Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."
Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako. Ali mama ko i svaka mama, teži tome da stvori neki privid obitelji, tko zna, možda cijelu situaciju doživljava kao svoj neuspjeh pa se zato trudi popraviti nepopravljivo.
Na Badnjak je sve u znaku tate. Mama se sređuje, stavlja na sebe parfem, šminka se i nekoliko puta provjerava svoj odraz u ogledalu prije no što izađemo. Želi izaći lijepa pred tatu. A ja, namrgođen, u crnom odijelu i kravati koja djeluje vrlo staromodno. Počešljan brižljivo, tako da ni jedna dlaka ne štrči izvan cjeline. Nakon što se mama i peti puta pogleda u ogledalu, zagladi suknju i popravi ruž, uzima me pod ruku i krećemo. Idemo tati u goste. Hodamo tamnim ulicama prema katedrali, i sa svih strana već pristiže rijeka ljudi na polnoćku. Hladno je, i ja bih radije ostao doma i gledao po pedeseti put "Sam u kući" ali vidi da njoj ovo puno znači. Trpim zbog nje i pitam se koliko ću još tako. Mislim, do punoljetnosti. Onda ću otići svojim putem, možda na faks ili na brod, jer u mojoj familiji s majčine strane svi su pomorci. Moj ujak je pravi prekaljeni morski vuk i uživam ga slušati kad priča o dalekim zemljama i egzotičnim ženama koje je tamo upoznao. Jednom ću i ja tako. A mama... pa ona će se morati snaći sama. Nadam se da će se jednom udati i prestati misliti o tati jer, iskreno, mislim da on to nije zaslužio.
U katedrali mama me vuče za ruku kroz gomilu ljudi, vještim borilačkim zahvatima na kojima bi i Chuck Norris pozavidio krči put do prvih klupa, odmah ispred oltara. Tatu ne vidim nigdje. Kao da mi čita misli ona se nasmješi ohrabrujući me: "Doći će, bez brige." Znam da će doći. Ali bih, ipak, nešto više volio da ne dođe.
Kreću prvi taktovi orgulja, gomila se utišava. Tek ponegdje netko se zakašlje, svi zure prema oltaru. Pojavljuju se najprije dva mlada ministranta bljedunjava izgleda, a onda biskup, u svečano izvezenoj halji. Obrve mu guste, glava velika, trbuh pozamašan. Dominira scenom. Osjećam kako mi srce lupa, ne znam je li od tamjana ili od zagušljivosti jer je previše ljudi oko mene. A biskup staje na svoj tron i očima siječe publiku, kao da će svakog trena munje sjevnuti iz tih mrkih očiju i spaliti griješnike u prah i pepeo. Kakav autoritet, kakva moć. Okrene tad glavu prema mjestu gdje smo mi sjedili i pogledi nam se susretnu - njemu trzne vilica i usta se lagano otvore, a odmah zatim se pribere i gnjevno pogleda prema mami, pa onda opet prema meni. Ona me nježno gurne i šapne mi na uho: "Sine, nasmiješi se tati."
Post je objavljen 25.12.2017. u 18:13 sati.