Počelo je. Kao i svake godine u ovo doba osjetila sam karakteristično stezanje u prsima i vlaženje dlanova, laganu izmaglicu i vrtoglavicu te luđačko kucanje srca. Klinički gledajući to su sve simptomi koji spadaju u domenu napadaja panike ili fobije. Osjećaj se javio nakon što sam čula kako novinar u nekom od dnevnika najavljuje prve goste na granici i turističku sezonu koja "samo što nije stigla".
Ukoliko još nije uneseno u psihološku literaturu predlažem da uvrste poremećaj zvan "fobija od turizma". Turizmofobija. Od toga, naime, ja patim i vjerujem da nisam jedina.
Grad se već pomalo uljepšava i još malo pa će sličiti na matoru kurvu spremnu da se proda. Što dani budu postojali duži to će se u zraku više osjećati ona nepodnošljiva lakoća turističkog postojanja i nepodnošljiva bijeda domorodačke ambicije da svaku rupetinu iznajme za par desetaka eura dnevno. Sve to u kombinaciji sa večernjim mirisima leskovačkih mućkalica pomješanih sa vonjem nekoliko puta zamrznutih i odmrznutih liganja sa žara. Tek što nisu počeli sa ukrašavanjem kafića, konoba i javnih površina unikatnim dalmatinskim kič suvenirima "made in China", vlasnici lokala već pomalo zapišavaju javne površine stolovima kojima samo što ne izlaze direktno na cestu. Ovo je ona faza "predturističke sezone" kad se zauzimaju bojni položaji sa kojih će se krenuti na juriš po lovu reš pečenih Čeha, Slovaka i ponekog zalutalog Švabe koji ili gaji bizarnu sklonost prema krajevima u kojima samo što ti ruku ne uvuku u novčanik ili je, pak, ishlapljeli penzić koji ište mrvu sunca i mora za svoje reumom načete kosti.
Odbrojavanje počinje. Gradonačelnik danima kruži po gradu sa skupinom podguznih muha koji se samodopadno nazivaju "hodajući kolegij" i znalačkim okom procjenjuje kako što efikasnije gurnuti grad u ralje turističke prostitucije, kako izbetonirati i izgraditi što više nakaradnih apartmanskih zgradurina pored stoljetnih spomenika kulture koji kao da su na trenutak poprimili karakteristike živih ljudi pa zaprepašteno gledaju svu tu strku ljudskih mrava oko sebe. Dugo, toplo ljeto nam se smiješi .
U drugoj fazi slijedi kopneni, zračni i pomorski udar sa svih strana onih koji žive kao zombiji tristopedesetinešto dana u godini i onda se raspamete taj jedan jedini tjedan. Poput cirkuskog medvjeda koji se otrgnuo s lanca i odgrizao glavu svom dreseru. Ovdje će raditi sve ono što u svojoj zemlji ne smiju ni pomisliti. Ići će polugoli gradom, urokavati se na koncertima, feštama na kojima je glavna zvijezda večeri Maja Šuput, pišati će i povraćati po ulicama, hvatati boju onda kad su UV zrake najžešće a kad netko od obližnjih kupača doživi infarkt ili se utopi u moru nastavit će se kupati pored leša prekrivenog plahtom kao da se ništa posebno nije dogodilo. Programirani su da do maksimuma iskoriste ono što su platili. Naravno, obavezno je barem stotinjak "selfie" po glavi, po mogućnosti sa preplanulim cicama koje kipe iz badića ili, pak, ako je riječ o snažnijem spolu - u društvu raspojasanih silikonskih djevojaka na pjena partiju ili Zrću. Na samom vrhuncu turističkog ludila imaš osjećaj da ti ulaze kroz prozore, vrata, prolaze kroz dnevni boravak, da ti se unose direktno u facu, da te pipaju posvuda. Rekoh vam, kod mene se razvila prava fobija, pokušajte me razumjeti.
Urbana legenda kaže da nisi "doživio ljeto" ako nisi ševio svaku noć barem triput i to različite osobe i ako se doma nisi vratio sa kolekcijom veneričnih oboljenja. Nisi "doživio ljeto" ako barem jednom na godišnjem odmoru nisi izgledao kao urokano govedo koje se nažderalo psihohalucinogene djeteline.
I tako mi, manjina koja se zgraža nad onim što slijedi, moramo u predstojećim mjesecima pronaći svoje mjesto pod suncem između, sa jedne strane, očajnika puštenih sa lanca i, sa druge, domorodaca koji imaju Pavlovljev refleks pri spomenu eura. No ono što me, zapravo, najviše iritira u cijeloj priči jeste što je moj manevar u rodnom gradu jako, jako sužen otkada je taj isti grad otkrio svoj "turistički potencijal". Evo, da vam malo približim što mislim. Nekidan sam otišla do jednog mjesta koje mi je nekad puno značilo. Htjela sam prošetati tamo, odakle puca pogled na cijeli kanal, na otoke iza, i na oblačiće rasute po beskraju. Na ulazu me dočekalo upozorenje da je "pristup zabranjen" jer je cijelo područje u fazi radova. Netko se, naime, dosjetio betonirati, graditi i "ziđati" na tom mjestu, te će na ljeto tu osvanuti grozomorna pozornica i ulaz na to područje će se naplaćivati.
I tako, svaki puta kad poželim otići tamo gdje smo se nekad ljubili u mraku, morati ću za to izdvojiti tridesetak kuna. A da pri tome doživljaj ni približno neće biti isti, jer umjesto mekog saga trave koji mi je milovao leđa dok me svlačio, dočekat će me beton i željezna konstrukcija.
Post je objavljen 01.04.2014. u 21:09 sati.