Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

Marketing

O čemu ću pisati na blogu?

Ja sam putnik namjernik. Volim da putujem i 20 godina putujem bez prestanka. Četiri puta sam bila u Africi, tri puta u Aziji, a jednom na Srednjem Istoku. Mladić Santjago iz romana "Alhemičar" je shvatio jednog dana da je sve ono za čim tragaš u tvojoj blizini tj. oko tebe, ako ne i u samom tebi. To znači -za čime god da tragaš, za čime god da ideš, nećeš to naći daleko od svoje kuće ili svoga srca.Tako je i mladić Santjago tražeći blago krenuo na put daleko od kuće, ali kad se vratio svome domu shvatio je da je blago baš tu, džaba mu bio sav put. Za čime god da idete, šta god da tražite, prvo zavirite u svoje srce-rekla bih poentu te priče.

Ja sam poput opisanog mladića. Putujem jer volim to. Ne tražim ništa, ali uvijek nešto zanimljivo pronađem. Već unaprijed znam da je ono što tražim kod kuće već ostavljeno, pa se i ne trudim da nađem nešto što nisam do sad.

Ovaj blog će biti baziran prvenstveno na putoholičare i avanturiste, prirodnjake i romantičare. Poput Alije imam u sebi Leptira, a poput Santjaga imam u sebi strast za putovanjima. Nemam nikakve koristi od ovog što pišem i trošim vrijeme, ali nemam ni potrebu da imam koristi od pisane riječi. Umjetnost je izgubljena već davno na našim prostorima, a meni je sasvim nebitno ko će da me čita, prati ili shvati. Pišem za sebe, za svoju dušu. I sa čitaocima i bez njih, ja biću ja, onako ista, baš ista , kakva i jesam.

Da nazovem blog putopisom, neću i ne želim. Svi su već davno napisali sve o putovanjima i snimili sve reportaže, tako da ja nemam šta napisati. Sve je rečeno. Da napišem kako je nešto lijepo ili bajkovito, to neće postat bajkovitinije ni ljepše poslije mojih riječi. Uostalom ni o ukusima ne vrijedi raspravljati. Nekome je Los Anđeles san snova, a nekom njegovo selo.

Ne znam kako ću da pišem, ali nešto ću pisati na svoj način, ne da ubijem vrijeme, jer vrijeme se ne voli ubijati, čak naprotiv- da ga oživim. Zaustavim. Što rekla moja prijateljica: momenti su čudo- treba ih zabilježiti, jer više se nikad, baš nikad vratit neće. A i da se vrate, ne bi bili isti, kao ni ljudi, ni vrijeme, niti išta na ovome svijetu.

Slika nema nikakve veze sa postom, ali sam je odabrala tek onako, da vidim kako će izgledati ostale slike. Ovo je šuma na jednoj planini. Minirana je. U ovu šumu ljudska noga nije kročila 25. godina. Zato i izgleda ovako čarobno...



Post je objavljen 17.06.2020. u 14:36 sati.