Ovih su dana brojni mainstream mediji prenijeli status stanovitog Riječanina Flavija, koji je pobro salve oduševljenja (i lajkova i šerova) među tzv. urbanim građanstvom. Ne čudi me to: seljakluk od kojega se Flavio upro distancirati uistinu je dosta raširen i izaziva frustraciju kod mnogih – mislim, opravdanu frustraciju, ne kažem to kao kritiku. Površno čitanje fokusirat će se samo na taj dio i zapljeskati: bravo, Flavio, dosta više tog seljakluka svuda oko nas, tog terora Rvatina! Sentiment masovan zato što reagira na nešto masovno. Ali kao što znamo, brza, nemarna, površna čitanja – koja onda ne proziru Flavija iza tog prvog sentimenta koji dijele – su nešto još masovnije.
Lik je zapravo još jedan proton Šimleša koji se pravi bolji od Bačićke i ima tim veću potrebu potencirati svoju šatro kulturnu različitost što je suštinski pljunutiji.
Kad je Tim Orešković tek oktroiran za "mandatara", dao je veliki intervju za predstaviti se hrvatskoj javnosti, koji je bio za staviti prst u usta od prve do zadnje rečenice. Nije iznimkom bila ni ona u kojoj se pohvalio – nudeći i iPhone na uvid ako treba dokaz – kako od muzike sluša: Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija. Nisam ostao iznenađen – znao sam što će navesti i prije nego sam pročitao – jer što bi drugo Tim i slušao, nema nijednog među takvima kao on na svijetu koji ne slušaju (tim redoslijedom) Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija.
Taman negdje tada, pisala je Maša Grdešić na Mufu članak u kojem evocira jednu scenu iz Gilmoreica: Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o ''općoj'' kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.
Glavni problem nije ni u jednom od ovih glazbenika pojedinačno, kao ni u pojavljivanju jednog od njih u nekoj drugoj, profiliranijoj glazbenoj kolekciji, već u činjenici da se svi oni nalaze u istoj kolekciji. Maxov je glazbeni ukus opći, generički, odnosno prosječan. On sluša sve. A za Chrisa, kao i za mnoge ljude koji vjeruju da se razumiju u popularnu glazbu, to znači da ne sluša ništa. No da Max stvarno sluša sve, onda bismo u njegovoj kolekciji pronašli i, recimo, Britney Spears i Backstreet Boyse, kao i, na primjer, Autechre i Godspeed You! Black Emperor. Maxov je izbor, u kontekstu kraja 90-ih i početka 2000-ih, srednjostrujaški i vrlo siguran: izostaje popularnija glazba koja je u stalnoj opasnosti da je se odbaci kao trash, ali i formalno eksperimentalniji albumi. Njegov je glazbeni ukus, iznad svega, middlebrow, odnosno ''srednjokulturan''.
Middlebrow? Radi se o pojmu koji je praktičan, olakšava mišljenje i pisanje o stvari tako što sabija u jednu riječ nešto što bismo u hrvatskom morali litanijama svaki put, no kako nije dio hrvatskog jezika, u kojem takva riječ izostaje, morala je dodati Maša i link s tumačenjem. Kako kaže Oxford English Dictionary, upotrebljava se za osobu koja je ''samo umjereno intelektualna'', ''prosječnih ili ograničenih kulturnih interesa'', često s naznakom aspiracije prema ''višoj'' kulturi. Ta je definicija u skladu s jednom od prvih upotreba termina, u satiričkom časopisu Punch 1925. godine: ''Na BBC-ju tvrde da su otkrili novi tip, 'srednjokulturni'. Sastoji se od ljudi koji se nadaju da će se jednog dana naviknuti na stvari koje bi im se trebale sviđati.'' Middlebrow se također koristi za umjetničko djelo ''ograničene intelektualne ili kulturne vrijednosti koje zahtijeva ili uključuje samo umjeren stupanj intelektualne posvećenosti, tipično stoga što ne odstupa od konvencije''.
Tako i ovaj drugi šimleša (all the right things i on zna reći, do mjere da je originalni Bruno na aparatima i ne spava mirno otkako je Flavijev status osvanuo, drhti čovjek pred konkurencijom, mora strepiti za svoj biznis): neobično je Flaviju stalo dati svijetu do znanja kako ne gleda on nikad neke tamo lane-maje-mirte-nives-ecije, kojima nikad ništa ne dobacuje, nego samo svoju gospođu suprugu, jer su mu ljepše one pametne. S tim što se nije ženio zbog 100 maraka nego "zbog sebe", više nego nekoga pozicioniranog ili poznatog voli vidjeti tetu Nelu koja ga je čuvala kao dijete, a i fora su mu BBB, Torcida i Armada kad lijepo navijaju i prestane se smijati kad se pomlate. Zatim, da ne drži u autu cedee klapa ni tamburaša ni Merlina ni Škore ni "nekakve Vesne sa zmijama" (jer neko je postignuće kad se praviš da ne znaš prezime Zmijanac); ne sluša on lidije ni thompsone, ne ide na koncerte u Slunj, Čavoglave, Knin (i grozno mu je, tim u svakom pogledu visokourbanim riječkim veltšmercom, "vidjeti taj zastoj u svakom pogledu"). Pa koga onda sluša? Koga bi drugoga: "Odem gledati Bon Jovia, Bublea, Stonse, Urbana, Olivera, En face, Grad, Natali Dizdar, Abbu, Zucchera...."
Asti gospe! Sve go middlebrow pop do middlebrow pop-rocka.
Da Abbi ode na koncert – u to se neću miješati, to je za istraživače paranormalnog, ali što se tiče paket aranžmana ovih drugih, tu mu čak ni jebeni Tim Orešković nije u stanju parirati po namještanju se Christopheru iz Gilmoreica na zicer.
Za svaki slučaj – jer možda netko nije shvatio iz samog turbo-middlebrow repertoara – domeće eksplicitno: "I ne sramim se sto ne znam je li vukovi piju sa izvora vodu. Boli me ona stvar za vukove. I za vodu."
Ajme prenemaganja. Iz Flavija progovara taština pokondirene tikve koja misli da je nešto specijalno time što nije seljo na turbofolku, nego solidan glumac malograđanskog teatra. Jer zna se da je mali grad veći od običnog sela.
Flavio je seljačina kojem je toliko stalo do distanciranja se od onih za koje se odmah vidi da to jesu zato da bi pomeo tragove do sebe, za kojega se to vidi tek na drugi pogled.