pero u šaci

Zapisi sa smetlišta: za Karla Krausa su najgori ljudi, počevši od trećeg mjesta, bili lopovi, pa kriminalci težeg, krvnog tipa, i napokon žurnalisti kao šampioni – s tim što za drugo i treće mjesto nisam siguran, samo nagađam, ali je prvo nedvojbeno. Žurnalizam samo prividno služi dnevnom događanju, znao bi reći. Po istini on razara misaonu plodotvornost novih naraštaja. Ili bi ih usporedio s frizerima: onako kao što frizer priča novosti baš kad bi trebao šišati, žurnalist pokušava biti duhovit baš kad bi trebao pričati novosti. Najnepodnošljiviji su mu bili raspjevani antitalenti plaćeni da budu reporteri. Što je zločin, znalo ga se čuti kako govori, spram "svinjarije koja pjeva pjesme u svim rubrikama"?

Nije grijeh ne biti rođen kao najoštrije pero u pernici. Ali zašto onda potezati tešku artiljeriju stilskih figura – u nastojanju da se prikažeš lirskim, zabavnim ili duhovitim pribjegavati jeftinoći? Tek to činit će te glupanom. Kiš je o grijehu banalnosti – neuništivoj poput plastične boce, s umnožavanjem đubrišta općih mjesta, kao ekološkom problemu – odnosno, činjenjem od ljudi bukvojeda umjesto da su bili korisni kao ljekari, inženjeri, činovnici ili vatrogasci – govorio s obzirom na one koji se baš prodaju za pisce, iako to nisu, a nisu baš zato što su pisci čisto da bi mogli reći da su pisci, iz ovih ili onih eksternih pobuda koje vežu uz to. No, zar se ne bismo mogli tom njegovom dijagnostikom poslužiti i za one koji se, doduše, predstavljaju kao žurnalisti, ne pisci, no pritom glumeći pisce, sipajući stilske figure i pjevajući pjesme u svim rubrikama?


Novinaru Indexa Denisu Mahmutoviću reportaža o posjetu Huanitovoj mami od prve se rečenice otima u ispovjednu lirsku prozu. Od početka pratimo što se njemu događa, njegov (radni) dan. Prvo što saznajemo, jer je osjetio potrebu to nam odmah s vrata dati do znanja: koliko ga je samo pogodila presuda Huanitu. Tu nas odmah počasti i s dvije usporedbe: psovao je KAO KOČIJAŠ, baš onako vulgarno KAO STOKA.

Što bi Kiš rekao na to? Rekao bi da se bukvojeda prvo poznaje po lošoj upotrebi priložne riječce kao. Svjedoči Mirko Kovač: "bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova". Elem: "stepen se banalnosti neke literature meri stepenom banalnosti literarnih asocijacija". Psovati KAO KOČIJAŠ, vulgarno KAO STOKA – really, Denise? To ti se tako napisalo samo od sebe, priznaj; čim si napisao "psovao sam", inercija je dopisala i ono "kao kočijaš".

Što bi Kraus rekao na to? Možda ovo: Prostitucija tijela dijeli sa žurnalizmom sposobnost da ne mora osjećati, ali je ispred njega sposobnošću da može osjećati. Ali kako sad – pa gle koliko samo Denis osjeća! On je psovao čuvši vijest, kao kočijaš, kao stoka, on je "izgovarao gadosti" da se nova djevojka u redakciji prosto uplašila, on je Huanitovu majku nazvao i slušao je "s grčem u želucu", sve "bijesan zbog nemoći" (ali i usput – nikad ne škodi dodati paroksizam – "divljački pretipkavao transkript razgovora").


A i kad je poslan na teren u Matulje, sve je i dalje prštalo od samih prenadraženosti u vidu literarnih asocijacija visokog stupnja banalnosti, slaganih na đubrište općih mjesta (dok čitavo vrijeme slušamo što je sve on, što su sve oni putem, jer jasno, to je od nezaobilazne važnosti za reportažu iz Huanitovog roditeljskog doma): jaknu je navlačio U TRKU, simultano dok opet zovući Huanitovu mamu, ključeve službene Corse je ZGRABIO, pa, samo dok pokupivši snimateljicu u Utrinama, papučicu gasa ZGAZIO, pa JADNU CORSU TJERAO DO IZNEMOGLOSTI kroz SMRZNUTI, PREKRASNI Gorski Kotar, dok je PLAVI AUTIĆ ZUJAO kroz SNIJEGOM PREKRCANA BRDA, brži od BLATNJAVIH ŠLEPERA, GUTAJUĆI KILOMETRE. A tamo, u Matuljima, snimateljica je ČUJNO ŠMRCALA, dok je on "majku osuđenika na smrt" slušao STISNUTOG GRLA i u jednom trenutku – stalo mu je dati nam to do znanja – nije više mogao postaviti nijedno pitanje, prekinuo intervju, odložio mikrofon. Ali tada razrogačenost snimateljičinih očiju, mahanje rukama, urednica im je javila da će Kolinda pomilovati Huanita.


Što ne znači – u, dakle, članku o "licu majke koja je saznala da joj sin neće umrijeti" – da poredak ipak ne ostaje takav da je najvažnije, kao ono što prvo saznajemo, kako su to proživljavali autor i njegova snimateljica: njemu je UTROBA DIVLJALA OD POMIJEŠANIH OSJEĆAJA, dok je ona u pozadini NASTAVILA SA ŠMRCANJEM.


Postavlja se pitanje: otkud sva ta napadnost uperivanja mikrofona i kamera u vlastita lica dok osjećaju i dramatično poduzimaju? Bilo bi možda previše očekivati od Denisa – mlad je to dečko i, već u više navrata potvrđeno, nevelike pameti – da mu je svjesno na umu bilo dokazivanje prastarom Krausu da je bio u krivu, ali valjda ga je neka intucija pogonila... Možda mu je prolazila kroz glavu refleksija o tome da ima i nečega malo lešinarskog u žurnalističkom postupku koji je dobio kao radni zadatak, redakcijskim programom, nalaganjem urednice? Ne bi li bilo uputnije legitimirati postupak izvanrednom empatijom, sve do obasjanja reflektorima vlastite empatije kao samog koncepta članka, pričajući zapravo jednu priču o samima sebi i o svojoj putešestviji, začinjenu atmosferom izvanrednog stanja, u kojem je štoviše Index na prvoj fronti pomoći nesretnoj obitelji, s legitimacijom također i u toj asistenciji (pa nas se ne propušta obavijestiti kako je urednica "užurbano obećavala da ćemo učiniti sve što možemo da im pomognemo", pa je urednica ta koja javlja snimateljici veliku vijest, itd.)?

U nekom trenutku kamera pokaže djevojku iza žurnalista, koja doista šmrca i vidi se da genuino ona to (pa joj onda on prilazi i nešto tamo izigrava u vidu ritualnih radnji). Autentičnost emocije ni nije, međutim, ono što je tu sporno. Ako žena pred tobom jeca od sreće zbog spasa sina, u koju ne zna usudi li se povjerovati, prirodna je reakcija baš ta poput djevojčine – malo tko ne bi zašmrcao na isti način. Žurnalist je, evo, "sumnjiviji" po tom pitanju, jer upravo on je taj koji stalno diže galamu o svom osjećanju (djevojka to nije činila), što je obično kontraindikacija, a i općenito mi zrači na kameri nekom čudnijom vibrom. No, i to je zapravo nevažno – ja ne znam što on ćuti u nutrini svoje duše, ne mogu to znati i ne moram to znati.

Svjedočimo gotovo pa ujedinjenosti zemlje u nalaženju da je Huanitu pravosuđe učinilo nepravdu – naročito u komparaciji sa slučajem generalovog sina. Ćuti li Kolinda iskrenu empatiju? Moguće – ja to ne znam, ne mogu znati i ne moram znati. Ćutila ili ne, njen postupak najave pomilovanja (jer za početak se radi o najavi: osjetila je potrebu, prije nego joj stvar dođe na stol za učiniti, rastrubiti pred cjelokupnom javnošću da će ga učiniti) predstavlja ultra PR u izbornoj godini, što je em problematično kao obećanje po par osnova, em lešinarski (kruže čak spekulacije da je sve skupa šarada s drakonskom kaznom samo kao namještaljkom PR smeča njoj na zicer). Može se raditi o oboje istodobno: iskrenoj empatiji i lešinarskom profitiranju. Jesam li jedini koji njuši paralelu u Indexovom žurnalističkom postupku? Nemam pojma o stupnju iskrenosti njihove empatije, ne posjedujem kristalnu kuglu ni direktan uvid u ljudske duše, no ja to ni ne moram znati za reći da se u najmanju ruku o istom trošku događa Indexovo lešinarenje na slučaju.


Što bi prvo prigovorili Kraus ili Kiš? Teški kič kojim je natopljena ta reportaža. Kič se ne sastoji u samoj visini općeg patosa i prijavljivanih emocija (eventualno većoj nego što bi nekom pasalo), nego, kao jak indikativ, u prianjanju uz praktički konsenzualnu emociju mase/javnosti, te, kao definitivna potvrda, u meta-emociji: patetiziranju same činjenice osjećaja, ganutosti vlastitom ganutošću, suzom u oku za svoju suzu u oku, narcisoidnom preusmjeravanju pažnje na vlastitu iskazanu emociju i empatiju (podudarnu pritom s onom mase/javnosti).


Kolindin proglas problematičan je na više političkih razina (izbjegava ga postulirati kao kritiku pravosuđa, ne oslovljava sistematsko pitanje, nije praćen dosljednošću i kontinuitetom), no za zadržati se samo na razini koja osobno zanima kuću Luksetić: njeno pomilovanje em podrazumijeva priznanje krivnje za nešto što mu nije dokazano i za što sa svoje strane krivnju poriče, em ne može prethoditi njegovom odlasku u zatvor, nakon čega tek slijedi procedura. Prešućenje tog aspekta već joj je zamjereno. Ja bih zamjerku produljio na način na koji je naš žurnalist izložio stvar Huanitovoj majci. "Nije mi vjerovala. Nekoliko puta nas je upitala govorimo li joj istinu. Ne bi mogla podnijeti da nismo. Vidjelo joj se na licu da ne bi. Poslao sam kvragu profesionalnost, ustao i zagrlio ženu koja je polako počela prihvaćati vijesti. Tresla se." Da podsjetimo: majka je dotučena zato što uvjerena da joj sin neće preživjeti u zatvoru; kao pitanje života i smrti ne doživljava samo to da ne odguli ukupno trajanje kazne, nego i općenito da ne završi u zatvoru, što žurnalist i sam ponavlja za njom, slažući se. Uvjerava je ipak da je Huanito 100% free as a bird s obzirom na radosnu vijest, te ohrabruje i nju i sina da mogu skakati u zrak od sreće bez daljnjih podozrenja je li tome baš tako i bez bojazni da se prerano poraduju. Premda doista nije baš tako i stvar je daleko od izvjesnosti da Huanito neće završiti u zatvoru – oko čega se, još jednom, složiše da bi i samo to završavanje za njega bilo kobno. Hoćemo li onda postaviti pitanje odgovornosti žurnalista zbog nukanja ih na potpuno spuštanje garda? Što će biti ako im se jednog dana potvrdi da će Huanito ipak morati završiti u zatvoru – a žurnalist ne zna da neće dok ih svejedno uvjerava da nemaju šta oko toga više imati zadrške u prepuštanju slavlju?

No, nije bilo vremena za baviti se takvim skrupulima, podrobnijeg provjeravanja informacije i što ona točno podrazumijeva, jer bilo je hitno trijumfalnom kič narcisoidnošću pohvaliti se pred javnosti kako je Huanitova majka baš od INDEXA doznala, itd., da bi se u još par članaka u narednih 24 sata dalo odmah od prvog retka hvaliti kako je "ta starija gospođa zaplakala od ganuća" nakon što joj je baš INDEXOV novinar priopćio, itd., kako je baš INDEXOVA kamera "zabilježila trenutak u kojem Zora Luksetić, majka bolesnog mladića koji je marihuanu uzgajao kako bi se liječio, nakon dugo vremena dobiva lijepu vijest", kako je baš INDEXOV reporter bio "u Huanitovom domu" u odsudnom trenutku, itd.

U birtiji u kojoj svakog dana dođem na pauzi suknuti brlju, ovoga sam dana iznebuha spopadnut za šankom od strane ženske koju sam, činilo mi se, već negdje vidio.

Prišla je uobičajenim uvodnim postupcima: - Ej, pa di si, šta si?

Hm, tko si ono ti...? Shvatio sam uz malo prekapanja po memoriji: bila je i ona jednom na nekom tulumu na kojem smo bili draga i ja, a na koji je došla s Danielom, njenom prijom, koja se ispostavila zajedničkom im prijom. Mislim da se zove Davorka ili tako nešto.

- Evo, ništa, još sam s dragom. Super nam je.

- Slušaj, nećeš se više viđati s njom - najednom je promijenila izraz lica u imperativni i istresla pred mene iznenađujuć, neshvatljiv zahtjev.

- Kako, molim? - ostao sam konsterniran.

Bože, svašta, mislio sam si. Pa tko je ta, jedva da je i znam, malo iz viđenja, da mi ide krojiti i određivati s kim ću se ja viđati i s kim neću.

- Kako možeš ti meni reći da neću biti s njom? - upozorio sam je na nelogičnost njenog postupka. - Valjda je na njoj i meni da to kažemo, a ne na tebi.

- Je, pa to i je ono što ona kaže.

- Ma šta kaže, molim te?

- Da si joj dopizdio jer uvijek prdiš za stolom, umažeš potkošulju senfom i jer se više ne uklapaš u njezine planove i smetnja si joj u razvoju odnosa s jednom odličnom prilikom koja je postala slobodna.

- A otkud to sve tebi, koju ona pravo ni ne zna?

- Rekla mi je Daniela da ti kažem.

- A šta sad Daniela ima s tim?

- Pa ona je moja i njena zajednička frendica. Tvoja joj je draga rekla da kaže meni da ti kažem.

Zatečen nepojamnim nebulozama koje slušam nazvao sam dragu odmah pred Davorkom. Nije se javila, ali je nazvala nazad koju minutu kasnije. Prepričao sam joj što sam upravo čuo - prvo je šutjela koju sekundu, a onda mi je rekla da ne zna o čemu je riječ i da će odmah nazvati Danielu. Davorka se na to samo nasmijala i izazovno procijedila da ćemo vidjeti hoće li je Daniela nazvati. Nije nazvala. Razišli smo se kućama iz birtije, bio sam preplavljen emocijama. Dragu više nisam mogao dobiti.

Sutradan sam se našao s njom. Pitao sam je je li istina da ne želi više biti sa mnom. Potvrdila je. Rekao sam joj da je to njezino pravo, ali da je krajnje nekorektno da mi je tu odluku priopćila preko prijine prije. Zaklinjala se da ona nema veze s tim i da je Davorka glupača za koju pojma nema što joj je došlo da me salijeće na šanku.

- Ali, ljubavi, pa rekla mi je isto to što mi i ti sad kažeš.

- Ma šta to?

- Da prekidaš sa mnom.

- Dobro, to smo već utvrdili - odbrusila je. - To nije povezano jedno s drugim.

- Ali, ljubavi, pa ja sam za tebe tukao sve slabije koji su te živcirali, djecu, starije, nemoćne, što god ti je puhnulo, sve na tvoju službu.

- Znam, dušo, znam. I puno ti hvala na tome.

- A možeš li mi barem reći zašto me ostavljaš?

- Naravno. Zato što prdiš za stolom, umažeš potkošulju senfom i jer se više ne uklapaš u moje planove i smetnja si mi u razvoju odnosa s jednom odličnom prilikom koja je postala slobodna.

– Kažite, gospodine Macola, kad vam je prekinuto djetinjstvo?
– U 19-oj, naprasno, kad su došli po mene da me vode u vojsku. U 6. razredu, zamislite!
– Znači li to što ste u 19-oj pohađali 6. razred da ste vi onda najtuplji alat u alatnici?
– Ma jok, ima i onaj Mazzola s Indexa, kojem je domet zarađivanja radničke plaće optužiti škverane za krađu alata.
– Bit će da se osjetio otuđeno u radu...

Ovih su dana brojni mainstream mediji prenijeli status stanovitog Riječanina Flavija, koji je pobro salve oduševljenja (i lajkova i šerova) među tzv. urbanim građanstvom. Ne čudi me to: seljakluk od kojega se Flavio upro distancirati uistinu je dosta raširen i izaziva frustraciju kod mnogih – mislim, opravdanu frustraciju, ne kažem to kao kritiku. Površno čitanje fokusirat će se samo na taj dio i zapljeskati: bravo, Flavio, dosta više tog seljakluka svuda oko nas, tog terora Rvatina! Sentiment masovan zato što reagira na nešto masovno. Ali kao što znamo, brza, nemarna, površna čitanja – koja onda ne proziru Flavija iza tog prvog sentimenta koji dijele – su nešto još masovnije.

Lik je zapravo još jedan proton Šimleša koji se pravi bolji od Bačićke i ima tim veću potrebu potencirati svoju šatro kulturnu različitost što je suštinski pljunutiji.

Kad je Tim Orešković tek oktroiran za "mandatara", dao je veliki intervju za predstaviti se hrvatskoj javnosti, koji je bio za staviti prst u usta od prve do zadnje rečenice. Nije iznimkom bila ni ona u kojoj se pohvalio – nudeći i iPhone na uvid ako treba dokaz – kako od muzike sluša: Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija. Nisam ostao iznenađen – znao sam što će navesti i prije nego sam pročitao – jer što bi drugo Tim i slušao, nema nijednog među takvima kao on na svijetu koji ne slušaju (tim redoslijedom) Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija.

Taman negdje tada, pisala je Maša Grdešić na Mufu članak u kojem evocira jednu scenu iz Gilmoreica: Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o ''općoj'' kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.
Glavni problem nije ni u jednom od ovih glazbenika pojedinačno, kao ni u pojavljivanju jednog od njih u nekoj drugoj, profiliranijoj glazbenoj kolekciji, već u činjenici da se svi oni nalaze u istoj kolekciji. Maxov je glazbeni ukus opći, generički, odnosno prosječan. On sluša sve. A za Chrisa, kao i za mnoge ljude koji vjeruju da se razumiju u popularnu glazbu, to znači da ne sluša ništa. No da Max stvarno sluša sve, onda bismo u njegovoj kolekciji pronašli i, recimo, Britney Spears i Backstreet Boyse, kao i, na primjer, Autechre i Godspeed You! Black Emperor. Maxov je izbor, u kontekstu kraja 90-ih i početka 2000-ih, srednjostrujaški i vrlo siguran: izostaje popularnija glazba koja je u stalnoj opasnosti da je se odbaci kao trash, ali i formalno eksperimentalniji albumi. Njegov je glazbeni ukus, iznad svega, middlebrow, odnosno ''srednjokulturan''.

Middlebrow? Radi se o pojmu koji je praktičan, olakšava mišljenje i pisanje o stvari tako što sabija u jednu riječ nešto što bismo u hrvatskom morali litanijama svaki put, no kako nije dio hrvatskog jezika, u kojem takva riječ izostaje, morala je dodati Maša i link s tumačenjem. Kako kaže Oxford English Dictionary, upotrebljava se za osobu koja je ''samo umjereno intelektualna'', ''prosječnih ili ograničenih kulturnih interesa'', često s naznakom aspiracije prema ''višoj'' kulturi. Ta je definicija u skladu s jednom od prvih upotreba termina, u satiričkom časopisu Punch 1925. godine: ''Na BBC-ju tvrde da su otkrili novi tip, 'srednjokulturni'. Sastoji se od ljudi koji se nadaju da će se jednog dana naviknuti na stvari koje bi im se trebale sviđati.'' Middlebrow se također koristi za umjetničko djelo ''ograničene intelektualne ili kulturne vrijednosti koje zahtijeva ili uključuje samo umjeren stupanj intelektualne posvećenosti, tipično stoga što ne odstupa od konvencije''.

Tako i ovaj drugi šimleša (all the right things i on zna reći, do mjere da je originalni Bruno na aparatima i ne spava mirno otkako je Flavijev status osvanuo, drhti čovjek pred konkurencijom, mora strepiti za svoj biznis): neobično je Flaviju stalo dati svijetu do znanja kako ne gleda on nikad neke tamo lane-maje-mirte-nives-ecije, kojima nikad ništa ne dobacuje, nego samo svoju gospođu suprugu, jer su mu ljepše one pametne. S tim što se nije ženio zbog 100 maraka nego "zbog sebe", više nego nekoga pozicioniranog ili poznatog voli vidjeti tetu Nelu koja ga je čuvala kao dijete, a i fora su mu BBB, Torcida i Armada kad lijepo navijaju i prestane se smijati kad se pomlate. Zatim, da ne drži u autu cedee klapa ni tamburaša ni Merlina ni Škore ni "nekakve Vesne sa zmijama" (jer neko je postignuće kad se praviš da ne znaš prezime Zmijanac); ne sluša on lidije ni thompsone, ne ide na koncerte u Slunj, Čavoglave, Knin (i grozno mu je, tim u svakom pogledu visokourbanim riječkim veltšmercom, "vidjeti taj zastoj u svakom pogledu"). Pa koga onda sluša? Koga bi drugoga: "Odem gledati Bon Jovia, Bublea, Stonse, Urbana, Olivera, En face, Grad, Natali Dizdar, Abbu, Zucchera...."

Asti gospe! Sve go middlebrow pop do middlebrow pop-rocka.

Da Abbi ode na koncert – u to se neću miješati, to je za istraživače paranormalnog, ali što se tiče paket aranžmana ovih drugih, tu mu čak ni jebeni Tim Orešković nije u stanju parirati po namještanju se Christopheru iz Gilmoreica na zicer.

Za svaki slučaj – jer možda netko nije shvatio iz samog turbo-middlebrow repertoara – domeće eksplicitno: "I ne sramim se sto ne znam je li vukovi piju sa izvora vodu. Boli me ona stvar za vukove. I za vodu."

Ajme prenemaganja. Iz Flavija progovara taština pokondirene tikve koja misli da je nešto specijalno time što nije seljo na turbofolku, nego solidan glumac malograđanskog teatra. Jer zna se da je mali grad veći od običnog sela.

Flavio je seljačina kojem je toliko stalo do distanciranja se od onih za koje se odmah vidi da to jesu zato da bi pomeo tragove do sebe, za kojega se to vidi tek na drugi pogled.

Sve što on zna o životu i svijetu iscrpljeno je u nabrajanju svoje razlikovnosti u odnosu na manifestacije eksplicitne seljačije i krkanskog turbofolka, a tu nas onda časti viškom stavljanja pod nos, da ne bi slučajno kome promaklo, kako on:
– ne kida janjetinu rukama i zubima,
– ne bere brigu za Thompsona,
– ne stavlja zastavu na prozor o blagdanima (i nema je i ne zna gdje se kupuje),
– nema ništa protiv Srbijanaca (i ističe kako nije siguran zna li to napisati – i da je ponosan na to što nije siguran zna li to napisati),
– ne misli da je "Hrvatska repka najbolja na svijetu" (velikim slovom, jer to mu se potkralo od vlastitog seljakluka koji mu dođe kao slijepa pjega),
– ne ide na bolovanje 2 dana kad kum (kojih nema 14) dobije sina,
– ne prekida prijateljstva zbog nečijeg abortusa,
– nije nazvan po tatinom tati i nije mu tatu bilo sram što je prvo dijete žensko,
– nije imao svadbu za 300 ljudi i nije ga bilo briga za koverte i poklone i nije čekao i kupovao mladu na stepenicama, bez harmonikaša i zastave i onoga koji maše njom iz auta,
– ne ide u crkvu kad je red (nego kad mu dođe),
– ne misli da u školi treba biti vjeronauk,
– ne gasi strane pjesme ako ih čuje,
– nema problem s time da šuti za stolom dok mu žena priča ni da pegla ili skuha,
– ne misli da mora vikati "tako je" svakom majmunu zamotanom u zastavu,
– ne jebe ga 5% gdje je tko bio '91 (osim što ga jebe da nama da do znanja kako ga jedino jebe i samo je njegova stvar gdje je on bio – i preživio),
– ne smeta ga ako dečko ima dečka, a cura curu,
– ne traži vezu za svaki klinac,
– ne priča glasno u hodniku punom ljudi i ne galami na žene na šalterima (iako rado bi koji put) i koristi slovo I gdje god ono treba biti,
– ne mari "za Hercegbosnu" i ponosan je što je čak ni ne zna napisati ispravno,
– ne gleda hrvatske serije i filmove, ništa mu od toga nije smiješno, jer sve je to jedno te isto... pa čak i budžetiranje (aha, tu li smo!),
– ne misli da je Severina što drugo doli zgodna ženska, zato što "za pjevanje moraš imati glas i znati što sa njime činiti",
– ne misli da je golf najbolji auto,
– nema najbolju reakciju stomaka na vola na ražnju i megafon,
– ne odobrava nikakve šatore osim indijanskih,
– ne voli one "sa 2 zuba u ustima, crnim naočalama, crnoj majici uvučenoj u traperice",
– ne podriguje glasno očekujući smijeh za to.

I to je to. Ma, Flavio, kudos, faca si odma time! Jer tek niz samosvjedočenja o onome što nisi legitimira te za ne osjetiti se seljačinom kakva ipak jesi. A jesi, primjerice, upravo zato što rasistički misliš da si bolji u ovisnosti o korištenju "slova I gdje god ono treba biti". A valjda bi za legitimirati se vertikalno spram svih tih seljačina kojima je Severina pjevačica i koji ne znaju koristiti slovo I gdje treba, trebalo znati i da se za služenje glasom ne treba reći "sa njime" ili da se odnosni pridjevi izvedeni iz zemljopisnih naziva pišu malim slovom?

Seljačina si, nadalje, zato što se uvodno pohvališ kako ne govoriš svima čim te upoznaju da si bio branitelj – dočim sam ipak ja među prvim stvarima, čim sam saznao za tebe, saznao, jer si mi odmah stao govoriti, kako ne samo da ne staneš odmah to govoriti nego nemaš ni plaketu, jer branitelj si bio ne zbog plakete i povlastica, nego iz plemenitijih pobuda (iz kakvih drugačijih jedan plesač šimleša ikad i bi).

A naročito si tusta seljačina zato što te "ne zanima tko je ustaša, a tko partizan" i što ne misliš da je "ZDS uzvik, nešto oko čega treba raditi dramu", nego tko želi vikati, neka viče, što se tebe tiče. Od svega onoga čime se hvališ da ti je neprihvatljivo među Rvatinama, baš to si našao da ti bude prihvatljivo? I tu već ne samo da si seljačina, nego si o istom trošku i politički imbecil. Ali hvali se ti i time, barem pravocrtnije pokazuješ zašto je od samog krkanluka odurnije uznosito dizanje nosa nad krkanlukom onda kada ga se diže s malograđanske middlebrow razine, od strane srednjostrujaškog mediokriteta.

U svakom trenu biram nepatvorenog krkana pred Flavijem koji misli da to nije zato što koristi dezodorans. Nikad Flavio neće shvatiti (izmiče mu iz malograđanskog obzora) da time što mu je okej da neki ZDS-aju uistinu ne biva isti kao oni – ali samo zato što je još gori i maligniji krkan. Završava paradoksom u kojem apoteozu vlastite šutnje (dok se oko njega ori ZDS) nadograđuje zapitanim treptanjem o tome gdje su i svi drugi takvi kao on, jer zna da ih je more, da di je ta šutljiva većina. Pa šute, jebote, sam si si rekao. I šta biste kad biste se pronašli – još malo šutjeli svi skupa, na okupu?



Nije morao čak tako temeljito izokrenuti naglavačke onu Leta 3 o tome da su najbolje riječke pičke. Imalo bi mu to nadvijanje nad krkanluk možda i neki pozitivan ili subverzivan, emancipacijski značaj, u smislu da kontrira dominantnom mentalitetu – ali samo da je sve to napisao živeći, ne znam, u tim Čavoglavama ili Slunju ili Kninu, nad kojima izražava zabrinuti veltšmerc. Pisano iz Rijeke ne predstavlja, međutim, ništa drugo nego obično šupkanje i čin (auto)sugestije u proizvodnji šimlešijanske magle po kojoj se bitna distanca od šunda i seljakluka mjeri kozmetičkim aršinom dezodoransa.

Nije ga majka klela što je kleo, nego što se vadio.

Ne ispravlja se mala pizdarija većom.

Govorim o Stubbsu, naravno. I svi znamo o čemu govorim kad govorim o Stubbsu.

U međuvremenu, jučer, osvanuo je u Novom listu članak stanovitog Miletića, naslovljen (Anti)fašisti. Baš tako, sa zagradom, koja bi nešto htjela poručivati. Kad fašizma nema, antifašizam nema smisla jer mu i samo ime govori koja je poanta njegovog postojanja. Antifašizam će zato u nedostatku pravih fašista izmisliti nove neprijatelje.

Otkud da fašizma nema? Daje se obrazloženje: U hrvatskom parlamentu ne postoji niti jedna stranka koja bi otvoreno podržavala fašističke ideje. Nitko normalan u današnjoj hrvatskoj državi i ne pomišlja da takve ideje javno propagira.

Nitko normalan? No true Scotsman? Nijedan normalan Škot ne stavlja šećer u kašu jer jedini Škoti koji ga stavljaju su oni koji nisu normalni Škoti, dakle Škoti ne stavljaju šećer u kašu. Nitko normalan u Hrvatskoj ne propagira otvoreno fašizam jer oni koji ga otvoreno propagiraju nisu normalni (za razliku od onih koji ga propagiraju i prakticiraju klandestino, u puzajućim varijantama, što toplo podržavamo), dakle u Hrvatskoj nema fašizma.

Ah, ona stara dobra vremena kad Novi list još nije bio klasa Dnevno-Liberal-Narod.hr.

Te Velnićeva kanalizacijska cijev, te Bakićev plaćeni oglasni prostor, a sad su već i otvoreno anti-antifašisti, s Hassanom pod ruku, koji vlastitu nesposobnost poimanja strukturnog fašizma kao šire pojave od parlamentarne stranke ili neke druge "normalne" mainstream instance koja bi otvoreno podržavala fašističku ikonografiju, pokušavaju prezentirati kao argument ulazne premise o nepostojanju fašizma u Hrvatskoj. (A mora biti i u svijetu, šta znaju u Novom listu di je to Charlottesville.)

Komične rečenice se samo nižu. Tako, na primjer, neki ističu njihova većeg financijera Soroša, dok drugi podcrtavaju obilno proračunsko hranjenje ove organizacije koja se subjektivno zalaže za ideološki pristrane ljevičarsko-totalitarističke stavove koji ne prihvaćaju drugačija razmišljanja, napadaju Domovinski rat kao ishodište moderne hrvatske države i iskazuju kršćanofobiju u svojim istupima.

Red teorije crvene zavjere, s obaveznim baukom Soroša; red imbecilnog pravljenja skandala od proračunskog financiranja neprofitnih subjekata zbog političkog sadržaja kakav im ne odgovara; red brkanja sekularizma, kao ustavom zagarantiranog civilizacijskog praga, za "kršćanofobiju" (koja je upravo desničarski koncept, progona druge konfesije kao segmenta "sukoba civilizacija", i van desnih glava posve besmislen); red posvećivanja Domovinskog rata kao ishodišne parareligijske svetinje koju se ne smije dovoditi u pitanje; red nepovezivanja da je takvo posvećivanje Domovinskog rata upravo totalitaristički, post-politički čin fašizma na djelu; red projekcije tog fašističkog uma neprepoznatog na sebi, dok ga na licu mjesta vršiš, na "ljevičarsko-totalitarističke stavove" (semantika u kojoj se ljevičarsko spaja s totalitarističkim u nerazdruživu kovanicu).

Čime se argumentira taj tobožnji ljevičarski totalitarizam? Stubbsom!

To je razlog zašto nije Stubbs zajebao gafom koliko je zajebao isprikom. Pri čemu se uopće ne radi o nekom branjenju prvotne izjave, već samo preciziranju kuta za napadati je.

Ako ćemo je analizirati, Bozanić kao prvo jest SoB, tu u izjavi nema greške. Naravno da se – kako su se pojedini desničarski kolumnisti pecali tupom doslovnošću – ne radi o komentaru seksualnog života njegove majke, već žargonu za ono što se njemu samom može spočitnuti kao gadu prve klase: što je, Bozanić, dakle, ciničan siledžija s pozicija društvene moći, jasno i lopovčina, s milijunima u Vatikanskoj banci + eksploatator Radićevih konkordata, te konačno teokratski burgijaš koji umjesto da bude poglavar katoličke crkve u Hrvatskoj prakticira bivanje poglavarom Crkve u katoličkoj Hrvatskoj. Ne treba biti nikakav "kršćanofob" za reći mu SoB radi svega toga, dostaje imenovati stvari pravim imenom i pokazati nultu toleranciju za takvo ponašanje siledžije te uzurpatora gradanskih, sekularnih prava koja bi trebala proizlaziti iz ustava.

Krivi dio izjave – a uistinu je – onaj je s "crkni". No, ne onako kako bi to u novom Novom listu htjeli (ili po drugim desničarskim kolumnama koje su se sad stale ritati patetiziranjem): da se radi o totalitarističkom manifestu, o cenzuri i nedozvoljavanju drugačijeg mišljenja, pa čak i – pazi sad – ljevičarskom ekvivalentu Marušićevog ispada. Besmislice. Marušić je prijetio, grozio se strijeljanjem, pozivajući se pritom na hegemonske vrijednosti u okruženju. Stubbs nije prijetio, a nema ni hegemoniju iza sebe, nego je to bio iskaz priželjkivanja iz svog pasivnog, promatračkog kuta. Nema Stubbs nikakvu moć utjecaja na Bozanićev život i smrt, neće ovome biti ni bolje ni gore u ovisnosti o tome što Stubbs kaže, niti je – što je ključno – ispoljio pretenziju takvog utjecanja, onako kao Marušić. Tek se odredio što on osobno priželjkuje kao daljnji razvoj situacije. Svakako, to je priželjkivanje morbidno i glupo, prije svega blesavo, infantilno, i bez ikakvog smisla. Dalo bi se, doduše, pretpostavljati da se nije radilo o priželjkivanju stvarno smrti osobe, već još jednoj modifikaciji onoga što se tu kaže i sa SoB, kao iskaza nultog stupnja toleriranja za Bozanićevo bivanje gadom – po staroj feralovskoj formuli za ovakve situacije: živio Franjo, nek crkne predsjednik. Ali i to bi bilo suvišno, jer kako god okreneš, izjava će ostajati ništa manje no blesava – i ništa više no blesava.

Spomenuti nulti stupanj tolerancije tu ni na koji način nije problematičan, jer se ne radi o netoleriranju kao uskrati prava na drugačije mišljenje, već uskrati prava na siledžijsko ponašanje. Osim utjecanja na Bozanićev život i smrt, nema Stubbs moć niti cenzorskog utjecanja na ono što će Bozanić ispovijedati i propovijedati – niti je, opet, ispoljio pretenziju takvog utjecanja. Zahtjevi za toleriranjem siledžija u ime apstraktnog načela Tolerancije i Kulture Dijaloga davno su opisani u svom karakteru floskule, pa računam da ne moram ovom prilikom ponovo.

U rezimeu, izjava je pogrešna, ali kao mala, infantilna budalaština, a ne kao big deal u svemu onome što bi imbecili poput ovog Miletića htjeli krivo prespojiti kao big deal. Ali kad se tako pospeš pepelom – jao, jao, izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, u pravu ste, komentar mi je bio netolerantan i svatko ga ima pravo osuditi, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, na odmah i ostavka – naguzio si se da ti imbecili nametnu svoj narativ, prihvatio si tu retoriku i lišio se mogućnosti da ih hvataš u točkama krivog prespajanja. Tek tu si im sad na brisanom prostoru da te zaspu balegom ovakvih članaka – a da se više ne možeš braniti – na kakvom nikada ne bi bio po gafu samom.

Premijer nije od jučer, zna on da je u sportovima s loptom najveće umijeće "sakriti loptu". Zato je došao pokazati dečkima koji trik, kako se to radi. Nije ni čudo da smo prvaci svijeta. Nitko više nije loptu našao.


U danima nakon vaterpolo finala, internet je preplavljen slikama premijera kako se, u razdraganosti pobjede, s tribina kočoperi trbušinom, s raskriljenim sakoom, da bolje pokaže što krije pod njim. Index je objavio posprdnu reportažu, izdašno fotodokumentiranu, o čijem karakteru sve govori naslov: Plenković se udebljao ko prasac. Popratile su je fotošop varijacije koje su počele kružiti mrežama, ne znam tko ih je autorizirao, na kojima je stomačina karikirana da bude još veća, do vidno nerealnih razmjera. Što ćemo misliti o tome? Ima ono načelo: da je ispod svakog nivoa komentirati nečiji fizički izgled, naročito posprdno.

A da je na meti iste takve vrste udara bila žena? Nesumnjivo bi reakcije bile žešće – odnosno, i budu, kad god se oslovi predsjedničine gabarite, čak i pohvalno, kamoli pokudom. Za razliku od ovog slučaja, koji je prošao tiho, nije bilo nekih zgražanja po svim mjestima koja bi se užarila samo da je ženska političarka bila na mjestu muškog. Recimo da je ta komparativna razlika donekle i opravdana, jer s obzirom na žene stvar uistinu jest osjetljivija, uslijed različitih pritisaka rodnog konstrukta. Ali je li ta vrsta reakcija uopće fundamentalno opravdana? Zapravo se ne slažem s tim uvjetnim refleksom koji skače na stražnje noge čim čuje bilo kakvu vrstu smijanja fizičkom izgledu, jer je to eto kodificirano kao no-no, nešto automatski ružno, glupo, nezrelo i nelegitimno. Je li zbilja? Što ako je i ta lopta okruglija nego se čini?

U sklopu nedavnog slučaja puši-kurac državnoj tajnici Kostelić, bilo mi je stalo upozoriti na prirodu semantičkog obrata koji se tu dogodio: iz ciničkog u kiničko ponižavanje. Nije upitno da je upućeno s namjerom ponižavanja, ali svu razliku čini što ne više kao u izvornoj semantici fraze, naime Odozgo (em se zna ko ima kurac: izgovaratelj impliciran kao nositelj moći i pozitivne vrijednosne oznake, muškosti, a žena ili drugi muškarac kojem se naredi da puši impliciran kao ponižen stavljenošću u demaskuliniziran položaj – s druge strane posjedništva kurca kojeg se puši), nego sad Odozdo, kao drskost koja ponižavanjem nasrće upravo na nositelja moći (Kostelić kao predstavnika omraženog establišmenta i hegemonije).

Ovdje se ne radi o doslovnoj analogiji u svim segmentima, zato što kinički istup Odozdo nije praćen neposrednom konfrontacijom, pa izostaje element hrabrosti koja se usuđuje ponižavati moć u facu - i pripadajućeg respekta koji ide uz tu hrabrost. Što ne znači da u bračkoj aferi nije sa strane napadača bilo i simultanih elemenata kukavičluka, prezira vrijednih (složena situacija). Kod ruganja Plenkoviću na razlivenosti izostaju oba elementa, a sigurno se ne radi o postignuću za poseban respekt. Ipak, i dalje se radi o ponižavanju upućivanom od nekoga dolje ka moći koja je gore, iz smjera Odozdo. A već to sve mijenja u vezi čisto legitimiteta postupka.

To je prva baza kontekstualizacije: pada ispit svaki pristup koji propušta razabrati da nije isto upućujemo li ponižavajući podsmijeh odozgo prema dolje ili odozdo prema gore. Što znači u vakuumu ta sintagma: rugati se fizičkom izgledu? Nije isto rugati se Plenkovićevoj nadirućoj trbušini na tribini vaterpolo finala ili krezubom djetetu u parku. Svaka interpretacija koja ne uključuje prizmu razlikovanja ciničkog od kiničkog podsmijeha bit će krnja i impotentna, ispuštat će iz shvaćanja situacije jedan bitan aspekt, koji ne smije biti ispušten.

Pitanje povrede osjećaja, kao krucijalan element zamjerke na ruganju fizičkom izgledu, koje je red hot pitanje kod npr. djeteta u parku – gdje ćemo biti svinje ako ga idemo tako zlostavljati – izostajat će u slučaju Plenkovića ili Kolinde. Sto i jedan put su hvatani u tome kako vrše nasilje nad nama na kakvo nemaju pravo. Nakon toga ja više nemam obaveza kakve bi inače važile. Neka mi se ne dolazi sa zahtjevom da pazim na osjećaje onih koji nada mnom vrše genocid, tovare mi da plaćam Todorićev dug i sprdaju se s mojim statusom i pravima građanina. To su već i kanibalske fore, s bezbrojnim marušićima kojima upravo muk nadležnih kolinda i plenkovića daje zeleno svjetlo za siledžijstvo svake vrste. U čemu je onda poanta traženja od mene skrupula koji svoj smisao imaju u paženju da se ponižavanjem ne povrijedi nečije osjećaje, ako se radi o situaciji u kojoj je, naprotiv, cijela ideja upravo u želji da, ako ikako mogu, povrijedim osjećaje te osobe? I volio bih naći tko će mi reći da mi želja nije okej. Ako je u ičemu problem takve geste ruganja, onda u tome što Plenković ili Kolinda neće biti povrijeđeni (jer ni ne čuvši, a uostalom neobično debele kože), a ne u tome što hoće (da bar hoće).

Mainstream novine nisu donijele vijest o zlatnim vaterpolistima da je nije u stopu pratila i neka ulizička o tome kako je Plenković nekad isto igrao vaterpolo ili kako je sve Plenković figurirao za finala u Budimpešti, uključivo dijelio medalje na pobjedničkom podiju. Fejs je bio pun neposrednih reakcija ovo tipa: "Plenkoviću pička ti materina, miči se! Kradeš najsretniji trenutak ovim momcima svojom ljigavom pojavom! Pa kako nemaš srama, spodobo odvratna, ljigava?!" Vidimo, nema tu spomena o debljini. Ali nešto drugo je evidentno: gnjev i kivnost spram premijera zbog bahate ljigavosti guranja pod svjetla reflektora koja mu ne pripadaju, u stilu Kolinde koja se nakloni s balerinama, klasičnom HDZ-ovskom gestom "bivanja uz pobjednike". Fotošop Plenkovića narednih je dana komentiran u ovom stilu: "'Malo' smo se uprasili je li Hr političari...nesposobne, lažljive i proždrljive svinje."

Kako to sve skupa tumačiti? Je li riječ o porivu da se ruga debljini kao debljini? Ne, pik na debljinu je tu očito ventil kroz koji se kanaliziraju negativne emocije zbog akutne bahate ljigavosti na bazenu i drugih, kroničnih zamjerki na Plenkovićev račun. Dovoljno je zapitati se: bi li se istom zluradošću komentiralo istu takvu, možda i veću trbušinu anonimnog gledatelja vaterpola? Nikoga ne bi bilo briga. Da okrenemo Plenkovićevu retoriku protiv njega: ova konkretna trudnoća medijski je atraktivna samo zato što se trudnica zloupotrebljavajući premijersku funkciju uvalila nadomak postolja.

To je druga kontekstualizacijska baza: ruganje fizionimiji Plenkovića ili Kolinde razlikovat će se od nekog općeg ruganja fizičkom izgledu, od nekog slučaja ruganja krezubom djetetu u parku, također i zato što – povrh apstrakcije bivanja Odozgo u odnosu na nas – kao nositelji moći Kolinda ili Plenković i izravno rade sprdnju od nas kroz zloupotrebu dužnosničke moći. Pravljenju ih budalama prethodi njihovo pravljenje budalama nas.

Najosjetljivija stvar i prijestup političke korektnosti je pritom u netaktičnosti prema svakoj punijoj osobi kojoj se njeno svojstvo našlo konstatirano – pa i po portalima – kao predmet prozivke, objekt poruge. Ali fotošopirane verzije, s odvođenjem trbuha u grotesku, dodatno naglašavaju irealnost i supstitucijski karakter: nije tu predmet poruge zapravo neki stvarni debeli stomak, nego izobličen simulakrum buraga iz montirane travestije, u koji se projiciraju akumulirane frustracije Plenkovićem, kako zbog postupanja na bazenu, tako i zbog općeg političkog postupanja. Hoćemo li reći da ljudi ne bi trebali imati pravo na zajebanciju i ventiliranje te vrste zbog moguće identifikacije nekoga s viškom kila s Plenkovićevim tijelom također obilježenim viškom kila? Ali tu bi prije svega trebalo moći razlučiti da meta niti nije Plenkovićevo stvarno tijelo, nego projekcija o tijelu, kao ventil frustracije. To je politička, a ne nutricionistička ili golo estetska kritika. Bi li netko imao pravo zahtijevati od drugih njihovo depolitiziranje zato što ga ta politizacija osobno vrijeđa ili mu loše sjeda? Bio bi to oblik narcisoidnog privatiziranja cijele jedne zone javnog govora i, u tom privatiziranju, polaganja prava na cenzuru – da bude svima zabranjeno o ičijim kilama u bilo kojem kontekstu zato što sam eto ja osjetljiv na vlastitu kilažu. Osjetljivost je ljudska, razumljiva i nikako za kriviti što je na djelu, ali i s tim rečeno ne može biti osnova uvrijeđenog općeg krojenja. Ako fiksacija u identificiranju s Plenkovićem po kriteriju doslovnog fizičkog izgleda nekoga sprečava da razabere koja je uopće tema, kako se u sprdanju s tim buragom ne radi o prozivci debljine kao debljine, onda je problem ne u sprdanju, nego ipak u fiksaciji koja sprečava, ma koliko bila ljudski razumljiva.

Samo, ako je protest protiv loše politike, zašto se onda i ne fokusira direktno na ono što ga politički smeta, umjesto što zaobilaznim putem napada na izgled? Ako su Plenković ili Kolinda nešto skrivili, treba ih kritizirati zbog toga što su skrivili, zbog djela, a ne zbog lika.

Članak na Indexu završava rečenicom: Podsjećamo, za svojih mandata, Milanović i Sanader također su se znatno udebljali. Koincidencija? Izraz koji mi se dopao bio bi "kancelarski burag": nije tajna da se naši funkcioneri kad zasjednu na dužnost pretvore u putujuće čašćavane žderonje; valjda refleks naroda koji je tek prije generaciju-dvije izašao iz gladi, pa kad je mukte, ne odbijaš, jer traume su još svježe. Na svoje sam oči svjedočio kako lik sjeda za stol izvinjavajući se jer upravo dolazi s jednog ručka, pojevši pa se izvinivši da mora gibati dalje jer čeka ga jedan ručak – jedno od onih popodneva kad mu je raspored pretrpan. Kad na taj način natučeš kile, je li to stvarno politički irelevantno? Recimo da se složimo da narod nije u bijedi zbog konkretne količine kuna koje su ovi slistili sa svojih tanjura, da to možda i nije značajan faktor za ekonomsko stanje nacije, ali i dalje ostaje metonimija onoga što je značajan faktor. Ako su nam navalili otplaćivanje Todorićevih dugova, ako su i generalno paraziti, oligarhijska kasta koja se bogati ili barem koju funkcionersku godinu bahati na grbači naroda, onda će to tovljenje na tuđi račun nositi metonimijski politički značaj, jer se stomačine pune kao dio istog općeg procesa proždrljivosti i grabeža, pače kanibalizma.

Treća baza kontekstualizacije sadržana je stoga u činjenici ruganja ne bilo kojoj značajci lika, ne klempavosti, ne krezubosti djeteta ili nekom urođenom deformitetu, nego Plenkovićevoj upravo debljini – što u svojoj rapidnoj uvećanosti po stupanju na funkciju nije nužno odvojivo od političke krivnje koja je prava meta napada.

Članak na Indexu iznio je još neka karakteristična opažanja: da Plenković više nije atraktivan kao na početku mandata, te da je impresivnu figuru zamijenila "buškica".

Robert Michels, klasični autor sociologije, radi analizu uspostave političkih oligarhija te "željeznog zakona oligarhije", u sklopu koje podvlači "dodatne osobine vođa". Na prvom mjestu je oratorski dar, kao moć demagogije: Posredstvom moći govora masa podliježe sugestiji, sugestijom se ona podčinjava govorniku. (...) Pritom ona cijeni kod njega više govorničke darove kao takve, ljepotu glasa i njegovu izdržljivost, ubojitost, duhovitost; manje joj je stalo, u cjelini gledano, do vrijednoga sadržaja. Jednoga bukača, koji, kao da ga je ujeo otrovni pauk, juri od mjesta do mjesta da bi govorio narodu, ona lako smatra (...) marljivim i zbilja borbenim 'aktivnim' drugom, dok na pripadnika partije koji za radnim stolom stvara realne vrijednosti, ali manje govori i više radi, gleda s prezirom i ne uzima ga ozbiljno. Kako funkcionira taj mehanizam podčinjavanja iz obožavanja? Preko kolektivne narcisoidnosti – u pitanju je projekcijsko samoobožavanje. Naravno da je privlačnost zvučnog govornog umijeća, zbog mlitavosti akcije koja je slijedi i koja joj je često nerazmjerna ili i zbog karakterne niskosti govornika, često za masu samo predigra dugih razdoblja razočaranosti. Ali mase koje podliježu govorniku danoj sposobnosti zanošenja bivaju, naprotiv, njime toliko hipnotizirane da u njemu stalno vide, takoreći, povećalo vlastitoga Ja. Njihovo divljenje i oduševljenje govornikom postaje, na kraju krajeva, divljenje i oduševljenje vlastitom ličnošću, koje govornik podržava time što obećava da će govoriti i djelovati u ime mase, dakle, u ime svakoga pojedinca. Sljedbeništvo koje masa iskazuje govorniku potječe iz nesvjesnih sebičnih pobuda.

Nadarenost za demagogiju je najvažnije, ali ne i jedino među "dodatnim svojstvima". S tim što su ostala kontekstualno ovisna. Mnogolika su osobna svojstva pomoću koji pojedinci krote mase i koje, dakle, treba smatrati tipičnim svojstvima vođa; ali ona se ne moraju, uostalom, u svakome slučaju slagati u svome kompleksu: prvenstveno snaga volje koja slabiju volju sebi podčinjava. Nadmoćno znanje koje imponira. Katonska uvjerljivost, snaga ideja, koja često graniči s fanatizmom i svojom jačinom izaziva u masa poštovanje. Čvrsta vjera u sebe, samouvjerenost, ponekad čak kada se ujedini s ohološću koju pojedinac iskaže masama. One zahtijevaju od svojih vođa i usredotočenost. Oni se moraju njima posve posvetiti, bez sporednoga zanimanja. U pojedinačnim slučajevima važna je, vjerojatno, i blagost srca i nesebičnost vođa, svojstva koja mase podsjećaju na Isusa Krista i reaktiviraju njihove ne zamrle, već samo zadrijemale vjerske osjećaje. Karizma. Misionar među vođama. (Npr. Bandić pada na um.)

Tu je još i korelacija starosne dobi, ovisno o kontekstu, zatim slava i znamenitost s eksternih, ne-političkih područja, koju se unosi kao politički kapital. Mase su, međutim, posebno odane znamenitosti. (...) Znamenit čovjek treba, stoga, samo maknuti prstom da bi došao do političke uloge. Mase se smatraju visoko počašćenim ako mogu slavnome čovjeku ponuditi počasno mjesto. Mase se svagda klanjaju pred slavom. Čovjeka s lovorovim vijencem oko čela smatraju a priori polubogom; udostoji li se da im bude vođa, siguran mu je njihov pljesak, njihovo oduševljenje, svejedno da li je dubrava u kojoj je ubrao lovore njihova interesna sfera, da li s njom graniči ili je uopće ne dodiruje. (Dobar primjer je, recimo, nepodijeljeno pušenje Ivana Đikića na konto njegovog znanstvenog renomea, a u njegovim političkim istupima. Đikić se voli tim manevrom koristiti više nego kruva jesti, s personalizacijom i privatizacijom političkih sadržaja i procedura.)

Konačno, Michels podvlači veliku relevantnost i fizičkog izgleda vođa. I to je kolektivno narcisoidno impregnirano: pojedinca kakav u multiplikaciji čini masu, definiranog pripadnošću masi, obilježava užitak u veličini i slavi skupine s kojom se identificira – ako je ona jaka, lijepa, moćna, itd., bude mu to kao da je i on. Pa se aplicira isti onaj princip kao i za govornički dar: masama će ovladati i podčiniti ih onaj tko im ponudi projekciju o samima sebi u obličju u kakvom se žele vidjeti. Ne možemo se baš lako saživjeti s idejom da nam vođa bude neki gnom – jer to nam onda dođe malo kao da smo i mi sami ako nam je tako neimpozantne pojave najviši predstavnik. Dogode se nelijepi, jer postoje i drugi kriteriji, ali ovaj nosi svoju težinu. Koliko smo puta, primjerice, čuli političku slabost na Milanovića zbog plavih očiju i štatijaznam? Pa kandidat za predsjednika države Nadan kome je to što slovi za "lepog ko greh" glavna i jedina politička referenca. Tamo gdje u narodu postoji jak osjećaj za ljepotu, ima lijep čovjek ceteris paribus prednost u naklonosti naroda pred svojim manje lijepim takmacem. Tako se moglo u Italiji zapaziti da je apolonski tip među narodnim vođama čest u partijskome životu. Među 33 zastupnika, koje je socijalistička partija 1901. godine poslala u parlament, bilo je najmanje 16 natprosječno lijepih, naočitih muškaraca s divnim nosevima, očima, zubima, glasovima. (...) engleski mi je tisak odgovorio da i engleski narod u političkome životu iskazuje veliku privrženost muškoj ljepoti. Pogotovu što se karijera inače lošega govornika Balfoura temeljila i na tome. U Hessenu su mi svojevremeno rekli stari muškarci da se Lassalleov agitacijski učinak može također dijelom svesti na dojam koji je svuda izazivala njegova ljepota.

Ovdje smo već na četvrtoj kontekstualizacijskoj bazi. Pitanje Plenkovićevog izgleda nije pitanje izgleda random osobe na ulici ili djeteta u parku, kojima je njihov izgled njihov izgled i to je to. Plenkoviću je "atraktivan" izgled "na početku mandata" – s "impresivnom figurom" i sve – kapital kojim se upravo sam poslužio, kao jednim od faktora, u svrhu nametanja za političkog vođu, tj. podčinjavanja masa. A sjetimo se i da se Kolindin proboj još otvorenije i bezočnije oslanjao na svojstvo masa da se obeznane u stilu "jao, vidi naše predsjednice kako je ona liiijepaaa", sretni da mogu kao svoju prvu predstavnicu i sliku prema svijetu isturiti "atraktivnu plavušu", pa se producirati njom kao Hrvatice i Hrvati na svim listama najzgodnijih svjetskih predsjednica.

Ali onda nam je, dok svakog dana trpimo političko nasilje od strane te Kolinde ili tog Plenkovića – između ostalog posredovano i popularnošću njihovih fizičkih obličja – svejedno biti kuš o njihovim obličjima te zabranjeno stavljati se u kritički odnos spram njih, jer da to nije lijepo ni zrelo? Da ne bi!