Marketing
Vučja planina
Vučju planinu i Vlašić dijeli rijeka kojoj sam zaboravila ime. Planina spada u dinarsko gorje a najviši vrh je Meokrinje sa 1 378 metara nadmorske visine. Plato planine je miniran i ne preporučujem da ovdje idete bez nekoga ko dobro poznaje teren, ništa gps, nista “strava”, to zaboravite, znači ponavljam- na ovu planinu ići samo sa nekim ko je dobro poznaje.
Start nam je bio iz jednog sela, negdje oko 7 ujutro kad se još nije digla magla i kad je rominjala kiša. Znali smo da će biti takvo vrijeme, ali spadam u one planinare koji razmišljaju na taj način “nema lošeg vremena-samo loša oprema”. Nakon nekih sat/dva, kad je kiša prestala, oblaci su se razišli i mogla se vidjeti ona druga strana “preko puta”- obronci Vlašića, no, kad smo došli gore na plato Vučje planine, magla se ponovo navukla k’o u Londonu 1958, tako da se više ništa nije moglo vidjeti, osim minskih oznaka. Primjetili smo da se gore trenutno vrše deminiranja na više lokacija. Izgleda da su se baš zadali da razminiraju cijeli plato, no, ko zna, koliko će to trajati. Za ljudske gluposti koje su trajale možda dan/dva/tri, ko zna koliko generacija će ispaštati.
Vučja planina je vjerovatno dobila ime po vukovima, ali njih nigdje. Nikog gore nismo sreli osim nekog seljanina na traktoru. Bio je kao predposljednji mohikanac (mi smo bili posljednji) koji je izgledao kao da glavom bez obzira napušta planinu, bježeći od magle, od duhova prošlosti, od čega li…eh, od svega možeš pobjeć, al’ od sebe nikad. I što rek’o Zuko Džumhur “Džaba ti je što trčiš, Allah ti je sve korake izbrojo…”. Ne znam koliko je meni koraka izbrojo, ali step tracker mi je danas zabilježio 27 952. Nije loše. Dobra sam, k’o dobar dan.
Na kraju smo sa vrha Meokrinje (ovdje je posebno opasno, mine nisu obilježene, a nije mi baš bilo svejedno ići putem obraslim mahovinom, dok su oko nas svuda parcele ograđene trakom), vratili se makadamom, uz rijeku. Malo dužim putem, ali to nam i jest bio cilj. Pred sami kraj hajkinga, magla se razišla, Sunce je provirilo. Izašo je vedar dan. Iznenada, baš kao i raspoloženje kod nekih ljudi. Inače ja biram kakav će mi biti dan : na mene ne utiče vrijeme. Možda utiču ljudi, ponekad u rijetkim trenucima, ali i to koliko im dozvolim. Uostalom sve je prolazno…
Pogled sa ove fotke me podsjeća na rižine terase u Vijetnamu. A nije Vijetnam, Bosna je...
Svi ste pozvani na večeru. :)
Ograđeno minsko područje.
Post je objavljen 17.10.2020. u 21:43 sati.