Arapska poslovica kaže da se dvije stvari ne mogu sakriti: ljubav i planina.
Kad smo zaljubljeni dopamin je hormon koji stvara osjećaj ugode. Zbog njega kockari osjećaju zadovoljstvo u hazardu, a povezan je sa uzimanjem droge i - sa osjećajem ljubavi. Kada se zaljubimo, dopamin se pojačano luči i to stvara taj osjećaj međusobne pripadnosti. To što neko dobiva posebno mjesto u našem srcu uzrokovano je lučenjem dopamina.
Svaka zaljubljenost može biti lijepa, jer možemo biti zaljubljeni u prirodu, u planinu, u životinje i te stvari su divne jer nas nikad ne mogu iznevjeriti, ali ljubav sa drugom polovicom je pak drugačija ljubav. Bolja od svih vrsta ljubavi, jer imaš osjećaj pripadnosti, kao kad sklopiš puzzle, kao da pronađeš komad sebe za koji nisi ni znao da postoji, a bio je tu, blizu tebi. Platon je to davno divno pripovjedao (mislim da je to bio on) kako su ljudi bili dvospolna bića i činili su mnogo zla, pa ih je Bog kaznio na taj način što ih je prepolovio. Od tad svako luta svijetom tražeći svoju polovicu. Ali, avaj, kao što rekoh, ljudi ce vas prije ili kasnije razočarati. Ako očekujemo to unaprijed od nekoga onda nikad i nećemo dati prostora da volimo i da rastemo u ljubavi.
Moj jučerašnji pohod bila je planina Vlašić. Po ko zna koji put. Krenuli smo od Galice, prema pl.domu na Devečanima. Odatle smo krenuli ka vrhu Paljenik.
I opet nemam šta da kažem za Vlašić, više se potrošilo papira o ljubavi i mojim filozofiranjima. Za sve je kriva arapska poslovica sa početka price. Presviđa mi se.