Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 29.06.2020.

Iz mog dnevnika...( Hrana u Tunisu)

Iz predhodnih putopisa o Tunisu pričah vam o Medinama. To su velike pijace na kojima možete naći i gujinih nogu. Dovoljno je samo da prošetate 30 metara između štandova i da te raznorazni začini drogiraju. Tako kad su mušterije nadrogirane lakše manipulišu s vama , pa umjesto za pola dinara Arapi vam prodaju robu za dva. Prvo su za „sister“ iz Bosne davali robu u pola cijene, ali kasnije sam bila Čehinja, pa Mađarica, Talijanka, Poljakinja, Španjolka,....i uvijek ista priča.

Nešto novo što sam vidjela je voće koje izgleda kao kaktus (evo slike). Na žalost nisam probala, ali drugi koji jesu kažu da je jako ukusno. Ne znam ime ovog voća.

Ja slijedim jedno pravilo “U Rimu budi Rimljanin”, pa to praktikujem gdje god odem. Tunižani slabo jedu hljeb, a kad ručaju prvo pojedu salatu pa tek onda ručak bez salate. Nije mi bio problem da se prilagodim načinu ishrane, jer sam lako prilagodljiva. Preferiram ja i gastro turizam, da se razumijemo, ali nisam nešto posebno luda za hranom.
U Tunisu sam plaćala nomada koji je kuhao tradicionalna tuniška jela i to tako dobro da bi mu i neka žena pozavidjela. Uz to bio je jako pedantan.Kao što pomenuh već jednom jelo „Kus-kus“ im je broj 1. To vam je nešto kao sitna riža sa janjećim mesom. Meni je ukusno, ali još nisam shvatila zašto im je to jelo broj 1. Valjda zato što je sam proces pripreme komplikovan.

Također svaku noć poslije večere pila sam čaj. Zanimljivo mi je to što ga poslužuju u malecnim šoljicama. Nomad mi reče da je to jak čaj i da je ta količina sasvim dovoljna za jedan dan.

Kako su čudni putevi Gospodnji, jel' da. Nikad ne znaš koga ćeš sresti i ko će ti pružiti pomoć. Meni je eto kuhao nomad sa juga Tunisa, pravi pravcati nomad koji je odrastao u selu pustinje. Pokazao mi je fotku svoje familije i ispričao o životu nomada. Imati kamile- to samo može bogat nomad. Iz tog razloga kad hoće ženu, odu njihovom ocu I daju onoliko kamila za koliko misle da vrijedi. Ko da najveću ponudu taj i odvodi djevojku. Zato za plavuše iz Evrope nude po nekoliko kamila. I nije im jasno što ni jedna neće da pristane.

Sutra će me put odvesti ko zna kuda i ko zna koga ću još sresti. Tog 5. avgusta odlučila sam da proputujem cijeli Tunis. Sutra idem da vidim najveći koloseum (neko kaže koloseum, neko amfiteatar) “El-Džem” kojeg je izgradio Gordon u inat Rimu. Nakon toga idem u Kartaginu i onaj plavo bijeli gradić što je sve plavo i bijelo (plavo odbija insekte, a bijelo toplotu). Kroz tri dana put će me odvesti u pustinju gdje su snimani Star Wars, da vidim gdje je Jedi i pustinjska planeta Tatooinea…

I za kraj ne mogu a da ne ponovim onaj meni jako drag citat iz Mešine knjige a koji glasi: „Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći“ (Meša Selimović, Tišine).



29.06.2020. u 12:07 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 27.06.2020.

Od Kulina bana i dobrijeh dana- Tvrtkovac 1304 m n/v

Ja i Alfonso smo danas išli na Tvrtkovac. Umorili smo se pravo.

Tvrtkovac je dio gorja Dinarida, a najvisi vrh na kojem smo i bili je 1304 m n/v. Planina je dobila ime po najslavnijem bosanskom kralju Tvrtku, jer je to bilo strateško uporište u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanjića. Stolovao je na Bobovcu kod Kaknja (također nešto impresivno-ukucati na gugl Bobovac-Kakanj).

Tvrtko I Kotromanić bio je ban u Bosni od 1353. do 1377. g, sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Bosna je tad doživjela najveći procvat pa je nastala ona poznata uzrečica: “Od Kulina bana i dobrijeh dana”. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. (Izvor:internet)

Malo ljudi znaju da je kralj Tvrtko dugo godina bio neženja, pa su mu mnogi evropski dvorovi nudili svoje princeze za ženu, ali on je ipak na kraju oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara.Brak je ugovorio ugarski kralj Ludovik I. Njih dvoje izrodiše 3 sina.

Svoju avanturu započeli smo iz sela Trešnjeva glava:



Gljive smo brali u mjestu Grab:


Samo da kažem: podno samog vrha planine, sve miriše na borovinu, sve do samog vrha:


Ovo je vrh i pogled sa istog:


Evo jos jedna fotka sa vrha:


Karino brdo (hihihi):


27.06.2020. u 19:41 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.06.2020.

Suncokreti

Suncokret je biljka koja je dobila ime po tome što se okreće prema Suncu. Kad nema Sunca suncokreti se okreću jedni prema drugima kako bi nadoknadili energiju koju su prikupili za vrijeme sunčanih dana. Ljudi bi mogli da uče od suncokreta.



25.06.2020. u 21:13 • 19 KomentaraPrint#^

Moj drugar Alfonso hoće da se vrati na Lastovo!

Jučer sam išla u planinu sa svojim drugarom Alfonsom. Ovu planinu što mi je kako ja to kažem „iza leđa“.

Da pojasnim, Alfonso je gušter, moj drugar sa Lastova. Porijeklom Talijan. Tamo sam ga upoznala u galaksiji Andromeda gdje mu je bila kuća i moj šator. Kamp gdje sam bila sastojao se od galaksija a Alfonsov život se sastojao od putovanja iz galaksije u galaksiju, pa mu je to dosadilo. Lastovo je otok koji ima najljepši pogled na Mliječni put. Uvečer kad padne noć i kad započne party cvrčaka dobiješ neki nadnaravni osjećaj blaženstva. Lastovo je najčarobniji otok na svijetu!

Tamo sam sa Alfonsom šetala sve do nekadašnje kasarne JNA da vidim kako to izgleda. Nikako ne izgleda. Pustoš. Polupano sve. Alfonso mi je pričao kad je bio gušter u JNA kako su mu ukrali petokraku. Rekla sam mu ironično da nikad nije posto ništa veće od guštera. Naljutio se na mene.

Ja i on smo drugari od prošle godine. Mnogo smo različiti. On sluša cool muziku Bob Marleya, Jimmy Morrisona i zamišlja da je šaman. Stalno me zadirkuje što sam rasla uz Nove Fosile i što ih i dan danas poslušam. Šta fali Novim Fosilma?“ Fali im svašta“- reko mi je.

Kad sam ljetos krenula za Bosnu, Alfonso je tražio da ide samnom. Rekla sam mu da ne može jer nema bosansko državljanstvo. Bez razmišljanja je otišao u MUP da pita šta mu sve treba od papira da bi dobio bosansko državljanstvo i vratio se snužden:-) Želio je da živi u Bosni i gotovo. Tu noć pozdravila sam se sa njim sasvim normalno i on je otišao spavat u svoj suhozid. Ujutro kad sam se ukrcala na katamaran nisam ni primjetila da je on ušao u moj spakiran šator i cijeli put od Ublija do Bosne on je bio sakriven tu. Kad sam došla kući i vidjela da je mučenički izdržao do Bosne, podarila sam mu mjesto pod Suncem: rupu na mojoj zgradi. Umjesto putovanja iz galaksije u galaksiju Alfonso je dobio uvid u sasvim novi svijet i način života. Izvodio je sungazing svaki dan i žalio se da su mu noći hladne. Žalio se na sve živo. A lijepo sam mu rekla da mu neće bit lak bosansko gušterski život u Bosni, ali nije me htio slušat.

Neki dan me je toliko iznerviro da sam mu rekla da ću mu otkinut rep. Rekao mi je „Otkini hi hi hi narašće novi“.

„A kaće proć ta korona?“, pito me Alfonso danas u šetnji. „Ne znam“ rekla sam...
„Ajme meni, a oću ja moć na to svoje Lastovo da idem?“
„Ne moreš ić zatvorili granice“
„Ajjj vrag ti sriću odnija, ali tam mi je kuća, tam je moj svit. Poželio sam svoje galaksije!“
„Znam Alfonso, ali ja tu ne mogu ništa“.

Bio je mnogo tužan. Krio je od mene da plače. Kad sam ga pitala jel to plače, reko je da ga za oči ujeda izmet iz štale pored koje smo prolazili. Pored štale je bila septička jama sa imrpovizovanom lopatom. Umjesto onog uobičajenog modela lopate, vlasnik septičke jame (ha ha kako ovo zvuči) je uzeo šljem kakav su nekad nosili Nijemci u II svjetskom ratu, a ko zna, možda i jeste antikvitet i nataknuo na motku, a zatim sa tom „spravom“ grabio govna iz štale i bacao ih u septičku jamu.
„Ovi nam poručuje s ovom spravom da je rat sranje“- zakikota se Alfonso teturajući ko pijan po onim govnima i smrdeći iznadprosječno.





25.06.2020. u 19:42 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 23.06.2020.

Fabula: Cvijeće za Aldžernona

Psihijatri dr. Štraus i dr. Nemur vršili su pokuse na mišu Aldžernonu i Čarliju Gordonu. Obojica «pokusnih kunića» bili su debili i doktori su pokušali od njih da naprave vještačke genije.

Čarli je bio čistač wc-a u jednoj fabrici. Često su ga radnici fabrike ismijavali, ali on je mislio da ga oni vole i da su mu prijatelji. Nije shvatao da je glup. Bio je isuviše dobar, pa je kroz sopstvenu prizmu mislio da su svi ljudi na svijetu takvi. Doktori su mu objasnili da će nad njim izvršiti pokus da bude pametniji i kad to postane shvatit će da svijet nije onakav kakvim očima ga trenutno vidi.

Prvo su ga naučili da čita i piše, a onda mu davali lake knjige za čitanje (a kasnije kako je napredovao one teže). Svo to vrijeme imao je svaki dan lekciju da se takmiči sa Aldžernonom koji ga je uvijek pobjeđivao. Miš bi uvijek prije njega prošao lavirint i Čarli ga je mrzio, jer je miš bio pametniji od njega.

Svakog dana pisao je «izvještaj o rezultatima» u vidu dnevnika kojeg je predavao doktorima. U tim izvještajima bilo je mnogo gramatičkih grešaka i kad je dostigao određeno znanje koje je njegov IQ mogao doseći doktori su mu izvršili operaciju mozga.

Nakon toga njegovi «Izvještaji» bili su sa veoma malo gramatičkih grešaka, a onda je prvi put pobijedio Aldžernona. To nije shvatio dok mu nije rekao Bert koji je analizirao testove. Od uzbuđenja Čarli je izgubio slijedeću trku, jer nije bila mala stvar pobijediti takvog miša!

Ubrzo je nadmašio ljude koji su ga naučili čitati i pisati, ali toga nije bio svjestan. Samo mu nije bilo jasno zašto više nije imao nikoga sa kim je mogao pričati. Mislio je ako želiš da budeš pametan, ljudi se više neće družiti s tobom. Nije razumio ni to zašto doktori nisu znali odgovore na neka njegova pitanja…samo su mu rekli da je konačno postao genije. Više mu se niko nije smijao i Čarli je mislio da je lakše steći prijatelje ako pustiš ljude da ti se smiju.

Jedini drugar bio mu je Aldžernon. No, jednog dana miš se razbolio i osjećao se veoma loše. Čarli je pratio njegovo zdravstveno stanje i spavao pored njegovog terarija. Plašio se da ne doživi isti kraj kao i njegov drugar. I dalje je pisao «Izvještaje» koji su svakog dana sličili onim kao na početku priče: što su se više pojavljivale gramatičke greške Čarli je sve više pominjao «želim da ostanem pametan». Kad je Aldžernon umro Čarli ga je sahranio u praznoj kutiji od sira na dnu bašte. Plakao je. Svaki dan je išao na njegov grob i nosio cvijeće. Drugi su mislili da je lud.

«Akoikad pročitate ovo ne žalite me radujem se što sam dobio još jednu šansu da budem pametan jer sam naučio mlogo stvari koje ni znao nisam dapostoje na ovom svijetu i zahvalan sam štosam ih bar zakratko vidio. Ne znam zaštosam opet glup ili štasam to uradio možda se nisam dovoljno trudio. Kladim se da sam prvi glupak na svijetu koji je otkrio neštovažno zanauku. Sjećam se dasam nešto otkrio, al' se ne sjećamšta. Prespostavljam da je to bila moja pomoć svim glupim ljudima na ovom svijetu.

P.S. Molim ako stignete svtavite malo cvijeća na Aldžernonov grob…»

23.06.2020. u 23:57 • 26 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.06.2020.

Izvađeno iz mog dnevnika...

Stari se morao naspavat, jer iza ponoći smo išli na more. Presjedili su on i mater dan sa susjedima koji isto idu sa nama, pa su nakon pregovora, dogovora, odlučili da idu gdje idu zadnjih petne’s godina. Tako svake godine. I kad se ja nisam rodila tako su isto. Idemo u Baško Polje. Tam je kažu najbolje, a za tih 10 dana dolaziće dajdžinca kući da zalijeva cvijeće i baštu.

Otac bi šamponom opro stojadina i usiso sa usisivačem “čačak”. To bi sve radio u nedeljno popodne kad svi u susjedstvu poslije ručka legnu i niko nije mogo zaspat od usisivača. Al’ moj stari nije mogo birat vrijeme, jer moro se k’o čo’ek spremit za puta.
Materi bi naredio da mu u gajbu spakuje pretis lonac, grah, krompir, paprika (meso ćemo kupit dol ), začina, plastiče tanjire i pravi escajg , jer ne može jest sa plastikom, nije to to.
Šator bi stavio na galeriju stojadina i dobro ga svezao da ne spadne.
Ja bi u svoju torbu stavila samo najpotrebnije: barbiku, loptu, rekete i šlauf. Brat je svake godine k’o papagaj ponavljao da će bez čaršije i košarke izdržat deset dana. Znam da je lag’o i da će prvom prilikom nazvat druga da pita jel’ igrala Cibona i kako je igr’o Dražen Petrović? Volio je gledat Dražena više nego graha se najest.Znao mu je napamet svaki potez. Zbog tih poteza razbio je 4 lustera u kući. Otac je galamio, al’ je moro otić u Šamac da kupi novi , jer tamo je biva najjeftinije.

Obično bi iza ponoći krenuli na more. Držali smo se ranije računice, a to je da ćemo u Baško Polje stić oko 8 ujutro sa pauzama. Meni bi namjestili jastuk i jorgan na zadnjem sjedištu da mogu spavat k’o hadžinica. Nikad nisam mogla spavat u autu jer mi je smrdio benzin i vazda sam se patila. Kad bi došli dole do Jablanice, stari bi parkiro auto nedaleko od srušenog mosta na Neretvi, a onda zaspo ko top. Ja i mama smo hodale okolo dok se on i brat naspavaju. Išli bi do mosta, gledali virove. Svaki put mi je mama ispričala priču o Titu i kako je naredio partizanima da sruše most pa izgrade drugi, sve da zavaraju Švabe. Ne mogu da shvatim da su ovi bili tako naivni.

Kad bi došli u Baško Polje, stari bi postavio šator, a onda bi odmah išli na plažu da se iskupamo.
Baško Polje je imalo najveći kamp u Jugoslaviji. To je bio kamp sa kvartovima, a kvartovi su imali oznake “A”, “B”, “C” i “D”. Cijena jedne noći kampovanja je ovisila o kvartu a mi smo uvijek naravno završavali sa Česima, Slovacima, rainbow ljudima sa šatorima rastafari boja, djecom cvijeća i onima koji voze motore što nose kožne prsluke na kojima piše (citiram svog starog) “AC pa ide oznaka za struju pa DC”. Noću bi svi kvartovi spavali samo bi naš bio bučan. Stari je uvijek gunđao, žalio se na recepciji, a ovi bi uvijek slegnuli ramenima. Spavanje bi nadoknadili sutradan na plaži, pa smo u početku vazda bili crveni ko rakovi.

Baško Polje je povezano sa Baškim Vodama uskim putem za šetnju pored mora. Tu se obavezno šetalo u večernjim satima. Meni bi mama obukla haljinicu i napravila pletenice. Išli bi na sladoled.

Jednog dana stari je oduševljeno rekao da idemo u Makarsku. Nama je nastavnik istorije prič’o da je Napoleon Bonaparte zaslužan za gradnju puteva Makarske rivjere.Ali nismo išli u Makarsku da gledamo puteve, spomenike , Biokovo ili neke znamenitosti, već je otac čuo od dajdže na telefon da je tamo doš’o čika M. sa teta M. pa da ih vidimo. Ima adresu gdje je! Otićemo tamo da im kažemo da smo im baš juče poslali razglednicu sa porukom : “Mnogo toplih pozdrava iz Baškog Polja od porodice T!”.

Nakon 10 dana kad bi se preobrazili u crnce naš odmor bi se završavao, a na kraju sve bi bilo isto. Spakovali bi šator u jutra rana, razgledali još jednom da nismo šta zaboravili i otišli. Pri povratku pauza bi se pravila na Zmajevcu iznad Sarajeva.

Moj stari je studirao biologiju u Sarajevu davne 1960 i neke. Živio je na Kovačima, onako studentski, momak sa sela, bez love, bez noćnih provoda, učeći školu i sanjajući bolju budućnost. To o čemu je sanjao- ostvario je. Kad je završio školu nakon 4 godine, vratio se u svoj kraj i zaposlio u jednom gradiću. Tu smo se rodili ja i moj brat.

Svakog ljeta kad smo se vraćali sa mora, nas djecu iz provincije, stari je vodio na vidikovac da gledamo svjetla Sarajeva. Za nas Sarajevo bilo je Pariz.
Sjećam se kad je bio jednom spot na teveu od Bijelog dugmeta (pjesma “Kad ostariš”) kad Tifa u p’o zime izlazi iz kuće onako smrznut i umiva se u dvoristu ledenom vodom, a moj stari gledajući kaze: „E onako sam i ja isto… na Kovačima.“.

Upravo sjedim na tom istom proplanku odakle smo nekad gledali svjetla Sarajeva. Baš sad. Zmajevac. I mislim se, nikad Pariz neće imat to što ima Sarajevo: uspomene na koje ne mo'š stavit cijenu. Valjda to ljudi podrazumijevaju dušom, kad kažu da neki grad ima dušu. Moraš imat u njemu nešto tako važno poput uspomena, što ti niko oduzet ne može.
Spot Bijelog dugmeta „Kad ostariš“ u kojem se Tifa onako promrzao umiva, nosi jednu simboliku priče… Moj stari nikad nije ostario…



22.06.2020. u 10:35 • 29 KomentaraPrint#^

subota, 20.06.2020.

Vodopad "Kravica" u Ljubuškom

Kada je učiteljica napustila školu i otišla u varoš, na njeno mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „Paprika“. Učitelj maltretira i tuče djecu tako da djeca počinju da bježe iz škole. Vođa dječaka je Jovanče a osim njega tu su i Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolica sa prikolicom, Nik Ćulibrk, Vanjka Široki i djevojčica Lunja. U „Prokinom gaju“ družina pravi svoj „logor“ kojem daju ime „Tepsija“. Tu bježe iz škole i druže se po cijeli dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče otkrivaju prolaz u neku podzemnu pećinu. Kada se učitelj „Paprika“ požali knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima oni organizuju potjeru i pronalaze skrovište djece. Zahvaljujući Nikoletini Bursaću oni ipak oslobađaju djecu i odluče da odu u varoš da pronađu učiteljicu Lanu koja se vraća u školu.

Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do juče igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu, učestvuju u odbrani sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat sa nadom da će se ponovo vratiti u Prokin gaj i u svoj logor Tepsiju.

Ovo je radnja iz filma “Orlovi rano lete”i istoimene knjige Branka Ćopića, a snimljen je baš u Ljubuškom na vodopadima Kravice. Glumio je tu nama dobro znani Čkalja I nezamjenjljivi Ljubiša Samardžić. Ljubiša je bio Nikoletina Bursać, poznati partizan heroj.

Kravice se nalaze na rijeci Trebižat, a visina slapova je između 26 – 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod promjera 120 metara. Od dna do vrha slapova izrasla je trava, mahovina i lišajevi. Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole.

Prvi put sam ovdje bila baš danas i mogu reć fino je.

U vrijeme kad sam ja bila dijete, za neku djecu su običavali reći da su kao orlovi koji rano lete. Njih su nazivali i genijalcima, a ja nisam pripadala takvima, a-a! No, međutim, većina takve djece su završili kao kokoške. Pa ja, de ti budi genijalac u kokošinjcu!





20.06.2020. u 23:03 • 20 KomentaraPrint#^

petak, 19.06.2020.

Ne kosite rosnu travnu, ne lomite mladu granu...

Moja šetnja po planini nikad nije ispod 15 km, niti duža od 35 km. Rekord mi je tačno 35 km. To se sve mjeri brale moj satom. Mjeri se kolko imaš otkucaja srca, kolki ti je pritisak, kolko si koraka prešo,na koju si se visinu uzvero, kolko si kalorija potrošio, maltene kolko si uzdisaja uzdahno, kolko si puta šmrkno, kolko si zastao i kolko si trčo. Eheto, šta ti je tehnologija. Dokle smo došli! Prneš i ima aparat da izmjeri gustoću, mekoću gasa i štatijaznam. Tako su napravili i to čudo da mjeri naše trke, a fakat, sve negdje trčimo...A davno reče dobri čovik i pisac, pardon putopisac Zuko Džumhur sjedeći u hladu sa nargilom i gledajući nekog lika kako džogira : „Trči, trči, džaba trčiš, Allah ti je sve korake izbrojo“. E, tek da se zna, sve se broji, broje se i grijesi, njih broje anđeli na lijevom ramenu, a đavoli na desnom...ah pobrkala sam, pardon obrnuto je, ha ha, mora da je kod mene ovako, a more bit da je kod mene đavo i na jednom i na drugom ramenu. Zato je meni sve ravno k'o Bačka. A neko broji i ovce pred spavanje...Nego, šta sam ono 'tila reć. Postala sam zaboravna baba. Taman počnem pričat nešto i odem na deseto i ne znam ni kud sam pošla ni kud sam došla. I sve tako. Ima ona baba Milka od drugarice mi, ona samo gleda one turske serije i onda kad počne prepričavat, ona ti sve junake izmješa, više ne zna ni šta se desilo u kojoj seriji i ko kome pripada, ko je čiji, ko je skim, al to ona fino opet poreda u glavi, il ne poreda, ko će ga znat šta baba Milka misli, njoj je sve jasno i nek bude tako, mirna Bosna.

Ja sam htjela reć da odkako je ove korone odem u planinu iza moje zgrade. Nije mi to daleko. Poslije posla ja se prošetam, svakako mi je i poso skraćen i on je online. Jedno 10 km pređem al lagane šetnje, baš kao danas, kao skoro svaki dan. Ovo je više nako, livadarenje, branje mente. Menta je dobra za stomak. Baš lijepo miriše. Sad je vrijeme da se pravi sok od mente, a čaja imam sasvim dovoljno da podmirim svu familiju. Neki dan sam nabrala vršike od bora i stavila u galon sa šećerom. To se ostavi na sunce 40 dana i dobije se borov med. Podmirila sam se i kaduljom. Na ovom brdu možeš svašta nabrat. Kad bolje razmislim, lokaciju neću da odajem. Ostavite cvetna polja nek cvetaju za Ljiljanu ...i za mene...

19.06.2020. u 18:29 • 10 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.06.2020.

Gorska vila

Tresla se gora, rodio se miš. Obično ovo kažu za nešto što je pretjerano, a nije tako. Koliko ima pretjerivanja na Balkanu, to je posebna priča. Odkako je društvenih mreža, parovi na fotkama glume Holivudske parove: to se namještaju osmjesi, fura se neka vještačka sreća, sve ne bi li „komšiji crkla krava“. A i ako crkne. Šta se postiglo? Ništa. Idemo dalje. Čovjek koji je uistinu sretan, nema apsolutno nikakve potrebe da se peči pred objektivom i drugima dokazuje/prikazuje svoju sreću.

Tresla se gora, rodio se miš, da ponovim rečenicu iz uvoda. Sve do sad što sam napisala nisam imala namjeru napisat. Moja namjera je bila drugačija. Htjela sam reć da se nekad često treslo na planini Treskavici, pa je po učestalim zemljotresima planina i dobila ime. Treskavica je jedna od ljepših planina u BiH, ali i jedna od opasnijih zbog mina. Dugo nakon zadnjeg opakog rata, nije se išlo tu zbog ostataka mina i ratnih dejstava, međutim, prije nekih 10. godina, planinari su označili neke puteve do vrhova Treskavice, poput ovog na kojem sam bila prije tri dana, zvanom „Mala Ćaba“. Doduše ovaj vrh ima još dva imena: „Paklijaš“ i „Đokin toranj“. Nekad je tu bio čelični toranj kojeg je izgradio neki Đoko, ali ga je srušilo vrijeme tj.nevrijeme, pa ga nema više. Zašto se zove Paklijaš- to nemam pojma, ali zato znam da ime „Mala Ćaba“ nosi zbog toga što je tu blizu bošnjačko selo čiji stanovnici su smatrali da je ovaj vrh duhovan i tu dolazili molit se Bogu. Zanimljivo. Kroz historiju, mnogi duhovnjaci su dolazili na vrh planine da se pomole Bogu. I Muhamed a.s. je na vrhu dobivao objave. Mnogi Budisti i Hindusi na Himalajama imaju svoje obrede koje bi trebao obaviti prije penjanja, jer ako želiš da se popneš na vrh Himalaja trebaš da na različitim visinama obaviš neki obred u kojem ćeš zamoliti Boga i planinu da ti dopusti da odeš na njen vrh. Ako ti oni ne dopuste- nećeš se ni popeti.

Meni je Treskavica dopustila da se popnem na nju. Po drugi put sam došla na Malu Ćabu 2086 m n/v. Po drugi put sam se upisala u svesku, onu što se nalazi u pretincu. Po drugi put sam obletila pogledom oko sebe i po drugi put sam rekla „Vidi što je divno“. Na Treskavici imaš dojam da si na drugoj planeti, jer, sve je nestvarno lijepo. Vanzemaljsko. Uzeću istinu, a ne mit, da gorske vile stvarno postoje i da su uzele oblik Treskavice, a ne oblik lijepe djevojke kako mi ljudi i mislimo da treba da bude. Možda pretjerujem, a možda i ne. Ko je bio/vidio, zna šta je istina.

P.S. Može li mi neko reći zašto ne mogu fotke da okrenem kako treba?

17.06.2020. u 18:27 • 13 KomentaraPrint#^

Odlomak iz knjige "Legenda o Ali-paši"

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primijetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zakukuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja... Počinje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.

17.06.2020. u 15:01 • 0 KomentaraPrint#^

O čemu ću pisati na blogu?

Ja sam putnik namjernik. Volim da putujem i 20 godina putujem bez prestanka. Četiri puta sam bila u Africi, tri puta u Aziji, a jednom na Srednjem Istoku. Mladić Santjago iz romana "Alhemičar" je shvatio jednog dana da je sve ono za čim tragaš u tvojoj blizini tj. oko tebe, ako ne i u samom tebi. To znači -za čime god da tragaš, za čime god da ideš, nećeš to naći daleko od svoje kuće ili svoga srca.Tako je i mladić Santjago tražeći blago krenuo na put daleko od kuće, ali kad se vratio svome domu shvatio je da je blago baš tu, džaba mu bio sav put. Za čime god da idete, šta god da tražite, prvo zavirite u svoje srce-rekla bih poentu te priče.

Ja sam poput opisanog mladića. Putujem jer volim to. Ne tražim ništa, ali uvijek nešto zanimljivo pronađem. Već unaprijed znam da je ono što tražim kod kuće već ostavljeno, pa se i ne trudim da nađem nešto što nisam do sad.

Ovaj blog će biti baziran prvenstveno na putoholičare i avanturiste, prirodnjake i romantičare. Poput Alije imam u sebi Leptira, a poput Santjaga imam u sebi strast za putovanjima. Nemam nikakve koristi od ovog što pišem i trošim vrijeme, ali nemam ni potrebu da imam koristi od pisane riječi. Umjetnost je izgubljena već davno na našim prostorima, a meni je sasvim nebitno ko će da me čita, prati ili shvati. Pišem za sebe, za svoju dušu. I sa čitaocima i bez njih, ja biću ja, onako ista, baš ista , kakva i jesam.

Da nazovem blog putopisom, neću i ne želim. Svi su već davno napisali sve o putovanjima i snimili sve reportaže, tako da ja nemam šta napisati. Sve je rečeno. Da napišem kako je nešto lijepo ili bajkovito, to neće postat bajkovitinije ni ljepše poslije mojih riječi. Uostalom ni o ukusima ne vrijedi raspravljati. Nekome je Los Anđeles san snova, a nekom njegovo selo.

Ne znam kako ću da pišem, ali nešto ću pisati na svoj način, ne da ubijem vrijeme, jer vrijeme se ne voli ubijati, čak naprotiv- da ga oživim. Zaustavim. Što rekla moja prijateljica: momenti su čudo- treba ih zabilježiti, jer više se nikad, baš nikad vratit neće. A i da se vrate, ne bi bili isti, kao ni ljudi, ni vrijeme, niti išta na ovome svijetu.

Slika nema nikakve veze sa postom, ali sam je odabrala tek onako, da vidim kako će izgledati ostale slike. Ovo je šuma na jednoj planini. Minirana je. U ovu šumu ljudska noga nije kročila 25. godina. Zato i izgleda ovako čarobno...

17.06.2020. u 14:36 • 0 KomentaraPrint#^

Zašto se moj blog zove Mehagina kći?

Inspirisana knjigom "Legenda o Ali-paši" i glavnim junakom Alijom, koji je imao nadimak Alija-Leptir, zbog svog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Alija je bio tajno zaljubljen u Mehaginu kćer, ali ona se udala za drugog, pa je on na svom životnom putu pokazao drugima šta znači sabur...

U Bosni je starinski običaj da kad pomenete nekoga , pomenete ga po ocu ili mužu. Tako recimo u mnogim sevdalinkama čut će se ono Suljagina kći, Mehagina kći, jer djevojčino ime samo po sebi ne znači ništa kao to kad se pomene čija je, od čijeg je roda i poroda, što je od velike važnosti za nju samu, jer kroz oca se gleda ko je kakav...Tako se i suprugama dodjeljivao taj epitet imena od muža, pa su mahom bile OmerOVCA, FuadOVCA, ĆamilOVCA...sve dok jednog dana žene nisu prestale biti ovce i izborit se za važnost svog imena! Živjela Klara Cetkin! Živjela!!!



17.06.2020. u 13:38 • 0 KomentaraPrint#^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.