Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

nedjelja, 07.11.2021.

Beograd

Za noć vještica išla sam u Beograd. Moj prijatelj kaže da je Noć vještica isto što i Dan žena, samo što je po noći. U Beogradu sam srela neke vještice sa kojima sam malo plesala na metli i to je bilo sve.

A Kalemegdan...

Kalemegdan me uvijek iznova oduševi. U ovim bojama jeseni posebno ima naglašen ton živih boja, taman toliko da bih mogla da osjetim zvuk boje i da plešem uz taj zvuk. Svidja mi se jesen. Lijepa je. Ima takve boje da ne može biti drugačija. Zima je bijela, proljeće je bijelo, ljeto je zeleno, ali jesen...jesen je sa bezbroj boja kojima ne znam ni ime, možda u bojama i ne postoje. Zato volim jesen, jer je posebna.

Ova jesen je baš posebna. Donijela mi je mnogo lijepih trenutaka. Ova jesen je moja srećna jesen. Lišće je možda tužno i opada, ali ja nisam, zato ću ovu haiku poeziju posvetiti jeseni:

O, ti, draga moja jeseni
Hvala ti što si došla
I otvorila mi oči
Da vidim sve
Što do sad
Nisam vidjela....

-kraj-




07.11.2021. u 17:34 • 20 Komentara • Print • # • ^

subota, 23.10.2021.

Jedan post za one kojih više nema...





Ponekad mi dođe da vratim vrijeme, ali ono se vratiti ne može. Kad pomislim da mi je ova pamet, a one godine, tad se misli (u prijevodu) sad mogu sebi da priuštim to što sam nekad želio/željela ali ne mogu da koristim...Ali ne bih ja vraćala vrijeme samo radi toga, već i zbog nekih osoba koje više nisu tu. Koliko sam samo ostavila riječi u svojoj glavi za one koje više nikad, ali nikad sresti neću. I koliko sam samo uputila pozdrava onima do kojih moji pozdravi nikad nisu došli. Ali, možebit što neko reče, ionako pozdrave šaljemo radi sebe, a ne radi pozdravljenih.

Ne znam, pokušavam da napišem post, ali ne ide. Pišem i brišem. Ili nemam inspiraciju, ili je sve tako propalo duboko u mene da ni sama ne znam da dokučim riječi....“... postoje u nama neke nepremostive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi,ne znam..”…

P.S. Grob Balaševića sam prvi put posjetila prije mjesec dana. Zapalila sam svijeću i zahvalila mu se na mom djetinjstvu, eto tako, što sam rasla uz njega....

23.10.2021. u 21:44 • 21 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.10.2021.

Đavolji triler




Ipak, kad malo bolje razmislim... Te osobe koje su mi činile loše (čitaj nešto protiv moje volje), ne mogu ih tretirati kao neprijateljima, već kao svojim učiteljima. Od njih sam naučila kakva ne treba da budem...ali ako su mi nanijeli nepravdu to ne znači da trebaju sa tom istom nepravdom da nastave, jer ja sam spoznajom ko su oni sasvim dovoljno naučila od njih. Koliko god se trudila da se predstavim kao osoba širokih vidika, prvo samoj sebi, što je i najbitnije, nikad neću moći razumjeti ljude koji svjesno nanose zlo drugima. Ja duboko vjerujem da, kako postoji dobro, tako postoji i zlo. Postoje i ljudi koji potpišu pakt sa vragom i rade u njihovoj sluzbi misleci da se nikad razotrktiti neće, pa se skrivaju iza maski , glume svece, a ustvari su samo šaka jada. Zamislite kad radite u službi vraga zato što vam je obećao novce, žene, život na nivou, koliko to ima veze sa realnošću, smislom i iskrenošću i koliko u tome moze uzivati neko ko je spao tako nisko? Nimalo. Mozda i moze trenutno, ali to se plaća. Ko zna čime... Neki ljudi su spremni na sve. Biti spreman na sve nije garancija sreće, pogotovo kad znaš da to tako inače ne bi bilo....

P.S. 1- Odgledati film „Egzorcist“, ko nije....

P.S.2- Fotka nosi simboličan naziv "Oslobođenje"

21.10.2021. u 20:33 • 27 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 18.10.2021.

Zlatibor

Kazu da je Zlatibor dobio ime po zlatnom boru. Kako god da se zvao i ime dobio, lijep je. Za dva dana koliko sam provela na ovoj planini razmišljala sam o tome sta sve covjek moze da vidi samo u 1 danu, a da ne pričam o dva dana. A niste ni svjesni kad gledate samo svoja posla, šta sve možete uraditi samo u 1 danu. Dug je spisak...
Na Zlatibor sam stigla po kišnom i maglovitom danu. Nisam mogla koristiti gondolu o kojoj svi pričaju (žičaru), ali stigla sam šta sam stigla. Dakle, osim Zlatibora, spomenika na vrh Šumanovog brda, ja sam stigla otići u Stopića pećinu i naravski vidjeti Sigorojno staro etno selo, zatim kaobojsko-indijansko selo El Paso i mnogobrojne krajolike zlatiboskog kraja.



18.10.2021. u 15:17 • 31 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.10.2021.

TO



Htjela sam nešto sa vama da podijelim, a što mi se desilo juna 2016.godine. Kako kaže moj učitelj reikija-otvorila su ti se vratanca da vidiš, došlo je vrijeme, ti si odrasla i spremna si da TO vidiš. Da dobro ste pročitali, to o čemu ću da pišem nazvala sam „TO“. Naime, tog ljeta gospodnjeg 2016.godine, pogledala sam u sat i vidjela da je 21.35 sati, a zeludac je trazio čokoladu ili nešto slatka a u kuhinji ničeg nije bilo. Trgovine sa hranom ovdje u mom kraju rade do 22 sata i ja sam brzebolje pozurila da se spremim: obuci trenerku, patike, uzmi novac i trči do najbliže trgovine koja je nekih cca 200 metara od moje zgrade. Ni sluteći šta će mi se desiti za nekih 2-3 minute, izašla sam iz zgrade i tog istog moment zakoračila, ha ha ha, ja to volim reći, u svijet matriksa. Idući niz stepenice izmedju moje i susjedne zgrade pažnju mi je privukao svjetleci objekat koji je stojao u zraku, ali pak treperio sasvim čudno i neobično. Nije letio. Upoznata sam sa teorijom letenja tj. aerodinamikom, ali ovo nije bila nikakva letjelica. Stojalo je i treperilo, a zatim bi s vremena na vrijeme pravilo nagle pokrete lijevo-desno, gore-dole. Gledajući onako u čudu, a kako bih drugacije, TO je odjednom promjenilo boju u crvenu kao da je dalo nekome znak. I bila sam u pravu, iza drveta odjednom ugledala sam jos ista dva objekta, kao da su se „dopisivali“ sa tom crvenom bojom. Kad bi ovaj vratio boju u svjetlu, ovaj drugi bi pocrvenio, kao da su mene vidjeli i javljali jedan drugom „Jedno nas je vidjelo“. Apsolutno nikog nije bilo na ulici da prodje , koga bih pitala da li vidi isto sto i ja. Auta jesu prolazila, ali niko to iz auta nije ni mogao vidjeti. Ne znam sve je trajalo mozda desetak minuta, to moje posmatranje i cekanje neceg, ni sama ne znam cega. Odjednom jedan objekat od ta tri odletio je u svemir, sasvim necujno, što me mnogo uplasilo i ja sam poput ptice trkačice bukvalno odletjela i uletjela u trgovinu, a kako sam zaprepasteno izgledala onom sekjuritiju to nikad necu saznat ha ha ha. Kupila sam keks i onda kad sam izasla ocekivala sam da cu zateci ona dva objekta, ali no, nigdje ih nije bilo. Otišli svojim putem u svoj svijet. Kad sam ispricala drugarima sta sam vidjela tu noc poceli su me zezati imitirajuci Djuru i onaj skeč „Prozelenksti objekat koji je bio žut, ustvari bio je crven....“. Znam, i meni je smijesno, ali tu noc, ja necu nikad zaboraviti, ma šta TO gore bilo, ma šta tu noc ja vidjela, znam da je bilo nesto i da nije pripadalo ovom našem svijetu. Eto, toliko od mene. Želim vam slatke snove.

14.10.2021. u 21:47 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 05.09.2021.

Mrčare

Sve se kanim napisati o nenaseljenom otoku Mrčara, preko puta Ublija-Lastova, ali nikako mi se ne da. Evo nedjelja mi je dozvolila da sjednem i uz šolju čaja nešto otipkam. Ipak,kažem sebi, zaboravi se puno informacija, a dobro je kad nešto zabilježiš na papir što se čulo, ali to trebaš uradit što prije.

Kao što sam i rekla Mrčara je nenaseljeni otok , ali tu živi neka likovna umjetnica sa porodicom. Imaju konobu i 4 brvnare koje izdaju za robinzonski turizam. Za cijene brvnara nisam ni pitala naravno, jer vjerujem da je skupo. Električna energija postoji na otoku, jer je nekad davno sprovedena za vrijeme Jugoslavije.

Mrčara je bila cijela militalizirana. Njoj nisu imali pristupa civili. Ono što je ostalo od JNA, je kasarna sa velikim krugom tj. dvorištem, gdje je vojska vjerovatno koristila teren za rekreaciju/sport. Ima još par manjih objekata koji su pod mojom pretpostavkom služili kao kuhinje, prodavaonice, čitaonice, te možebiti i neki objekat tipa kafića. U biti prostor koji zauzima kasarna i sve to skupa je jako mali. Na vrhu Mrčare (najviša kota 123), je vojni bunker.

Lastovnjaci pričaju da je otok bio samo za najuglednije generale, a pošto pristupa nije bilo civilima, tu su se dovodile ljubavnice. Za Mrčaru nemate nikakvog prijevoza, ali možete zamoliti da vas za sitne novce neko od mještana odvede do tamo. Topla preporuka. Žao mi samo što nisam otišla na drugu stranu otoka....ali ima i drugi put.

















05.09.2021. u 19:16 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 29.08.2021.

Moje Lastovo

Prije godinu dana, kad sam počela pisati na ovom blogu, mnogo sam postova napisala o Lastovu. Skoro pa svaki dan. Ovog ljeta provela sam opet mnogo mnogo dana na ovom čarobnom mjestu I nisam htjela ništa pisati, već samo uzivati. Čisti hedonizam! Daleko od civilizacije, daleko od interneta, uzela sam vrijeme samo za sebe.

Otok Lastovo je poznato po tome što ima drugo najtamnije noćno nebo u Evropi, tako da se ovdje može jasno vidjeti Mliječni put bez ikakvih pomagala, a slabijim teleskopom mogu se promatrati i druge galaksije. Stoga je ovdje prava čarolija spavati pod vedrim nebom. Bez bojazni, jer nema otrovnih životinja…

Svakog dana sam obilazila vrhove i uvale. Svi su lijepo markirani pl.oznakama, a sam put izgleda kao put hobita iz Gospodara prstenova. Najposebniji put za mene je bio sa najposebnijom crkvicom sv.Luka iz 11 vijeka. Ne znam zašto ali sam osjetila to mjesto sa jakom duhovnom energijom. Ono sto je zanimljivo kad ides kozijom stazom uopšte ti se ne cini da ces naici na nesto , kad ono puf, kao nagrada od Boga, nešto lijepo, neočekivano, a duhovno...

Evo vam izlazak i zalazak Sunca na Lastovu. Izlazak je na vrhu Sozanj nadomak Zaklopatice, a zalazak u Ublima.










29.08.2021. u 18:56 • 19 Komentara • Print • # • ^

petak, 27.08.2021.

Istanbul

Istanbul je kao brak, ima svega. Ako zaobiđeš siromašne četvrti ,onda ne vidiš taj grad u potpunosti. Svi govore to je spoj magije i orjenta i to je 100% tačno, ali ono što niko ne pominje je da u ovom trenutku od 17 miliona ljudi koje žive tu, imate bar 5 miliona onih koji nisu Turci. Ovaj grad nudi sve ono što možete pronaći u bilo kojem Evropskom gradu, iako je samo 3% u Evropi.

Najfascinantniji dio Istanbula za mene je dio oko Galata tornja.Identičan je gradovima juga Italije, posebno Napulja. Iako nije poznato kada je tačno Galata Tower bio izgrađen, navodno je oduzeo život tokom vladavine bizantskog cara Justinijana oko 507. godine. Tada je kula bila poznata kao Toranj Krista, od strane genovaca, dok su je bizantijci nazivali Veliki toranj.

Gledajući historiju ja se nalazim u zemlji ratnika-spaliti, razdvojiti, ubiti, porušiti...i to je ono ukratko što cijelu Tursku opisuje. Razmišljajući o Ajnštajnovoj teoriji da je „ predrasude teže razbiti nego atom“ i pored svih ratova, pored svih nepravdi, najviše pamtim nepravdu svog „brata“. A ni po jedno religiji ne bi trebalo...oprostiti je u biti nešto što te izdiže iznad svega, iznad svih, zato je to i najteže, pa Francuzi i danas pamte stogodišnji rat sa Engleskom i mrze se...Turke ćemo mrzit i dalje jer su klali 500 godina...i tako, stvorićemo iste bedeme oko sebe kao i oni, nevideći dalje od toga, jer ne želimo i sve što je njihovo ne zanima nas,...ostaću u svom mikro-svijetu vjerujući kao žaba u bunaru da je to sav svijet koji postoji....A zapravo ljudi se mijenjaju, svijet se mijenja, život teče, ne stagnira ništa sem naše mržnje prema drugima zbog predrasuda...

Što bi rekli naši stari djedovi i nane, koliko je ko grešan i zločest nije na nama da to govorimo. Mi samo treba da se borimo za svoju plemenitost, ne zavidjeti nikome ni na čemu, ne biti zlopamtilo,i sačuvati poštenje naročito prema drugima. Cio život će te tvoje znanje u rukama i glavi držati, a sve se drugo može izgubiti. Obraz kad izgubiš, tad je gotovo. Svaku noć zahvali se Allahu na darovima koje ti je dao i traži od njega oprost za nenamjerne riječi i misli. I na kraju krajeva ne zaboravi,svi smo nastali od jedne žene i jednog čovjeka.














27.08.2021. u 19:10 • 19 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.07.2021.

Ljubljena Ljubljana

Sjećate se one dječije igre na slovo na slovo ...LJ? Uvijek mi je ovo slovo bilo problem. Prvo i prvo, svi smo u rubruku GRAD, pisali Ljubljana, u rubruku planina niko nista nije pisao. U rubriku životinja isto ništa, u rubriku biljka pisali smo-ljiljan. U rubriku ime pisali smo Ljiljana. Čak je bila i rubrika planeta sa LJ, pa su neki izmišljali tvrdeći da ta planeta postoji! „Ali stvarno postoji-pitaj učiteljicu!“. Dok ti dođeš do učiteljice, zaboraviš čak i kako se ti zoveš, a kamoli planeta. Kako bi vi dali planeti ime sa LJ? Ljeptun, Ljemlja? Ljuran? Ljaturn? „O lole loe hajde da mijenjamo planetu....“, ustvari imena planeta, e to je super igra, kad ti zapne na igrici „selo i grad“ i ne znaš planetu na slovo, na slovo LJ, samo promjeniš. To je lako.

Znači da obnovimo gradivo? Ime grada sa LJ- pa Ljubljaaaaanaaaaa! Ljubljena Ljubljana iz koje sam se upravo vratila, sva u baroknom i gotičkom stilu, elegantna, zanimljiva, ima onaj evropski šmek i sviđa mi se. Sviđa mi se što je malena, sve što turista treba da vidi je na jednom mjestu. U ovaj grad išla sam sama. Nije komplikovano snaći se u njemu.

Zašto Ljubljana?Mala digresija- da se vratim na početak korone i tih uvođenja PCR testova na granicama. Kad su to uveli na mnogim granicama, svaki od Bosanaca (a Bosanac je vazda nezadovoljan što god da se desi) bi razrogačio oči i rekao „TEST!“. Eh, nakon par mjeseci to je postalo normalno kao da je to činio cio život, te je svako vadio te PCR testove, naravno ko je htio preći granicu.Kad se pročulo da je Slovenija ukinula traženje PCR testova našim državljanima prije par dana, svako od Bosanaca je opet isto reagovao:razrogačio bi oči i rekao „NE TEBA TEST!?“, kao da je to nemoguća misija! Doduše sve je ovo kao u nekom SF filmu.

Sloveniji hvala (kao prvo) na ukidanju covid mjera, hvala na gostoprimstvu, na pomoći, na ljubaznosti, na kulturnim ljudima, na diiiiiivno provedenom vremenu. Ljubljana me je zaista očarala. Prvo što sam uradila u Ljubljani jeste to da sam se popela na dvorac. Gore sam srela jednog Amerikanca (mrsko ljudima da se penju). Imao je dugu kosu i majicu sa natpisom „Metalica“. Došao je prije par dana kod prijatelja u Sloveniju i eto malo šeta da vidi Ljubljanu. Zamolila sam ga da me fotka, al' da se vidi zastava, nek se zna! Indijanci imaju svoj nepisani zakon. Oni kažu da sve na svijetu treba poštovati. Sve je sveto. U svaku zemlju u koju odem poštujem njene običaje, pravila i sve što treba. Poštujem nihova obilježja, a zastave su najveća obilježja jedne zemlje. „U Rimu budi Rimljanin!“. Od indijanaca trebamo svi da učimo. Trebamo poštovati običaje i kuće drugih da bismo bili tolerantniji i da bismo lakše prihvatali stvari onakve kakve nisu uvijek po našim ukusima i pravilima. Zbog nas samih. Sve je sveto i ništa i nikoga ne treba ismijavati zato što ne misli isto kao ti ili ja.

Dame i gospodo, Ljubljana iz moje perspektive...














Park Tivoli



06.07.2021. u 12:05 • 22 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 30.06.2021.

Razmišljanja u sitne sate...

Stalno vidim na reklamama fejsbuka, o yogi, o meditacijama, o new age pravcima koji te čine sretnima. Na instagramima slike nasmijanih faca i sve vidiš nekako....na silu. Vještački osmjesi, namješteni pogledi, zavodljivo namješteni guzovi, noge, izbačene sise, sve u svrhu da se pokažu svoji atributi. Mišićavi muškarci skidaju majice, kako bi im se vidjela tetovaža i mišići. Da ne ispadne da su džaba vježbali. Umorila sam se i od tog zabadanja nosa u mahalski fejsbuk i instagram, umorila sam se od posla, umorila sam se od jednih te istih ljudi sa kojima chatam svaki dan čisto da mi tralababa lan da joj prođe dan, umorila sam se od tog što sam se umorila, umorila sam se i od briga koje mi zapravo donose samo probleme i nespavanje. Ne želim to. Kako da budem sretna? Šta volim? Šta ne volim? Izbaciću sve što ne volim. Od danas sam na odmoru. Ubaciću sve što volim. Ljudi te najčešće uznemire i čine te tužnim. Odredi vrijeme za njih, sebi daj ono što te čini sretnim. Idi trči, šetaj, plivaj, putuj, planinari, pa čak i sama ako treba. Želim da budem zaljubljena u život koji živim, jer tako ću biti okružena stvarima koje me usrećuju.

Danas sam kupila kartu za voz kroz životno putovanje. Besplatna je. Potpuno. Danas sam odlučila da budem sretna. Skupila sam sve svoje boli i tuge i spakovala u stare kutije, a zatim ih pustila niz rijeku. Neka ide, ovaj svemir ima dovoljno mjesta...

Moj voz će meni prirediti jedno divno i nezaboravno putovnje. Slutim. Nikad nije kasno...

Sjećam se jedne priče od slikara koji sada ima oko 80 godina kod kojeg sam bila prije par godin na kursu. Naučio me elementarnim tehnikma slikanja. Hvala mu. On je ispričao svoju priču kako je počeo sa slikanjem....Bila je jesen. Uzeo je četeres'prvu godinu života. Uzeo je mantil i šešir i oblačeći cipele na vratima kuće djeca su ga pitala: „Tata, gdje ćeš to?“, a on im je rekao „Idem djeco da naučim slikat“, na što su se oni gromoglasno nasmijali i rekli : „Ha ha ha ha! Tiiiiii???!!!!! Pa to ti je kasno! Dobro si zakasnio! Šta ti je!“. On nije na to ništa rekao, samo se osmjehnuo i izašao van. Danas nakon 40 godina slikanja, održao je bezbroj izložbi i ima vlastitu galeriju. Vrstan i poznat slikar kojem se mnogi dive. Čuda se dešavaju, ako vi odlučite da se dese. Ako vjerujete u njih, to nisu čuda, to su normalne stvari...

Tako da znate , kupila sam kartu za voz kroz životno putovanje. Moj voz je prazan. Mogu da ti ustupim par stanica da ideš samnom, ako želiš. Možeš da sjediš uz mene, možeš u drugom kupeu, whatever, dobrodošao. Možemo da ćutimo, možemo da pričamo, možemo da se smijemo, možeš i zauvijek da me zaboraviš kad izađeš, ali ostavi mi bar uspomene na tebe takve da se uvijek nasmijem kad te se sjetim.

Eto tako, samo da znate. Nikad nije kasno da promjenite nešto u životu....

Be Happy


30.06.2021. u 21:56 • 24 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.