Marketing
Pokondirene tikve: urbani seljakluk
Ovih su dana brojni mainstream mediji prenijeli status stanovitog Riječanina Flavija, koji je pobro salve oduševljenja (i lajkova i šerova) među tzv. urbanim građanstvom. Ne čudi me to: seljakluk od kojega se Flavio upro distancirati uistinu je dosta raširen i izaziva frustraciju kod mnogih – mislim, opravdanu frustraciju, ne kažem to kao kritiku. Površno čitanje fokusirat će se samo na taj dio i zapljeskati: bravo, Flavio, dosta više tog seljakluka svuda oko nas, tog terora Rvatina! Sentiment masovan zato što reagira na nešto masovno. Ali kao što znamo, brza, nemarna, površna čitanja – koja onda ne proziru Flavija iza tog prvog sentimenta koji dijele – su nešto još masovnije.
Lik je zapravo još jedan proton Šimleša koji se pravi bolji od Bačićke i ima tim veću potrebu potencirati svoju šatro kulturnu različitost što je suštinski pljunutiji.
Kad je Tim Orešković tek oktroiran za "mandatara", dao je veliki intervju za predstaviti se hrvatskoj javnosti, koji je bio za staviti prst u usta od prve do zadnje rečenice. Nije iznimkom bila ni ona u kojoj se pohvalio – nudeći i iPhone na uvid ako treba dokaz – kako od muzike sluša: Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija. Nisam ostao iznenađen – znao sam što će navesti i prije nego sam pročitao – jer što bi drugo Tim i slušao, nema nijednog među takvima kao on na svijetu koji ne slušaju (tim redoslijedom) Olivera, Queen, Rolling Stonese, Guns&Roses i Pavarottija.
Taman negdje tada, pisala je Maša Grdešić na Mufu članak u kojem evocira jednu scenu iz Gilmoreica: Christopher procjenjuje Lorelainog zaručnika Maxa na temelju njegove kolekcije CD-a. Nakon što mu Lorelai kaže da se radi o ''općoj'' kolekciji, Christopher točno pogađa o kakvoj je glazbi riječ: desetak soundtrackova, nekoliko Beatlesa, jedan Bob Dylan plus pedesetak generičkih CD-a, možda Alanis Morissette, Dave Matthews, Buena Vista Social Club, Enya, sve dok ga Lorelai ne moli da prestane.
Glavni problem nije ni u jednom od ovih glazbenika pojedinačno, kao ni u pojavljivanju jednog od njih u nekoj drugoj, profiliranijoj glazbenoj kolekciji, već u činjenici da se svi oni nalaze u istoj kolekciji. Maxov je glazbeni ukus opći, generički, odnosno prosječan. On sluša sve. A za Chrisa, kao i za mnoge ljude koji vjeruju da se razumiju u popularnu glazbu, to znači da ne sluša ništa. No da Max stvarno sluša sve, onda bismo u njegovoj kolekciji pronašli i, recimo, Britney Spears i Backstreet Boyse, kao i, na primjer, Autechre i Godspeed You! Black Emperor. Maxov je izbor, u kontekstu kraja 90-ih i početka 2000-ih, srednjostrujaški i vrlo siguran: izostaje popularnija glazba koja je u stalnoj opasnosti da je se odbaci kao trash, ali i formalno eksperimentalniji albumi. Njegov je glazbeni ukus, iznad svega, middlebrow, odnosno ''srednjokulturan''.
Middlebrow? Radi se o pojmu koji je praktičan, olakšava mišljenje i pisanje o stvari tako što sabija u jednu riječ nešto što bismo u hrvatskom morali litanijama svaki put, no kako nije dio hrvatskog jezika, u kojem takva riječ izostaje, morala je dodati Maša i link s tumačenjem. Kako kaže Oxford English Dictionary, upotrebljava se za osobu koja je ''samo umjereno intelektualna'', ''prosječnih ili ograničenih kulturnih interesa'', često s naznakom aspiracije prema ''višoj'' kulturi. Ta je definicija u skladu s jednom od prvih upotreba termina, u satiričkom časopisu Punch 1925. godine: ''Na BBC-ju tvrde da su otkrili novi tip, 'srednjokulturni'. Sastoji se od ljudi koji se nadaju da će se jednog dana naviknuti na stvari koje bi im se trebale sviđati.'' Middlebrow se također koristi za umjetničko djelo ''ograničene intelektualne ili kulturne vrijednosti koje zahtijeva ili uključuje samo umjeren stupanj intelektualne posvećenosti, tipično stoga što ne odstupa od konvencije''.
Tako i ovaj drugi šimleša (all the right things i on zna reći, do mjere da je originalni Bruno na aparatima i ne spava mirno otkako je Flavijev status osvanuo, drhti čovjek pred konkurencijom, mora strepiti za svoj biznis): neobično je Flaviju stalo dati svijetu do znanja kako ne gleda on nikad neke tamo lane-maje-mirte-nives-ecije, kojima nikad ništa ne dobacuje, nego samo svoju gospođu suprugu, jer su mu ljepše one pametne. S tim što se nije ženio zbog 100 maraka nego "zbog sebe", više nego nekoga pozicioniranog ili poznatog voli vidjeti tetu Nelu koja ga je čuvala kao dijete, a i fora su mu BBB, Torcida i Armada kad lijepo navijaju i prestane se smijati kad se pomlate. Zatim, da ne drži u autu cedee klapa ni tamburaša ni Merlina ni Škore ni "nekakve Vesne sa zmijama" (jer neko je postignuće kad se praviš da ne znaš prezime Zmijanac); ne sluša on lidije ni thompsone, ne ide na koncerte u Slunj, Čavoglave, Knin (i grozno mu je, tim u svakom pogledu visokourbanim riječkim veltšmercom, "vidjeti taj zastoj u svakom pogledu"). Pa koga onda sluša? Koga bi drugoga: "Odem gledati Bon Jovia, Bublea, Stonse, Urbana, Olivera, En face, Grad, Natali Dizdar, Abbu, Zucchera...."
Asti gospe! Sve go middlebrow pop do middlebrow pop-rocka.
Da Abbi ode na koncert – u to se neću miješati, to je za istraživače paranormalnog, ali što se tiče paket aranžmana ovih drugih, tu mu čak ni jebeni Tim Orešković nije u stanju parirati po namještanju se Christopheru iz Gilmoreica na zicer.
Za svaki slučaj – jer možda netko nije shvatio iz samog turbo-middlebrow repertoara – domeće eksplicitno: "I ne sramim se sto ne znam je li vukovi piju sa izvora vodu. Boli me ona stvar za vukove. I za vodu."
Ajme prenemaganja. Iz Flavija progovara taština pokondirene tikve koja misli da je nešto specijalno time što nije seljo na turbofolku, nego solidan glumac malograđanskog teatra. Jer zna se da je mali grad veći od običnog sela.
Flavio je seljačina kojem je toliko stalo do distanciranja se od onih za koje se odmah vidi da to jesu zato da bi pomeo tragove do sebe, za kojega se to vidi tek na drugi pogled.
– ne kida janjetinu rukama i zubima,
– ne bere brigu za Thompsona,
– ne stavlja zastavu na prozor o blagdanima (i nema je i ne zna gdje se kupuje),
– nema ništa protiv Srbijanaca (i ističe kako nije siguran zna li to napisati – i da je ponosan na to što nije siguran zna li to napisati),
– ne misli da je "Hrvatska repka najbolja na svijetu" (velikim slovom, jer to mu se potkralo od vlastitog seljakluka koji mu dođe kao slijepa pjega),
– ne ide na bolovanje 2 dana kad kum (kojih nema 14) dobije sina,
– ne prekida prijateljstva zbog nečijeg abortusa,
– nije nazvan po tatinom tati i nije mu tatu bilo sram što je prvo dijete žensko,
– nije imao svadbu za 300 ljudi i nije ga bilo briga za koverte i poklone i nije čekao i kupovao mladu na stepenicama, bez harmonikaša i zastave i onoga koji maše njom iz auta,
– ne ide u crkvu kad je red (nego kad mu dođe),
– ne misli da u školi treba biti vjeronauk,
– ne gasi strane pjesme ako ih čuje,
– nema problem s time da šuti za stolom dok mu žena priča ni da pegla ili skuha,
– ne misli da mora vikati "tako je" svakom majmunu zamotanom u zastavu,
– ne jebe ga 5% gdje je tko bio '91 (osim što ga jebe da nama da do znanja kako ga jedino jebe i samo je njegova stvar gdje je on bio – i preživio),
– ne smeta ga ako dečko ima dečka, a cura curu,
– ne traži vezu za svaki klinac,
– ne priča glasno u hodniku punom ljudi i ne galami na žene na šalterima (iako rado bi koji put) i koristi slovo I gdje god ono treba biti,
– ne mari "za Hercegbosnu" i ponosan je što je čak ni ne zna napisati ispravno,
– ne gleda hrvatske serije i filmove, ništa mu od toga nije smiješno, jer sve je to jedno te isto... pa čak i budžetiranje (aha, tu li smo!),
– ne misli da je Severina što drugo doli zgodna ženska, zato što "za pjevanje moraš imati glas i znati što sa njime činiti",
– ne misli da je golf najbolji auto,
– nema najbolju reakciju stomaka na vola na ražnju i megafon,
– ne odobrava nikakve šatore osim indijanskih,
– ne voli one "sa 2 zuba u ustima, crnim naočalama, crnoj majici uvučenoj u traperice",
– ne podriguje glasno očekujući smijeh za to.
I to je to. Ma, Flavio, kudos, faca si odma time! Jer tek niz samosvjedočenja o onome što nisi legitimira te za ne osjetiti se seljačinom kakva ipak jesi. A jesi, primjerice, upravo zato što rasistički misliš da si bolji u ovisnosti o korištenju "slova I gdje god ono treba biti". A valjda bi za legitimirati se vertikalno spram svih tih seljačina kojima je Severina pjevačica i koji ne znaju koristiti slovo I gdje treba, trebalo znati i da se za služenje glasom ne treba reći "sa njime" ili da se odnosni pridjevi izvedeni iz zemljopisnih naziva pišu malim slovom?
Seljačina si, nadalje, zato što se uvodno pohvališ kako ne govoriš svima čim te upoznaju da si bio branitelj – dočim sam ipak ja među prvim stvarima, čim sam saznao za tebe, saznao, jer si mi odmah stao govoriti, kako ne samo da ne staneš odmah to govoriti nego nemaš ni plaketu, jer branitelj si bio ne zbog plakete i povlastica, nego iz plemenitijih pobuda (iz kakvih drugačijih jedan plesač šimleša ikad i bi).
A naročito si tusta seljačina zato što te "ne zanima tko je ustaša, a tko partizan" i što ne misliš da je "ZDS uzvik, nešto oko čega treba raditi dramu", nego tko želi vikati, neka viče, što se tebe tiče. Od svega onoga čime se hvališ da ti je neprihvatljivo među Rvatinama, baš to si našao da ti bude prihvatljivo? I tu već ne samo da si seljačina, nego si o istom trošku i politički imbecil. Ali hvali se ti i time, barem pravocrtnije pokazuješ zašto je od samog krkanluka odurnije uznosito dizanje nosa nad krkanlukom onda kada ga se diže s malograđanske middlebrow razine, od strane srednjostrujaškog mediokriteta.
U svakom trenu biram nepatvorenog krkana pred Flavijem koji misli da to nije zato što koristi dezodorans. Nikad Flavio neće shvatiti (izmiče mu iz malograđanskog obzora) da time što mu je okej da neki ZDS-aju uistinu ne biva isti kao oni – ali samo zato što je još gori i maligniji krkan. Završava paradoksom u kojem apoteozu vlastite šutnje (dok se oko njega ori ZDS) nadograđuje zapitanim treptanjem o tome gdje su i svi drugi takvi kao on, jer zna da ih je more, da di je ta šutljiva većina. Pa šute, jebote, sam si si rekao. I šta biste kad biste se pronašli – još malo šutjeli svi skupa, na okupu?
Nije morao čak tako temeljito izokrenuti naglavačke onu Leta 3 o tome da su najbolje riječke pičke. Imalo bi mu to nadvijanje nad krkanluk možda i neki pozitivan ili subverzivan, emancipacijski značaj, u smislu da kontrira dominantnom mentalitetu – ali samo da je sve to napisao živeći, ne znam, u tim Čavoglavama ili Slunju ili Kninu, nad kojima izražava zabrinuti veltšmerc. Pisano iz Rijeke ne predstavlja, međutim, ništa drugo nego obično šupkanje i čin (auto)sugestije u proizvodnji šimlešijanske magle po kojoj se bitna distanca od šunda i seljakluka mjeri kozmetičkim aršinom dezodoransa.
Post je objavljen 21.08.2017. u 19:40 sati.