o njima zaista razmišljati na neki drugi, prljaviji način...

Kad sam imala 19 godina jedan mi je prijatelj, koji je tada imao trideset, rekao da se u dvadesetima čini kao da vrijeme ne teče, ili kao da teče jako sporo, a onda kad napuniš tridesetu slijedi iznenadno ubrzavanje vremena, strmoglav i nezaustavljiv proces . "Vidjet ćeš kad budeš u mojim godinama," sjećam se da mi je rekao sa gorkim osmjehom na usnama, "Onda ćeš shvatiti o čemu ti pričam. Svaka godina nakon tridesete dva puta brže prolazi od dvadesetih. "

Dugo godina nisam razmišljala o tim riječima koje je izrekao, štaviše, sasvim sam ih zaboravila te ih smjestila na ono mjesto na koje odlaze svi zaboravljeni događaji i ljudi koji su jednom činili djelić našeg života. A onda su, unatrag nekoliko godina, te riječi bljesnule ponovno u mojoj svijesti kao da su maločas izgovorene. Iako već odavna nemam pojma gdje je nestao moj stari drug.

Baš kao što mi je rekao tada, što sam bivala starija, to mi se činilo kao da vrijeme teče sve brže i brže, kao da se mjeseci hirovito ogoljuju u dane, dani u sate, sati u minute koje prolaze brže od treptaja oka. U početku, taj mi je proces ulijevao užas i očaj, posebno noću kad bih odlazila usnuti svjesna da je još jedan dan zauvijek prošao. Umjesto da brojim ovčice, meni bi srce luđački kucalo dok bih u glavi, prije sna, prebrojavala koliko još dana do kraja jeseni, do početka zime, do kraja godine.... Oh, svi ti okrugli rođendani, sva ta vjenčanja, krstitke i sprovodi, sva ta preobrazba dojučerašnjih otkačenih prijatelja i poznanika u uzorne obiteljske ljude, karijeriste, nadređene i podređene, svo to školovanje, diplome, molbe za posao, svi ti dolasci i odlasci, svo to vrijeme izgubljeno na poslu, sve te novootkrivene bore i borice.... Svijet se oko mene mijenjao na način koji mi nije bio drag. No - jeli se mijenjao zaista?

Odjednom je strah pred kotačem vremena počeo prerastati u rezignaciju, ono, kad se prepustiš mutnoj vodi da te nosi. Onda je rezignacija postajala sve tuplja i tuplja, sve dok na kraju i nju nisam prestala osjećati. I tada sam počela jednostavno - biti. Počela sam osluškivati otkucaje svog srca. I bilo ih je jako teško čuti od sve te buke oko mene, od svog tog novog života koji je ključao, rađao se, umnožavao. No ja sam osjetila da moram čuti svoje srce, ukoliko želim preživjeti.

I onda je vrijeme u mojim mislima sasvim usporilo i počelo se kretati unazad.

Bio je to onaj trenutak kad sam shvatila da je sve u meni, zapravo, isto kao i prije dvadesetak godina. Da iza pozornice na kojoj poput marioneta igramo svoje uloge dok netko drugi poteže konce - postoji jedan tihi, skriveni svijet vječan u svojoj ljepoti. Da to što se ljudi mijenjaju, što zgrade dobijaju patinu, što entropija nagriza stvari - nije toliko bitno kao što se čini. Jer, svi oni krasni dani, sva ona sočna ljeta, sve one bijele zime, svi oni poljupci i dodiri koje smo davali i primali u jednoj nezaboravnoj noći - i dalje žive. Nisu to samo sjećanja, ne. To je svijet koji smo jednom davno stvorili zato da bismo se mogli tamo vratiti.

Vrijeme tamo ne postoji. Samo ljubav.

Ne volim izlaske u parovima. Ne volim diskusije o tome gdje se najpovoljnije mogu kupiti klizna vrata, koja boja pločica najbolje pristaje uz wc školjku boje ebanovine, detaljne opise preuređenja dnevnog boravka, smočnice, zahoda, dječje sobe, leasing ili kredit, privatni vrtić ili gradski, Renault Twingo ili Citroen Saxo, čime tovite svoju obitelj, zajedničko svršavanje nad bjelosvjetskim teorijama zavjere koje služe da dosadne živote prividno učine zanimljivijim i začine ih daškom tajanstvenosti.

Skoro svi izlasci u parovima u određenoj dobi života pretvore se u okupljanja kreditnih dužnika, jadikovke ojađenih sponzora svoje dječurlije i krotkih poreznih obveznika, nemušto glumatanje novopečenih skijaša ili wannabe jahtaša, podsvjesnu i duboko potisnutu maštariju o orgijama koja frustrira, otužnu paradu mlohavih lica i nazirućih trbuščića ispod kvalitetnog pamuka "Ralph Lauren" polo majičica, labuđi pjev sredovječnih nezadovoljnika koji u četrdesetima otkrivaju novu nadu za pomlađivanjem u teretani.

Odrasli ljudi pričaju baš o onome što im država sugerira i razmišljaju na način koji državi odgovara. I to je tako isprazno i tako ružno.

Pa onda ono iritantno "mi". "Mi volimo ovo, Mi mrzimo ono, Mi najčešće kupujemo u tom i tom trgovačkom lancu, Mi imamo hemeroide, Mi se smijemo, Mi osuđujemo".... Gdje, dovraga, nestaje "Ja" onog trenutka kad čovjek "osnuje obitelj"? Zbog čega je Ja toliko nepoželjno, i toliko ozloglašeno u svijetu u kojem caruje funkcionalno udruživanje u dobrovoljna utamničenja zvana "građanski brakovi" a sve poradi održavanja nataliteta na pristojnom nivou?

Zato ja radije biram samoću i knjigu. Ili, pak, društvo onih rijetkih,iznimnih ljudi koji su i pored činjenice da su u braku ili vezi zadržali svoje Ja.

Nekidan sam pila kavu i listala novine. Pogled mi privuče ogromna reklama preko cijele strane, na kojoj se jedna tipična obitelj retardirano smije. Pogledam bolje - reklama za "super povoljan kredit", nego šta. Njih troje - majka, otac i dijete, razjapili usta kao da su drmnuli ekstazi ili neki slični opijat koji ih baca u egzaltirano stanje. Troje debilnih potrošača i jedan bitan detalj u pozadini... žena je trudna. Znači, i četvrti potencijalni potrošač je na vidiku, njuši li se to između redaka novi model kredita za fetuse? Poruka bi tog reklamnog uradka na kojem se krotka obitelj hihoće, valjda, trebala glasiti: "Ništa naša srca ne može razgaliti do te mjere kao kredit uz povoljnu kamatu!" O tempora, o mores.

Ostatak dana sam, na svoje zaprepaštenje, primjetila da me prizor iz te reklame progoni u mislima. Gdje god bih svrnula pogled, što god bih radila, u mislima bi mi osvanula ta slika i osjetila bih mučninu.

Na kraju sam shvatila zašto je tome tako. Zato jer ovo njihov svijet, svijet tih idiota iz reklame.

A ja sam zarobljena u tom svijetu.