Večera za 6

U mome gradu je otvorena nova trgovina. Već prvi dan mi je splasnulo oduševljenje jer sam vidjela da tamo radi Miss Đubretara. Miss Đubretaru sam imala čast upoznat prije mjesec dana u jednoj drugoj trgovini u kojoj je radila, i od prvog trenutka bila mi je odvratna. Teško je to objasniti, nisam je nikad prije vidjela i nije mi nikad učinila ništa nažao, no nešto u sveukupnosti njene pojave me iziritiralo. Nije da je ružna, čak je i ljepuškasta na neki jeftini način. Ima dugu tamnu kosu koju češlja na razdjeljak po sredini, nosi uske traperice i starke, zimi vjerojatno ugsice s ebay-a jer se to sada fura, sve to povremeno oplemeni kakvom kopijom torbe Louis Vouittona ili Michael Kors da izgleda "elitno". Vidi se da su joj sestre Kardashian uzor. Nedjeljom oko podneva vjerojatno ide na misu, kao i sva čestita katolička mladež, no propovjed donekle slabo kuži jer je pere mamurluk od sinoćnjeg pijanstva kojemu se odala dok je dernečila na cajki. To je taj tip kojeg pročitate već na prvu loptu i koji se danas serijski proizvodi u Lijepoj Našoj a i šire.

Kupila sam neku sitnicu koja je koštala 30 kn i dala joj pedeset, no ona nije imala novaca da mi vrati pa me pedalirala u obližnju pekaru da promjenim lovu. Kao, moj je grijeh što dolazim sa novčanicama s bankomata. Onda se to ponovilo i drugi puta i kad me upitala: "Bi ste li otišli u mesnicu preko puta i promijenili novac?" hladno sam joj srezala da ne bih jer mi je lagano već bio pun kufer tog njenog "Imate li sitno?". Na što je ona nervozno coknula jezikom, izletjela iz dućana i uhvatila nekog nesretnog prolaznika da on umjesto nje ode tražiti sitniš. Nakon toga se slavodobitno vratila, jer je siromah očito kapitulirao pred njenim mlađahnim godinama i zamahom sisa, te mi s visine poručila kako je "gospodin bio ljubazan i promijenio novac" poručujući između redova " a ti kučko nisi htjela."

U ovom drugom dućanu imala sam priliku, i protiv svoje volje, upoznati još jednu dimenziju čarobnog karaktera mlade Miss Đubretare. Stala je par centimetara dalje od mene sa šeficom smjene (nazvat ćemo je "gospođa Vinka") i započela sa kritikama na račun kolegice sa kojom je sinoć radila u jutarnjoj. Kako je dotična nekorektna prema kupcima, kako im laže u oči da im hlače dobro stoje, kako joj je samo bitno da proda i tako dalje. Zatim slijedi iznenadan skok na obiteljsko stanje dotične i potresan zaključak, ničim izazvan: "Jadna djeca s takvom majkom." Priča se razvija dalje, uz sućutno klimanje glavom gospođe Vinke, koja uz to nježno prstima dodiruje ogroman križ koji joj visi na prsima. Sad je na redu posvojeno dijete, jer je ova nesretnica o kojoj se priča iza njenih leđa, pored dvoje biološke djece posvojila i neko "tuđe", a to je za Miss Đubretaru ravno izdaji vlastite obitelji. Što će joj kraj njene djece još i tuđa? Gospođa Vinka je na to dodala nježnim, skrušenim glasom predane kršćanke: "Sasvim si u pravu. Ja uvijek imam običaj reći - geni su geni. Nikad ne znaš što možeš dobiti iz tih domova." "O da, da, odlično ste to rekli, ma ja sam sto posto uz vas što se toga tiče," treperi Miss Đubretara u svom rektalnom alpinizmu u moralni, svetom vodicom navlažen šupak neposredno nadređene.

Zgađena ovim laktarenjem na račun osobe koja nije prisutna, zgrabih sa vješalice neki šal tek toliko da nešto uzmem i odjurim na blagajnu. Na putu do tamo samo mi je bilo na umu jedno - kako će ove dvije zmije račvastih jezika kad ujutro ta nesretnica dođe na posao uljudno joj se smješkati i možda joj i laskati, a ona pojma neće imati ni o čemu. Svi mi imamo barem jednu takvu Đubretaru u svom radnom kolektivu.

U tren oka za blagajnom se nacrta i Miss Đubretara. "48 kuna", reče zvukom pustinjske čegrtuše. Dadoh joj pedeset. "Imate li sitnog?" Sirotica. Ona, zapravo, nema pojma koliko treba vratiti, zato i traži točan iznos.