Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 26.10.2020.

Vodopadi Ilomske

Postoje ljudi koji mogu da izađu iz mahale i da žive na bilo kojem kontinetu, u bilo kojoj svjetskoj metropoli, ali mahala iz njih izać ne može. Mogu da se furaju da su studirali na prestižnim univerzitetima širom svijeta, ali avaj, ako su studij završili na takvim školama, to ne znaci da su pokupili svu pamet ovog svijeta.

Zašto ovako počinjem negativno? Pored jučer nestvarno lijepog dana, vanzemaljskih boja jeseni i nevjerovatnih krajolika, prosto mi bude krivo, što mnogi od onih sa kojima dijelim fotke na fejsbuku nisu zainteresovani za fotke i ljepotu kojom ih „pozivam“ da i sami istraže divlje predjele moje drage BiH, nego su na žalost više zainteresirani SA KIM SAM. Zašto? Nemam šta kriti, ali ne želim da nekima podnosim izvještaje, jer nemam šta reći, a i da imam- to je moja stvar. Onda ti isti, kontaktiraju moje potencijalne saputnike koji su MOŽDA samnom bili taj dan, ispitivaju ono policijski gdje je, skim je, šta je...a onda mirne duše mogu da spavaju. Kod ljudi ne cijenim površnosti, već dubine i širine. Moji pravi prijatelji ne pitaju ništa sve dok im sama ne kažem. Dosta o ovome.

Ilomska rijeka sa dva vodopada je (manji i veći), nešto što svaki pustolov treba vidjeti, a što sam ja jučer vidjela. Nalazi se na obroncima Vlašića. Predjeli su slični kao iz serije Grizli Adams, a sam kanjon izgleda toliko čarobno, da bi svakog ostavio bez daha. Sve uzduž puta obraslo je mahovinom, svo drveće, sve stijene, pa izgleda kao da je neko presvukao te krajolike u zelenu plišanu odjeću. One boje kojima je šuma prošarana, čas kroz izmaglicu, čas kroz zrake sunca, izgledale su posebno atraktivno. Nigdje žive duše nije bilo, kao da si na drugoj planeti, daleko od svih. Kao što sam i napisala, na ovoj rijeci postoje dva vodopada: manji, koji se odmah vidi pored puta i veći koji je skriven i za koji je potrebno alpinističko znanje. Nije da se furam da to znam-kad ne znam, ali sam na rukama i nogama prošla stazu (jaaaakooo opasnu, jako strmu, sa sajlom) i kad sam ugledala taj skriveni dragulj, nisam mogla vjerovat da nešto takvo postoji. Ljudi moji- to je raj, vodopad visok oko 40 metara ulijevao se u tirkizno čisto jezero. Prošla sam mnoge planine, mnoge vodopade, ali što rekao Davorin iz Indexa, „Da sam ja neko“, ja bih ovo proglasila NP. Vrh vrhova! Nakon vodopada, prošli smo dva vještačka tunela (potrebno je imati čeonu lampu) iskopana u stijenama. Ako se pitate odkud sad to, pa eto, na žalost umjesto da ovaj dio divljine zaštite u turističke svrhe, eno grade mini hidroelektranu.









26.10.2020. u 08:24 • 17 Komentara • Print • # • ^

subota, 24.10.2020.

Crepoljsko 1524 m n/v

Koliko su me vijesti oko korone uzurpirale ja propustam vijesti od NASA-e. Mislim treba znat sta se desava i u svemiru. A pazi dešava se to da NASA žuri vratit sondu Osiris-Rex, koja je od zemlje udaljena 300 miliona kilometara i koja je uspješno sletjela na asteroid Bennu i prikupila uzorke istog. No, sonda je prikupila u spremnik i više uzoraka nego što je trebala, pa sad prašina i fragmenti asteroida „cure“ u svemiru. Sonda će se vratit na Zemlju 2023. godine, možda bez uzoraka, ovisi kolko bude curio. Ajme meni u šta ljudi potrošiše 800 miliona dolara. Bolje da su meni dali. Ja bi se teleportirala na Bennu i lično uzela uzorak pa im donijela. E, šalim se. Pare kvare ljude. One koje možeš kupit oni imaju cijenu.

Danas je opet padala kiša. Išli smo na Crepoljsko- Ozren (1524 m n/v). To vam je jedna planina poviš Sarajeva. Od Sarajeva ide se prema Baricama (tu se može ostaviti auto), pa Čavljak i od pl.doma na Čavljaku ide se označenim putem na Crepoljsko. Kondiciono nije zahtjevna tura, a za „napor“ koji nudi , pogled odozgo je fantastičan. Posebno sad u jesen, kad ima milion boja. Na takve slike nemo'š stavit cijenu. E to je moj asteroid Benna. Besplatan je i dostupan svima. Svako ga može popet. Ali nije na popisu NASE, pa se ne zna za njeg.

Na putu prema vrhu imaju kolibe . Tu ljudi prodaju domaće proizvode, od ajvara, fafarona, domaćih sokova, rakije...Ja sam kupila ljute papričice da budem još ljuća i sirup od borovih iglica da iznenadim pluća. Mislim da sam uzela overdose, nešto mi nije dobro. Vidićemo do sutra. Ako pozelenim, zovite me vanzemaljac.








24.10.2020. u 22:48 • 14 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.10.2020.

Vučja planina

Vučju planinu i Vlašić dijeli rijeka kojoj sam zaboravila ime. Planina spada u dinarsko gorje a najviši vrh je Meokrinje sa 1 378 metara nadmorske visine. Plato planine je miniran i ne preporučujem da ovdje idete bez nekoga ko dobro poznaje teren, ništa gps, nista “strava”, to zaboravite, znači ponavljam- na ovu planinu ići samo sa nekim ko je dobro poznaje.

Start nam je bio iz jednog sela, negdje oko 7 ujutro kad se još nije digla magla i kad je rominjala kiša. Znali smo da će biti takvo vrijeme, ali spadam u one planinare koji razmišljaju na taj način “nema lošeg vremena-samo loša oprema”. Nakon nekih sat/dva, kad je kiša prestala, oblaci su se razišli i mogla se vidjeti ona druga strana “preko puta”- obronci Vlašića, no, kad smo došli gore na plato Vučje planine, magla se ponovo navukla k’o u Londonu 1958, tako da se više ništa nije moglo vidjeti, osim minskih oznaka. Primjetili smo da se gore trenutno vrše deminiranja na više lokacija. Izgleda da su se baš zadali da razminiraju cijeli plato, no, ko zna, koliko će to trajati. Za ljudske gluposti koje su trajale možda dan/dva/tri, ko zna koliko generacija će ispaštati.

Vučja planina je vjerovatno dobila ime po vukovima, ali njih nigdje. Nikog gore nismo sreli osim nekog seljanina na traktoru. Bio je kao predposljednji mohikanac (mi smo bili posljednji) koji je izgledao kao da glavom bez obzira napušta planinu, bježeći od magle, od duhova prošlosti, od čega li…eh, od svega možeš pobjeć, al’ od sebe nikad. I što rek’o Zuko Džumhur “Džaba ti je što trčiš, Allah ti je sve korake izbrojo…”. Ne znam koliko je meni koraka izbrojo, ali step tracker mi je danas zabilježio 27 952. Nije loše. Dobra sam, k’o dobar dan.

Na kraju smo sa vrha Meokrinje (ovdje je posebno opasno, mine nisu obilježene, a nije mi baš bilo svejedno ići putem obraslim mahovinom, dok su oko nas svuda parcele ograđene trakom), vratili se makadamom, uz rijeku. Malo dužim putem, ali to nam i jest bio cilj. Pred sami kraj hajkinga, magla se razišla, Sunce je provirilo. Izašo je vedar dan. Iznenada, baš kao i raspoloženje kod nekih ljudi. Inače ja biram kakav će mi biti dan : na mene ne utiče vrijeme. Možda utiču ljudi, ponekad u rijetkim trenucima, ali i to koliko im dozvolim. Uostalom sve je prolazno…



Pogled sa ove fotke me podsjeća na rižine terase u Vijetnamu. A nije Vijetnam, Bosna je...









Svi ste pozvani na večeru. :)





Ograđeno minsko područje.



17.10.2020. u 21:43 • 19 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 15.10.2020.

Jevrejski jezik

Nakon što sam dobila telefonski poziv iz Izraela i to iz „Rosen school of hebrew“-komisije za stipendije, u kojem je žena jasno i tečno izgovorila moje ime i prezime, tvrdeći da sam ispunila neki online obrazac i dala svoj broj telefona, danas sam dobila i broj mog studentskog broja sa kojim imam online pristupnicu i još jednom su čestitali na izboru i volji da učim jevrejski jezik. Iako sam prvobitno, šokirana, jasno dala na znanje da nemam veze sa tom prijavom, žena se izvinula i rekla da će me izbrisati iz kompjutera, no, kao što vidim- to nije učinjeno.

Bez lažne skromnosti, imponuje mi, jer ne pamtim kad se neko ovako borio za mene. Došlo mi da razmislim. Zezaju me drugari-kažu mi pristani , možda ti bude trebalo za posla, ha ha ha.

Šalom

15.10.2020. u 15:44 • 14 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 11.10.2020.

Vlašić- vrh Paljenik 1943 m n/v

Arapska poslovica kaže da se dvije stvari ne mogu sakriti: ljubav i planina.

Kad smo zaljubljeni dopamin je hormon koji stvara osjećaj ugode. Zbog njega kockari osjećaju zadovoljstvo u hazardu, a povezan je sa uzimanjem droge i - sa osjećajem ljubavi. Kada se zaljubimo, dopamin se pojačano luči i to stvara taj osjećaj međusobne pripadnosti. To što neko dobiva posebno mjesto u našem srcu uzrokovano je lučenjem dopamina.

Svaka zaljubljenost može biti lijepa, jer možemo biti zaljubljeni u prirodu, u planinu, u životinje i te stvari su divne jer nas nikad ne mogu iznevjeriti, ali ljubav sa drugom polovicom je pak drugačija ljubav. Bolja od svih vrsta ljubavi, jer imaš osjećaj pripadnosti, kao kad sklopiš puzzle, kao da pronađeš komad sebe za koji nisi ni znao da postoji, a bio je tu, blizu tebi. Platon je to davno divno pripovjedao (mislim da je to bio on) kako su ljudi bili dvospolna bića i činili su mnogo zla, pa ih je Bog kaznio na taj način što ih je prepolovio. Od tad svako luta svijetom tražeći svoju polovicu. Ali, avaj, kao što rekoh, ljudi ce vas prije ili kasnije razočarati. Ako očekujemo to unaprijed od nekoga onda nikad i nećemo dati prostora da volimo i da rastemo u ljubavi.

Moj jučerašnji pohod bila je planina Vlašić. Po ko zna koji put. Krenuli smo od Galice, prema pl.domu na Devečanima. Odatle smo krenuli ka vrhu Paljenik.
I opet nemam šta da kažem za Vlašić, više se potrošilo papira o ljubavi i mojim filozofiranjima. Za sve je kriva arapska poslovica sa početka price. Presviđa mi se.






11.10.2020. u 09:43 • 19 Komentara • Print • # • ^

petak, 09.10.2020.

Moj stari blog

Zaboravljeni moj stari blog sa napisanih tek nekoliko postova na blogspot, pronađen je sinoć. Slučajno, guglajuci. Star je 12/13 godina. U njemu sam opisala moje putešestvije u Egipat i Pompeje. U Pompejama i Napulju bijah ljetos ponovo. Tu vrijedi otici dva puta. Pompeji su nesto posebno.

Samohrana djevojka

09.10.2020. u 14:24 • 18 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.10.2020.

Poznavanje prirode i društva

Danas ću vam održati čas biologije. Nisam biolog, ali danas ću to biti. Pogledaj duboko u prirodu i onda ćeš sve bolje razumjeti. To nisam rekla ja, već Albert Ajnštajn. Vrlo često zagledam se u prirodu, ništa ne razumijem, ali pokušavam….Naročito ne razumijem ljude. Možda sam suviše osjetljiva, ali to sam ja. Do sad sam shvatila da će te ljudi uvijek razočarati, prije ili kasnije. Priroda neće nikad. Ne moram je razumijeti nikada,ona to ni ne traži od mene, ne moram je ni voljeti, ne moram ništa prema njoj činiti, osim da je ne zagađujem, a čak…ni to ne moram. Rumi je rekao “Ono što voliš to si ti”- a iskrena da budem-voljela bih da sam kao priroda...

Kao što rekoh ovaj post neka bude kao čas biologije. Jučer sam išla u brda i sebi nabrala bilja, neka imam za čaja. Ide zima, ja to tako radim. Ne volim ove čajeve iz dućana, koliko mogu izbjegavam ih. Nešto sam brala, a nešto slikala, tek onako-iz dosade...

Žir je oduvijek smatran svetim drvetom. Glavni sastojak žira je tanin, koji mu daje gorčinu, ali se takođe može ublažiti. Tanina ima manje ako birate zeleniji plod. Žir se može osušiti a zatim mljeti i od toga možete dobiti brašno. Mljeveni prženi se koristi kao kafa. U sebi sadrži pregršt minerala, proteina, masti i ugljenih hidrata. Vjeverice nisu baš tako lude.
U Crnoj Gori postoji plantaža žireva. Ne znam tačno gdje, ali postoji. Oni puste vjeverice na tu plantažu, a one vrijedno sakupljaju plodove svaka u svoju logu. Mjesto loge ljudi uprate, a onda nakon par dana dođu i uzmu skupljene žireve. Vjeverice zatim opet počnu sa sakupljanjem i to sve na isto mjesto, ne znajući da rade Sizifov posao. Ovi opet dođu i hladno uzmu sve žireve.




Paprat je zapravo prva i najstarija biljka koja na Zemlji neometano raste već više dugih miliona godina. To je meni fascinantno. Pravi je čistač prostora, tako da je toplo preporučuju kao ukransu biljku u domu. Kraljica je džungle i ponosno se širi sa svojim raskošnim listovima.



Krompir trava ima svoj pravi naziv za koji ne znam. Znam samo da je travari ovako zovu jer ima ukus pečenog krompira. Jako ukusna i koristi se kao začin za salate. Ja je koristim.



Kunica - Achillea millefolium- je dobila ime po grčkom junaku Ahileju, jer je njome liječio rane. Ima još legendi koje govore da su hajduci ovu travu nosili oko vrata pa njome liječili rane zadobijene u ratu.Zato je neki zovu i Hajdučka trava. Kunica je dobra za mokraćne kanale, želudac, hemoroide, prijatelj je ženama, potiče znojenje te snižava visoku temperaturu.



Plućnjak- Pulmonaria officinalis- je biljka koja se koristi za liječenje dišnih bolesti. Sama riječ Pulmo znači pluća. Ovo je pomalo zaboravljena biljka među ljudima, ali veoma ljekovita, a koristi se za liječenje upale pluća, bronhitis i obnavljanja plućnog tkiva.



Divlji kesten -Aesculus hippocastanum - je drvo koje može narasti do 35 metara visine.Plodovi nisu jestivi, za razliku od pitomog kestena, ali sakupljaju se tokom jeseni.Sjemenke unutar plodova sadrže dosta saponina escina koji povoljno djeluje na stijenke kapilara i vena, hemoroida te umornih nogu.



Bršljan- Hedera helix - je popularan kao biljka koja prekriva gole zidive i dosadna mjesta.Listovi bršljana služe protiv kašlja, ali plodovi su mu otrovni. Prema Keltskoj mitologiji prelijepa djevojka Lesolt je bila obećana vitezu Tristanu. No, vitez je pogino u ratu a ona umrla od tuge za njim.Kralj koji je bio zaljubljen u Lesolt,zbog ljubomore, naredio je da im grobovi budu razdvojeni i udaljeni. Nakon nekog vremena niknuo je bršljan iz oba groba koji se spojio i vezao u čvor produbljujući vječnu ljubav. Ovu priču ovjekovječio je Wagner u svojoj operi "Tristan und Isolda".



04.10.2020. u 16:12 • 18 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.10.2020.

Tvrđava

"Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče."



Trag u beskraju...

Ivo,Meša i Miloš...

02.10.2020. u 19:41 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.