Ne volim izlaske u parovima. Ne volim diskusije o tome gdje se najpovoljnije mogu kupiti klizna vrata, koja boja pločica najbolje pristaje uz wc školjku boje ebanovine, detaljne opise preuređenja dnevnog boravka, smočnice, zahoda, dječje sobe, leasing ili kredit, privatni vrtić ili gradski, Renault Twingo ili Citroen Saxo, čime tovite svoju obitelj, zajedničko svršavanje nad bjelosvjetskim teorijama zavjere koje služe da dosadne živote prividno učine zanimljivijim i začine ih daškom tajanstvenosti.
Skoro svi izlasci u parovima u određenoj dobi života pretvore se u okupljanja kreditnih dužnika, jadikovke ojađenih sponzora svoje dječurlije i krotkih poreznih obveznika, nemušto glumatanje novopečenih skijaša ili wannabe jahtaša, podsvjesnu i duboko potisnutu maštariju o orgijama koja frustrira, otužnu paradu mlohavih lica i nazirućih trbuščića ispod kvalitetnog pamuka "Ralph Lauren" polo majičica, labuđi pjev sredovječnih nezadovoljnika koji u četrdesetima otkrivaju novu nadu za pomlađivanjem u teretani.
Odrasli ljudi pričaju baš o onome što im država sugerira i razmišljaju na način koji državi odgovara. I to je tako isprazno i tako ružno.
Pa onda ono iritantno "mi". "Mi volimo ovo, Mi mrzimo ono, Mi najčešće kupujemo u tom i tom trgovačkom lancu, Mi imamo hemeroide, Mi se smijemo, Mi osuđujemo".... Gdje, dovraga, nestaje "Ja" onog trenutka kad čovjek "osnuje obitelj"? Zbog čega je Ja toliko nepoželjno, i toliko ozloglašeno u svijetu u kojem caruje funkcionalno udruživanje u dobrovoljna utamničenja zvana "građanski brakovi" a sve poradi održavanja nataliteta na pristojnom nivou?
Zato ja radije biram samoću i knjigu. Ili, pak, društvo onih rijetkih,iznimnih ljudi koji su i pored činjenice da su u braku ili vezi zadržali svoje Ja.
Nekidan sam pila kavu i listala novine. Pogled mi privuče ogromna reklama preko cijele strane, na kojoj se jedna tipična obitelj retardirano smije. Pogledam bolje - reklama za "super povoljan kredit", nego šta. Njih troje - majka, otac i dijete, razjapili usta kao da su drmnuli ekstazi ili neki slični opijat koji ih baca u egzaltirano stanje. Troje debilnih potrošača i jedan bitan detalj u pozadini... žena je trudna. Znači, i četvrti potencijalni potrošač je na vidiku, njuši li se to između redaka novi model kredita za fetuse? Poruka bi tog reklamnog uradka na kojem se krotka obitelj hihoće, valjda, trebala glasiti: "Ništa naša srca ne može razgaliti do te mjere kao kredit uz povoljnu kamatu!" O tempora, o mores.
Ostatak dana sam, na svoje zaprepaštenje, primjetila da me prizor iz te reklame progoni u mislima. Gdje god bih svrnula pogled, što god bih radila, u mislima bi mi osvanula ta slika i osjetila bih mučninu.
Na kraju sam shvatila zašto je tome tako. Zato jer ovo njihov svijet, svijet tih idiota iz reklame.
A ja sam zarobljena u tom svijetu.
Post je objavljen 06.07.2014. u 16:51 sati.