Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

subota, 16.01.2021.

Klopačke stijene



Klopačke stijene, se nalaze nedaleko od grada Zenice i dio su brda Čolan. Prema legendama (navodno) na strmim kamenim kuloarima ovih stijena imaju halke koje su služile za vezivanje brodova, nekad kad je bilo more. Da je more postojalo, nalazišta su potvrdila, jer su na ovom lokalitetu pronašli fosile morskih školjki, ali halki nema. Više puta su ih tražili i alpinisti ali i planinari.
Također postoji mikrolokalitet na jugozapadnoj strani koji se naziva "Jelenska stopa". Radi se o udubljenju na jednoj stijeni. Postoji priča da je udubljenje napravio jelen kada je tako silno doskočio nakon što je bježeći od vuka preskočio s jedne stijene na drugu.
Obje priče su samo mitovi. To je jasno svakome. No, nema veze i grčki mitovi su samo mitovi, što mi ne bi imali bosanske?
Još sam nešto danas shvatila. Ova maska za lice koliko god joj se ljudi protivili dodje dobro negdje gore gdje puše hladan vjetar. A i neobično je to što je u svijetu politike, biznisa, ma na raznim poljima došlo do negativnih otkrića, turbulentnih dešavanja, kao da su se planete posložile taman tako da se razotkriju neki ljudi. Hoću da kažem :trebalo je da dođe dotle da stavimo prave maske da bi pale one lažne sa mnogih lica. Hah, zanimljivo!

„To je sve što želim o tome reći“ – Forrest Gump









16.01.2021. u 17:17 • 22 KomentaraPrint#^

subota, 09.01.2021.

Despića kuća

Kuća je pripadala imućnoj, pravoslavnoj, porodici Despić koja je kuću poklonila Sarajevu , zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Kuća se nalazi u Ul. Despićeva br.2. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta.

Na testamentu Makse Despica od 16 stavki , na osam piše ovo:

- Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja, gaće i čarape u čemu sam se kupao u Jordanu i jedna boca svete vode iz Jordana, da mi umiju obraze i ruke.
- Kod kuće uveče niko da ne dolazi, da sjedi i puši i pije kafu, đumbuse otvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje- to ne čine ni divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu mrtvac kad leži. U pametnog naroda, ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.
- Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi umro je Makso Despić, to je budalasta moda.
- Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.
- Šest fijakera treba da se rodbina vrati s groblja.
- Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metat i kitit.
- Ima običaj da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole- kao da se spremio na bal- Bože sačuvaj! To se kod Makse dogodit neće!
- Makso je se “Nakuco čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša, barem ima zašto”. Makso je proveo ovaj lažljivi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sad mu je 84), putujući obišo pola svijeta, nauživo se svake slasti i ljepote…

Poslije moje smrti ostavljam sirotinji , bez razlike vjere- onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima koji na godine sjede po kući nemoćni , stari i bolesni iz kuće ne izlaze….

E vala Makso svaka ti čast !












09.01.2021. u 22:21 • 25 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.01.2021.

Vranduk



Kad god padaju kiše, rijeka Bosna nadođe i liči na rijeku Gang u kojoj Indijci obavljaju sveti obred kupanja, kako bi očistili sve svoje grijehe. To je divno zamisliti, mislim to da te rijeka može prosvjetliti/očistiti , ali avaj, bilo bi mi nekako uvjerljivije, da se svakodnevno u rijeku Gang ne slijeva milion litara vode iz kanalizacije.

Svi težimo sapiranju grijeha, oslobađanju od istih, a to je nekako u čovjekovoj prirodi i normalno jelte. Ne bi bilo normalno da ih radimo svjesno + još da smatramo da je to sasvim normalna stvar. Negdje sam čitala da je „otac“ atomske bombe kad ju je napravio stojao ispred nje, a njegov pomoćnik mu je rekao stojeći iza njegovih leđa, „Eto nauka je napravila grijeh“, a ovaj se okrenuo ka njemu i rekao „A šta je to grijeh?“.

I tako prelazeći danas preko bilinopoljskog mosta u Zenici zamišljah hiljade Zeničana kako „šetaju“ rijekom Bosnom, kao Indijci rijekom Gang, onako goli, s osmjesima, dok im prljava rijeka čisti njihove aure čineći je sjajnijom, i onako već se odokativno vidi , po osmjesima, da postaju bolji ljudi. Ha ha, bila bi scena kao iz „Doma za vješanje“, uz muziku „Sao roma babo, babo, sao roma ...“. I sebe sam uklopila u scenu. Samo ja nisam gola, ja sam u kupaćem. Stid me.

Danas sam išla na stari grad Vranduk,srednjovjekovnu tvrđavu, koja se nalazi nedaleko od Zenice.
Pretpostavlja se da je podignut krajem 14. vijeka na strateški vrlo važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Veće trgovačko–obrtničko naselje izvan bedema je nastalo u selu Varošišću, oko 2,5 km udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Tu su franjevci utemeljili samostan i sredinom 15. vijeka sagradili crkvu sv. Marije.

Osmanlije su zauzele Vranduk 1463.g.

Unutar zidova starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl. Svi nalazi su pohranjeni u muzeju grada Zenice.





























03.01.2021. u 19:37 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.12.2020.

Ulica šesti april

Nisam sigurna da se riječ lapor koristi u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, ali u mom rodnom gradiću su je koristili. Pokušala sam da je nađem na Wikipediji iliti “Leksikonu stranih reči” od Prosvete Beograd iz 1963.godine, ali uzalud. Riječ lapor nigdje ne postoji. Možebit da su moji zemljaci bili napredni, pa su koristili neku latinsku riječ, ko bi ga znao. Helem, da razjasnim…
Lapor su sanke. Moji drugari se nisu sankali, već plazali. Dakle koristili smo riječi “lapor” i “plazanje“…Za primjer evo jedne rečenice: “Mama, ja se odo plazat na laporu”.

Ulica šesti april (moja ulica) je bila najbrdovitija ulica u gradu. U njoj su živjela djeca sa talentom za skijanje i plazanje. To se pričalo po školama, jer je slučajno zamjećeno od strane nekog nastavnika tjelesnog. Djeca iz drugih ulica, a naročito Potok Mahale sa kojom smo se graničili, nisu mogla prići našoj ulici za vrijeme zime, jerbo bi ista bila napadnuta. Nama stranci nisu trebali,bili smo dovoljni sami sebi a i bilo nas je ihahaj, tako da smo se često “klali” jedni između drugih. Dužina naše ulice bila je od Ankicinog brda do sajdzijine radnje (cca 300 metara). Između Atkove kuće i sajdzijine radnje je bio najopasniji dio koji smo zvali “niz kockice”. Samo su hrabri smjeli “niz kockice” gdje je nagib puta bio pod uglom od 60 stepeni. Oni koju su išli “niz kockice” redovno su udarali u sajdžijinu radnju, pa je on jadan muku mučio sa onim hrabrim. Ako mu ne razbiju staklo na izlogu, sa Ramizovim laporom udube mu ona željezna vrata. Tek da se zna, Ramizov lapor nije šeprtlja!

U pomenutoj ulici živio je (i sad je živ) Ramiz zvani kompenzacija. On se bavio zavarivanjem svega i svačeg, počev od mlina za kafu, pa do tenkova osamdesetčetvorki. Serija lapora koju je počeo izbacivati našoj mahali donijela mu je procvat u ekonomiji i neviđenu slavu. Tačno si znao kad vidiš lapor da ga je pravio Ramiz. Zvali smo ga Ramizov lapor. Bio je od željeza sa daskom na vrhu koja je služila kao sjedalo. Lapori djece iz ulice 6.april jedino su se razlikovala po boji. Moj je bio zeleni i navodno najbrži, ali samo onda kad je njime upravljo moj brat. Kad sam mu jedne prilike rekla to, on me nazvao glupačom i rek’o da Ramiz može,on bi svojoj vlastitoj djeci napravio najbrži lapor, al’ šipak, ne može, …brzina je u težini i mozgu (uvijek je dodavo i “mozak” da bude pametniji). Pošto je brzina bila u težini, ja sam odlučila sa svojom eskadrilom da isprobam i taj fazon. Sa Sanelom i Sejom. Zamišljala sam kako ćemo nas troje ko metak sletit do sajdzijine radnje kad sjednemo na moj laborđini….ali…to čudo nije se desilo. Kad smo sjeli na njeg, moj laborđini se nije ni maknuo. Pobili smo teoriju da je brzina u težini, a o mozgu da i ne govorim.

Plazanje sa mojim komšijama počinjalo bi u ranim satima, a završavalo se u 7 i 15 kad je crtani film, a poslije Dinastija. Za vrijeme plazanja igrali smo grubu igru guranja u snijeg. Tu su najčešće fasovale djevojčice, ali i dječaci kad bi došo Durgut sa onim svojim odvratnim laporom. Durgut je za nas bio nesto kao Gargamel za Štrumpove. Negov lapor je bio ogroman, željezni, tako da je izgledo ko transporter spram naših. Nije ga pravio Ramiz. Samom pojavom tog transportera svi su se sklanjali sa puta. Durgut je bio gospodar ulice. Ali, avaj, jedne noći, Grujo, Nasir i još par njih tajno su se dogovorili da se osvete Durgutu. Kad smo startali od Ankicinog brda, Durguta su gurnuli u kanal pored Hafunine kuće. Ponižen i uvrijeđen lež’o je u snijegu sa svojim izvrnutim transporterom, ravno tri naša sleta. Htio je da mislimo da je mrtav i da se sažalimo na njega, al’ niko ga nije šljivio. Od te noći titulu gospodara ulice dijelio je Nasir, Grujo i Keka.

Osim plazanja, starija djeca su išla i na skijanje na Rajlovac. Rajlovac je zajebano brdovit kraj (nedaleko od naše ulice) u obliku slova U, tako da kad startaš sa tačke A, dobiješ takvo ubrzanje da se bez problema popneš na tačku B, iliti slikovito opisano : drugi vrh “slova U”. Među tom starijom djecom bio je i moj brat. Za pravljenje skija bio je zadužen Dževad-stolar, također naš komšija. Dževadu odneseš jednu dasku i on je izreže na dva dijela, tako da od jedne daske dobiješ dvije tanje daske (taman debljina skija) dužine metaripo do dva. Farbanje i savijanje zašiljenog vrha prepušto bi djeci da sama odrade. Tako je i moj brat zasuko rukave, uzeo materin vešni lonac i nasuo u njeg vodu, stavio na vatru i metno onaj vrh skija u lonac. Kad voda proključa i kad vrh skija postane savitljiv, iste se izvade iz lonca a onda se odnesu na odgovarajuće drvo između dvije deblje grane od koju se laganim potezom savije taj vrh a zatim se sve to ostavi tako u tom položaju dok se ne ohladi. Kad se ohladi i kad skije dobiju svoj konačan izgled uklone se s drveta a onda prefarbaju. Skije mog brata bile su plave boje, a na njima je pisalo velikim bijelim slovima ELAN.

(Ovo je samo dio priče koju sam izvadila iz svog dnevnika. Djetinjstvo mi mnogo fali. Neke trenutke nikad nećemo moći vratiti, zato je važno stvarati lijepe uspomene, da ih se kasnije sjećamo sa osmjehom).




27.12.2020. u 23:34 • 29 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.12.2020.

Sretan i blagoslovljen Božić...

....želi Vam Mehagina kći od srca...

Da vas upoznam. Ovo je moja jelka. Izgubila je postolje, sva je očerupana, bombice su joj se polupale, vrha nema, ali nije nikad ni imala...no, nema veze, to je moja jelka i meni je lijepa :)




A za ovaj Božić, evo vam lijepa poruka:




24.12.2020. u 23:02 • 19 KomentaraPrint#^

subota, 19.12.2020.

Kozija ćuprija

„Ljudi grade previše zidova, a premalo mostova“- Isaac Newton.

Kozija ćuprija je most koji se nalazi nekih 2 km od Baščaršije u Sarajevu. To je jedini u cijelosti sačuvani most iz osmanskog perioda na rijeci Miljacki. Sagrađena je u 16. vijeku na Carskoj džadi, putu koji je iz Sarajeva vodio za sjedište Osmanske carevine – Istanbul. Najstariji pisani trag o ovom mostu jeste zapis Mula Mustafe Bašeskije, koji 1771. bilježi da je sagrađen kameni zid koji je vodio od Kozije ćuprije sve do Alifakovca.

U stara vremena na Kozijoj ćupriji su se dočekivali osmanski veziri iz Istanbula i ispraćale hadžije na hodočašća.

Legenda kaže da je ovaj most dobio ime po siromašnom pastiru koji je tu čuvao koze. On je jednog dana primjetio kako se one skupljaju oko nekog grma i kad je prišao grmu otkrio je veliki ćup pun zlata. Tako je postao bogat i sagradio taj most gdje se baš to desilo, te ga nazvao Kozija ćuprija.

Mostovi nose jedan sjajan simbol spajanja, udruživanja, povezivanja, te za ljude koji ga izgrade kažu da će na nebu dobiti posebnu nagradu. Oni koji ga sruše , biće kažnjeni.

Vrlo često se sjetim one priče koju sam nekad čula u djetinjstvu, a to je da ćemo mi svi koji dođemo gore na nebo prvo preći (po Islamskoj religiji) Siraj ćupriju, koja je oštrija od sablje, a tanja od dlake. Kome Bog dozvoli da je pređe, preći će je. Valja na vrijeme vježbati..jer…”valja nama preko rijeke”…Ja sam počela od ove Kozije ...






Za kraj evo jedne divne pjesme od Mike Antića- “Pod starim mostom” :

U meni večeras jedna rijeka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce ridje,
jer mora nekuda da izidje.

U tebi večeras ista rijeka
čudno je meka.
Sva je od mlijeka.
I čas je zlatna.
I čas je plava.
U njoj se cio svijet odslikava.

Svako u sebi rijeke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše sreće i tuge
uvijek drukčije istovjetne.

P.S. Sinoć sam sanjala da sam ukrala Ajfelov toranj.

19.12.2020. u 22:00 • 29 KomentaraPrint#^

subota, 12.12.2020.

Perun-Bobovac (Kraljevski grad)

Svaki put kad dođem sa planine ja dobijem krila....I believe I can fly...



I dobijem želju da razgovaram onako uz kafu…ali ne sa bilo kim…zato i pišem ovaj online dnevnik kako bi rekli u Bosni “ da se razgovorim malo”….
Jutros spremajući stvari u ruksak sjetim se svoje frendice koja se prosto zaljubila u pjesme Vesne Krmpotić.
Vesna Krmpotić je bila pjesnikinja iz Dubrovnika, te je jednom rekla da su je cio život učili različitostima, ali je nikad nisu učili o jednosti, a ustvari Zemlja je sastavljena samo iz jednog komada. Čovjek je izmislio razlike, kao i granice. To inače ne postoji. Kažu da je i vrijeme iluzija. I vrijeme je čovjek izmislio .Baš se sad sjetih one slike Salvador Dalija na kojoj su naslikana tri sata. Navodno on je sa ta tri sata htio da prikaže prošlost, sadašnjost i budućnost, ali negdje sam pročitala drugačije- da ga je nadahnuo sir koji se topio na Suncu i izreka Heraklitova “Sve teče, sve se mijenja”. Tačno.Ljudi se mijenjaju. Ljudi uče. I to je u redu. Evoluiramo…

Također sam danas još nešto shvatila. Shvatila sam da ljudi mogu biti prijatelji i 100 godina, dobro se poznavati, ali to ne znači da se međusobno mogu shvatati. Dobro poznavati nekoga to znači znati mu navike, kakvu boju voli, kakve filmove gleda, kakve knjige čita i šta mu je hobi…a obostrano shvatanje je doista pravo blago i u ljubavi i u prijateljstvu. Kad shvataš nekog za to ti ne trebaju riječi, već sve kao da se odvija nekim nevidiljivim putem zvanim energija. Kao da smo povezni nekom nevidiljivom niti i ćutnjem možemo govoriti. Jesam ovo dobro rekla. Bravo ja! Samoj sebi ću podić spomenik.

Današnju subotu smo rezervisali za planinu Perun, blizu Vareša. Dobila je ime po bogu groma i munja- Perunu iz slavenske mitologije. Bio je sin Svaroge i Lade-božice ljubavi. Spada u sam vrh slavenskog panteona bogova. Legenda kaže da je nastao udarcem malja u mitski kamen Alatir. Prikazan je kao grub čovjek sa bakrenom bradom koji se vozi u kočiji koju vuče jarac. U ruci je imao sjekiru i čekić-oružje u borbi protiv zlih ljudi i duhova. Sjekira je bila čarobna te uvijek se vraćala u njegove ruke. Perun je bio i vladar svijeta živih, a njegov brat Veles je bio vladar mrtvih. Oni su bili u konstantnom međusobnom ratu. Tako se vjerovalo da se Veles skrivao u svijetu živih, kako bi im donio smrt. Kada bi ga Perun pronašao, gađao bi ga svojim munjama, a tamo gdje bi bacio svoju munju izrasla bi biljka perunika.







Kad smo išli prema Perunu, morali smo proći srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac, kojeg je podigao ban Stjepan II Kotromanjić. Godine 1463 osvojile su ga Osmanlije i razorile, ali kasnije dijelom izgradile zbog potrebe u vojne svrhe. Bobovac je jako važno historijsko mjesto u BiH. Nedaleko od kraljevskog grada nalazi se franjevački samostan Kraljeva Sutjeska. Na žalost nismo imali vremena da idemo u njega, a po mom ličnom mišljenju jedan je od najljepših u BiH.







I na kraju nešto lijepo za razmišljanje...


12.12.2020. u 21:00 • 24 KomentaraPrint#^

nedjelja, 06.12.2020.

O tome kako je Mehagina kći kupovala kuhinju...

Hoću da kupim kuhinju pa našla najjeftiniju. Nazovem onaj (neću da ih reklamiram nisu zaslužili), salon da pitam jel uz kuhinju dođe i sudoper, a oni meni –“Gospođo kakav sudoper, nigdje to ne ide”. Prvo i prvo nisam ja nikakva godpođa, jer da sam gospođa ne bi uzimala najjeftiniju kuhinju, drugo,ne kupujem ja kuhinju svake godine da znam da ne ide sudoper s njom. Zovem ja njih opet da pitam možel stari sudoper da ga iskoristim za ovu novu. Kontam kolko sam dosadna na kraju će mi reć- evo ti nosi džaba i nemoj više da bi zvala. Ja se dvoumim i troumim oko kuhinje od 210 KM, a Vinona Rajder prodaje svoju vilu za 5 miliona dolara. Nije fer, sta je ona bolja od mene?

Prvo sam odlučila da kupim kuhinju dužine 1.80 cm, a kad su mi obračunavali cijenu iste, vazduh i štajaznam šta sve ne spada u cijenu, ja smanjim na 1.40 cm….Kad ono samo mala razlika u cijeni-gotovo pa isto. Ja smanjim na 1.20 , kad….opet slična stvar. U nadi da ću ih zeznuti ja smanjim na metar! E sad više nemam šta smanjivat. Što sam smanjivala, smanjivala sam!

Zovem ja kroz tri dana jedan drugi salon namještaja, kaže meni neki šef na telefon: “Jeste vi zvali zbog kuhinje na “L”?”. Ma kakav EL, nema tu Ela, sve što je na El nema šansi kod mene, kod mene samo prolazi ravna linija i zdra’o. Gdje ću ja na L kupovat kuhinju, to ti je od suhog zlata: šporet sam pravi hranu, a frižider se puni sam od sebe, o cijeni da ne govorim, Ha ha ha, prosto mi smiješno da me to neko pitao.

Kad već pominjem frižidere, sjetih se OBODIN frižidera. Njih je proizvodila Crna Gora. Cijela Jugoslavija ih je pokupovala i taj crnogorac nikako nije htio da crkne. Zbog nevjerovatnog kvaliteta, OBODIN firma je propala. Razlog: nije imao ko više da kupuje-svi su ga kupili, a oni se ko za inat nisu kvarili. Danas frižideri imaju 3 godine garancije. Stvarno ne znam kako je tehnika nekad bila kvalitetnija? Ili je sva poenta u tome da firme ne propadnu, pa je bolje nešto proizvesti da se pokvari za 2,3,5 godina, nego da se ne kvari.



I tako, da se vratim kuhinji…Odem ja na oglase da vidim ove stolare što se oglašavaju po internetu, kad nađem jednog . Tvrdi da je povoljan. E sad šta znači to povoljno- diskutabilno je. Ali ajde da vidim. Pošaljem ja njemu poruku, upit i tako to. Odgovara on meni opet sa “Gospođo”, bez obzir što mi je nick na oglasima “dragon women”, a kod njega “digitalni dasa”,stiže mi odgovor: sa apotekom 600 KM, bez apoteke 500 KM. Ne znam bil plakala il bi se smijala-do vraga šta mu je apoteka? Pišem ja njemu opet da mi da objašnjenje-ŠTA MU JE APOTEKA? I ne znam da to postoji uopšte! Bez toga živim cio život, šta će mi sad? Uglavnom, da skratim: apoteka je nešto totalno nebitno.



Pao mi je na pamet Sokrat i priča o njemu kako je redovno išao na pijacu, ali nikad ništa nije kupovao, jer je samo htio da vidi bez čega sve može da živi. Pa i mi ljudi, mislim da smo previše umaženi. Neke nepotrebne stvari pretvaramo u potrebne. Stvaramo si iluzije. Dajemo prednost materijalnim stvarima da nas obilježavaju. Na kraju svega sa sobom ništa ne ponesemo, nego odemo baš onakvi kakvi smo se i rodili. Ali, kad nešto shvatimo, zašto to uvijek bude na kraju?

Poznaje li ko još neke majstore, osim ovih što prave kuhinje?



Slijedeći post: kupovanje trosjeda :- )

06.12.2020. u 14:25 • 51 KomentaraPrint#^

srijeda, 02.12.2020.

Bjelašnica- vrh Krvavac 2062 m n/v



Nešto sam razmišljala o tome, kako ljudima dosade putovanja u ista mjesta, dosade im iste planine, isti ljudi, a nikad im ne dosadi jedno te isto što rade svaki dan: ustanu, peru zube, jedu, idu na posao, jedna rutina koja se mora obavljat svaki dan. A zar to nije predosadno? Tako sam primjetila kod nekih osoba koje su totalno dosadne same od sebe, da prve reaguju da im je nešto dosadilo (npr. sjedit u kafiću, ), a ništa od sebe ne nude da atmosfera bude zanimljivija. Neki ljudi toliko misle da su bitni, da je dovoljno samo da postoje. I cvijeće traži da se zaljeva, pa zauzvrat ponudi miris I ljepotu, tako I prijateljstva, partnerstva I sve na ovome svijetu. To je tako jednostavno, da ne razumijem, zašto mnogi to ne razumiju?

Ja uvijek ovako krenem o nečemu desetom da pišem, ali tako rezimiram dan, šta sam mislila, o čemu sam pričala upravo danas…sve to spade u putovanja. Nisu samo putovanja drumom, mogu bit i umom.

Dakle da počnem…

Iz sela Umoljani na Bješanici krenuli smo na vrh Krvavac (2062 m n/v), inače drugi po veličini vrh na ovoj planini. Legenda kaze da je nekad davno strašni zmaj izašao iz kanjona Rakitnice, koji je udaljen 3 km od sela, i prošao kroz Studeni potok vijugajući s namjerom da poždere stanovništvo. Kada su ga primijetili, stanovništvo se povuklo na brdo Pošiljak i počelo moliti i umolili su da se zmaj okameni. Sada se na tom mjestu može vidjeti oblik te okamenjene nemani. Iz tog razloga selo Umoljani nosi takvo ime.

Penjali smo se na vrh po magli. Jedan od najljepših prizora bio je kad smo izašli iz magle pri samom kraju i gledali šta smo ostavili iza sebe. Bolje reći ispod sebe. Život je prepun čudesa, ali ta čuda nisu “hodanje po vodi i vatri, astralne projekcije, otvaranje trećeg oka”, čudo je kad vidiš ljepotu, kad je osjetiš, kad je prepoznaš, doživiš….To se zove konekcija sa prirodom, Majkom Zemljom. To čovjeka oplemenjuje. Nisam sigurna koliko je mene priroda oplemenila, ali jedno znam: uživam cijelim svojim bićem dok gledam ljepotu. A možda i nije svakom dato da vidi? Kaže jedan hadis “….Moj robe, kad te zavolim, ja postajem korak kojim hodiš, vid kojim vidiš, uho kojim čuješ….” Hah, po ovome rekla bih da me Bog voli.

Danas osjećam ljubav. Zovite me LJUBAV. Moja mantra za danas:

Anđele utješitelju, želim da podjelim ljubav svog srca, a ti znaš najbolje kome će ta ljubav donijeti najviše radosti, jer moje oči vide samo jedan korak ispred mojih stopala a tvoje oči vide čak do carstva nebeskog.

Amin!




















02.12.2020. u 16:46 • 24 KomentaraPrint#^

petak, 27.11.2020.

Noćni pohod- Volovska glava (585 m n/v)



Božica Voloska je bila božica kućnog ognjišta i doma. Po njoj je uzvisina iznad Zenice i dobila ime-Volovska glava. Najviša kota je na 585 metara nadmorske visine.

Došla sam na ideju da kažem svom društvu da idemo na noćni pohod ovog brda. Ko zna kakvi su se tu rituali izvodili (asocijacija je samo ime brda), a i da jesu šta nas briga. Nama je samo bilo važno da nam ne iskoči kakav vampir ili duh. Noćne avanture znaju biti posebno zabavne. Ideš svjesno- da te mrak pojede, a ako te ne pojede mrak, poješće te vuk , umjesto bake Crvenkapicine. Gore vrebaju sve nemani, što vidljive, što nevidljive, pa ako ne vjeruješ u Bigfoota, gore ćeš počet vjerovat. Gore ćeš u sve počet vjerovat! I u Zeusa, I u Amon Ra, Anubisa….Imali smo plan da zapalimo vatru te da u nju bacimo sve naše strahove. Prema starom paganskom vjerovanju to je 100 % djelotvorno. Ali prema starom paganskom vjerovanju nemoj sjeć nokte utorkom i petkom, mada niko živ ne zna da objasni zašto. I ono kad se bašta sije određenim danima, a petkom nemoj ni za živu glavu, ali zašto? Da li je iko na planeti Zemlji pokušao da se suprostavi nepoznatim silama koje donesoše ovaj nepisani zakon, samo da mi kaže šta mu se desilo? Pitam ja, koja sam zafrkala Tutankamona i njegovo prokletstvo. O, baš sam bila hrabra.

Obzirom da je u Bosni uveden policijski sat u 23, grupa od nas 4, krenula je čim je pao mrak. Ovo brdo je jako strmo, tako da sam uspon nije bio lak. Kratak, ali težak. Pogled sa vrha na grad je predivan. Iako samo brdo nema neku veliku nadmorsku visinu, gore smo naišli na ogromne zaleđene gljive kao iz price Žil Verna “Put u središte zemlje”. Da bi nam sve izgledalo strašnije, sjetili smo se kultnog horora “Vještica iz Blera” u kojoj su se 3 studenta izgubila u šumi Blek Hils, dok su snimali dokumentarac o toj vještici. Ha ha ha, a sjećate se one dječije igre kad jedan odbrojava i za to vrijeme svi se moramo sakriti, a on ovako odbrojava: "Sedam sati vještice nema, osam sati vještice nema, devet sati vještice imaaaaaaaaaaa....", pa koga nađe taj postaje vještica. Mi smo imali sreće koliko smo teški- nismo vidjeli ni duha, ni vampira, nit išta slično :)

Dogovor je pao da se idući put penjemo na Zmajevac, poznat po vampirima. Zvuči avanturistično.

I dok stojim iznad grada I gledam njegova svjetla palo mi je na pamet da je Nikola Tesla jednom rekao kad bi se energija koju ljudi potroše na mržnju jednih prema drugima, pretvorila u električnu energiju, mogao bi se osvjetliti grad od 100.000 ljudi…O, da, dijelite ljubav dragi moji, jer ljubav je od Boga…

I na kraju za sve romantične duše, dižem ovu nevidljivu čašu vina u vis, nazdravljajući svjetlima Zenice i govoreći “O lijepa , o draga, o slatka slobodo”-Ivan Gundulić.

Volim vas sve, pa makar ovo zasvijetlilo k’o svjećica u motoru <3







Volovska glava danju, nekad ljetos da se vidi kako to izgleda danju (čarape su moje), citat je iz Alan Forda: Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan:







27.11.2020. u 17:17 • 25 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.