Večera za 6

Domagoj K. je strastveni amaterski fotograf. Kao i svakom pasioniranom ljubitelju ove umjetnosti, poznate su mu one sitne "cake" i trikovi koji su neophodni da bi fotografija ispala kako treba, između ostalog i to da su slike najljepše kad se fotografiraju rano ujutro ili neposredno prije zalaska sunca. No tog sparnog, srpanjskog petka odnekud su usred bijela dana naišli oblaci, mrki i prijeteći, i iako je bilo negdje oko podneva koloristika je, naprosto, bila savršena. Jedna mala, gradska plaža, sa nekoliko razbacanih suncobrana i otočićima koji se naziru u daljini, mali, drveni bungalovi sa ogradama od bambusa i poneki kupač lijeno ispružen na ležaljci sa morskim motivima.

Pažnju su mu privukli rustikalni brodići privezani za obližnje mulo, sa mrežama koje su ribari valjda tog jutra prebirali, načičkani uvijek gladnim galebovima koji su se nadali da će odnekud iskopati neku ribu koja je ostala zaboravljena ispod ribarskog alata. U Domagoju se probudio romantik, već je vidio svoju fotku na naslovnici ili barem sredini "National Geografic" pored teksta koji opisuje čari Dalmacije "kroz objektiv mladog i nadarenog Domagoja K. ... i stoga se spustio u klečeći položaj, izvadio fotoaparat i počeo slikati.

Odjednom, osjetio je neko komešanje i mrmoljenje iza svojih leđa, a zatim mu u glavu doleti neindetificirani objekt, za koji je kasnije utvrdio da je nečija japanka. Kao od brda odvaljeni tip stajao je iza njega, u majici na tregere i dlakavih prsa, i krvoločno ga promatrao. "Što...što je bilo?" zbunjeno promuca Domagoj s nevjericom dodirujući čvorugu na glavi. "Pedofilčino!" zagrmi ljudina, "Došao si fotografirati djecu, jel'da?!! Pa ćeš onda slike stavljati na internet tako da se bolesnici poput tebe mogu naslađivati, jel'da?!!"
Odnekud su se oko ove gromade počeli okupljati i drugi ljudi, neki od njih su držali sitnu dječicu za ruke, a svima im je bio zajednički neki suludi bljesak u očima. "Ma jeste li vi vidjeli bolesnika!" nastavio je gnjevni medvjed, "Bez ikakvog pardona izvadio aparat i počeo slikati djecu... ovi luđaci danas zaista nemaju nikakvog srama! E, pa sad ćeš ti vidjeti svog boga, pedofičino smrdljiva!"
"Ali, ali, vi ste u krivu! Ja ne slikam vašu djecu, nego brodiće!"
"Malo morgen ti slikaš brodiće!" zaskiči jedna od žena koja je u naručju držala dijete, "Vidjela sam kako si snimao onu curicu tamo, jadniče jadni!"
Domagoj se okrene u pravcu gdje je ova pokazala rukom i proguta knedlu. Lijevo od brodića zaista je nečije dijete pravilo kule u pijesku, ali to je bilo izvan dometa njegova objektiva i on krene da objašnjava kako je dotična u zabludi, i kako njemu zaista nikakve, ali baš nikakve prljave misli nisu bile na umu... No u pola rečenice ga prekine onaj ogromni, strašni i dlakavi tip okrugle glave nasađene direktno na ramena, istrgne mu fotoaparat iz ruke i njega gurne tako snažno da je odmah pao na leđa.

I onda mu doleti prvi udarac u rebra. Pa drugi. Pa ga netko pljune. Na kraju nije imao više pojma tko ga cipelari, sreća u nesreći bila je ta što je ljeto i što se nosi lakša obuća. Pokušavao se namjestiti tako da izbjegne udarce, da ih amortizira, ali njih je bilo tako mnogo, cijeli čopor, te mu u očaju proleti kroz glavu da je plaža maloprije bila poluprazna, i da mu nikako, ali nikako nije jasno odakle su svi ovi što ga mlate ispuzali. Kao da se, odjednom, našao u Međuzemlju.

Srećom, odnekud je naišao policajac. Podozrivo ga promatrajući učinio je nevjerojatno racionalan potez u toj iracionalnoj situaciji - uzeo je Domagojev fotoaparat i pregledao slike. "Vi ste stvarno ludi, čovjek je snimao brodove," reče teškom mukom svladavajući cinični smješak koji je, naposljetku, eruptirao u grohotan smijeh od kojeg mu se cijeli trbuh počeo tresti: "Hahahahahaha, tip snima brodove a vi mislili da je - peder!"

Domagoj se nekako pridigao iz pijeska, sav pretučen i mokar od sline gnjevnih roditelja, dohvatio svoj aparat i počeo trčati negdje, negdje...

Poslije, kad je razmišljao o tom događaju, shvatio je da je najmanje zlo što je dobio nekoliko udaraca. Mnogo veće zlo od toga bilo je što je on, koji nikad nije djecu promatrao drugačije nego kao djecu, počeo o njima zaista razmišljati na neki drugi, prljaviji način...