Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

petak, 27.11.2020.

Noćni pohod- Volovska glava (585 m n/v)



Božica Voloska je bila božica kućnog ognjišta i doma. Po njoj je uzvisina iznad Zenice i dobila ime-Volovska glava. Najviša kota je na 585 metara nadmorske visine.

Došla sam na ideju da kažem svom društvu da idemo na noćni pohod ovog brda. Ko zna kakvi su se tu rituali izvodili (asocijacija je samo ime brda), a i da jesu šta nas briga. Nama je samo bilo važno da nam ne iskoči kakav vampir ili duh. Noćne avanture znaju biti posebno zabavne. Ideš svjesno- da te mrak pojede, a ako te ne pojede mrak, poješće te vuk , umjesto bake Crvenkapicine. Gore vrebaju sve nemani, što vidljive, što nevidljive, pa ako ne vjeruješ u Bigfoota, gore ćeš počet vjerovat. Gore ćeš u sve počet vjerovat! I u Zeusa, I u Amon Ra, Anubisa….Imali smo plan da zapalimo vatru te da u nju bacimo sve naše strahove. Prema starom paganskom vjerovanju to je 100 % djelotvorno. Ali prema starom paganskom vjerovanju nemoj sjeć nokte utorkom i petkom, mada niko živ ne zna da objasni zašto. I ono kad se bašta sije određenim danima, a petkom nemoj ni za živu glavu, ali zašto? Da li je iko na planeti Zemlji pokušao da se suprostavi nepoznatim silama koje donesoše ovaj nepisani zakon, samo da mi kaže šta mu se desilo? Pitam ja, koja sam zafrkala Tutankamona i njegovo prokletstvo. O, baš sam bila hrabra.

Obzirom da je u Bosni uveden policijski sat u 23, grupa od nas 4, krenula je čim je pao mrak. Ovo brdo je jako strmo, tako da sam uspon nije bio lak. Kratak, ali težak. Pogled sa vrha na grad je predivan. Iako samo brdo nema neku veliku nadmorsku visinu, gore smo naišli na ogromne zaleđene gljive kao iz price Žil Verna “Put u središte zemlje”. Da bi nam sve izgledalo strašnije, sjetili smo se kultnog horora “Vještica iz Blera” u kojoj su se 3 studenta izgubila u šumi Blek Hils, dok su snimali dokumentarac o toj vještici. Ha ha ha, a sjećate se one dječije igre kad jedan odbrojava i za to vrijeme svi se moramo sakriti, a on ovako odbrojava: "Sedam sati vještice nema, osam sati vještice nema, devet sati vještice imaaaaaaaaaaa....", pa koga nađe taj postaje vještica. Mi smo imali sreće koliko smo teški- nismo vidjeli ni duha, ni vampira, nit išta slično :)

Dogovor je pao da se idući put penjemo na Zmajevac, poznat po vampirima. Zvuči avanturistično.

I dok stojim iznad grada I gledam njegova svjetla palo mi je na pamet da je Nikola Tesla jednom rekao kad bi se energija koju ljudi potroše na mržnju jednih prema drugima, pretvorila u električnu energiju, mogao bi se osvjetliti grad od 100.000 ljudi…O, da, dijelite ljubav dragi moji, jer ljubav je od Boga…

I na kraju za sve romantične duše, dižem ovu nevidljivu čašu vina u vis, nazdravljajući svjetlima Zenice i govoreći “O lijepa , o draga, o slatka slobodo”-Ivan Gundulić.

Volim vas sve, pa makar ovo zasvijetlilo k’o svjećica u motoru <3







Volovska glava danju, nekad ljetos da se vidi kako to izgleda danju (čarape su moje), citat je iz Alan Forda: Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan:







27.11.2020. u 17:17 • 25 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 22.11.2020.

Prvi snijeg

Jutro je. Pijem kafu i čaj od peršuna. Nešto me stomak zeza. Čitam jutarnje vijesti. Magnifico ima novu pjesmu koja govori o slobodi, preporučuju da poslušam- "Say No When You Gotta Say Yes". Slušam. Nako je.

Rebel Wilson poručila: Svi imamo težak dan, šetajte, trčite, slušajte motivacijske snimke I njena fotka negdje na Bahamima. Ha ha ha, čuj, ko u Bosni nekome možeš bit motivacija?

Muškarac iz Sjeverne Sumatre postao milioner nakon što mu je meteorit upao u kuću. Ha ha ha, mene bi samo u glavu trefio, takve sam sreće.

Stiže film "Tom i Jerry": Hoće li popularni mačak i miš rivalstvo pretvoriti u prijateljstvo? E ovo je super vijest-bolje ovako nego sukobi. Gdje god postoje nesporazumi, društvo nije zdravo. Doduše to može izgledati simpa samo u crtanima.
Nova studija pokazala da muškarci brže gube antitijela protiv koronavirusa. I sad stručnjaci utvrđuju uzrok. Čuj,čuuuuuj…ispade da žene nisu slabiji pol, zaključujem ja samostručnjak u moru stručnjaka.

Čitam dalje. Preporučuju nam da odgledamo kako ruski astronauti ISS-a šetaju svemirom (evo gledam video). Zanimljivo. Kad sam bila mala htjela sam da budem astronaut, ali sam se predomislila. Mi se žalimo na zatvor, na samoizolaciju, a kako je njima? Dosadno brate…

Dosadi čovjeku mnogo toga. Evo ja idem na posao, a svaki dan mi treba 1 sat u jednom pravcu.

Skoro sam gledala na TV lika koji radi negdje u Beogradu, a da bi došao do svog randog mjesta treba mu samo sat da prođe kroz Beograd i sve one semafore. Plus sat vremena puta do Beograda. I priča on tako da putuje već 30 godina. Kad je prošlo 10 g kako je tako putovao, počeo je da ludi. Tražio je stručnu pomoć (opet ovi stručnjaci ha ha ha), ali mu nisu pomogli. A onda je sam sa sobom sjeo i razmislio kako sebi da pomogne? Krenuo je od toga šta najviše voli? Fudbalske utakmice je prosto obožavao. I smislio je ovo: u glavi je oformio dva fudbalska tima, jedan tim je bio za koji je on navijao a drugi protivnički. Kad bi prolazio pored semafora sa crvenim svjetlom, to bi značilo da su njegovi dali gol, a kad bi prolazio pored semafora za zelenim, to je značilo da su protivnici dali gol. Kaže da je jedva čekao semafor sa crvenim svjetlom. Kad je zeleno bilo psovao je. Narandzasto je značilo aut, jednom za njegovu ekipu, a jednom za protivničku. I tip govori ovo : ”Kad bi vi samo znali koliko se utakmica odigralo u mojoj glavi i to uzbudljivih! Kad je bilo nerješeno, ja sam jedva čekao sutra dan ,da idem na posao, samo da vidim kakav će biti rezultat!”

Genijalno!!! Ge-ni-ja-lno! Ovaj me oduševio. Moj drugar je rekao da je ovo bolesno. Bilo kako bilo, on je našao načina da ono što ga je dovodilo na ivicu ludila pretvori u uzbudljivu avanturu.

Evo moje avanture od juče. Zove se: “Prvi snijeg”. Brdo Smetovi. O njima sam pisala više puta…


















22.11.2020. u 11:29 • 39 Komentara • Print • # • ^

utorak, 17.11.2020.

Iz dnevnika:Kaštel

Neki dan gledam dokumentarac o novogradnji tj.savremenim zgradama i jedan arhitekta tvrdi kako je to sve sad toliko kvalitetno odrađeno da jači zemljotresi novim zgradama ne mogu ništa. Pa sad, ne znam. Živim u novogradnji. Komšiju fino čujem kad zove kera u krilo. Čujem kako diše. Sluša hard rock. Znam šta jedu po mirisu koji dođe ovamo do mene, ali ne znam i ne želim da znam šta bi se desilo da nas stvarno pogodi jači zemljotres. Malo me postrah.

Ležim ja tako i razmišljam. Kako je to moguće da je ova novogradnja bolja od starogradnje, kako tvrdi onaj arhitekta? Pa one drevne građevine koje sam vidjela u Perzopolisu-Iran i u Karnaku -Egipat, ono je preživjelo ko zna koliko zemljotresa pa se nije srušilo. Pa Pompeji u Italiji-preživjeli vuklan i skoro su cijeli...Kažu oni koji pamte kad se u Skoplju treslo 1963 godine da je sve poravnilo sa zemljom. Samo je jedna zgrada ostala čitava, ništa joj falilo nije. Vlast se digla tražit ko je pravio zgradu, odakle je taj, ko je taj...kad....arhitekta zgrade u zatvoru. Tadašnja vlast ga osudila jer je previše utrošio materijala u zgradu pa su mislili da je pronevjerio novac. Mene jeza obuze dok ovo tipkam. Kako je istina nepobjediva!

A danas se prave zgrade od papira. Meni bar tako to izgleda. Evo naprimjer moja gdje ja živim. A ovo pominjem jer hoću da napišem nešto o jednoj od najstarijih građevina koja dokazuje franjevačku prisutnost u Bosni i Hercegovini. Zub vremena je nije totalno uništio. Postoji i dalje i svjedoči o prošlosti.

Nalazi se na obroncima planine Zahor, skrivena u šumi ispod vidikovca –najviše tačke pomenute planine. Dakle, od vidikovca, ima neobilježen puteljak kroz šumu koji vodi dole do Kaštela, kako ga zovu stari grad. Kaštel zapravo predstavljaju tri pećine sa otvorima, a u jedan otvor može stati 40-50 ljudi. Prema predanju, u pećinama su se skrivali fratri od ljutih Turaka, na čelu s fra Anđeom Zvizdovićem. Jednog dana fra Zvizdović je sišao odatle u Milodraž da primi, kao predstavnik bosanskih franjevaca, 1463. godine, od Sultana Muhameda II povelju zvanu Ahdnama. Njome im je omogućeno slobodno obavljanje vjerske službe.

O Kaštelima postoje mnoge priče i legnede, a o kojima najviše pričaju stanovnici iz okolnih sela. Oni kažu da se u kamenu nalazila velika alka za koju su navodno vezani brodovi kad je nekad davno bilo more. Drugi pak tvrde ako je zaista postojala alka onda je ona najvjerovatnije služila za penjanje po stijeni do ulaza u pećinu.

Ovo mjesto je posebno po svemu. Tu turista ni slučajno ne može zalutat. Mora otić maksuz. I malo ljudi zna da ovo postoji. Sad znate i vi.

To je bila priča o Kaštelama, a evo kako izgledaju:



Evo jos jedna fotka, da se vidi iz malo dalje perspektive:



Vidikovac sa kojeg vodi put prema Kaštelama i moja malenkost:



I evo za kraj najkraće priče na svijetu:





17.11.2020. u 00:57 • 17 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.11.2020.

Ruža pod staklenim zvonom



Moji starci su meni ulili ono uvjerenje da sam posebna. Kad sam odrasla, bilo mi je teško shvatiti da nisam toliko posebna i jedinstvena i da ima mnogo ljudi koji su i posebniji i jedinstveniji od mene. A onda sam se sjetila priče o ruži iz Malog princa. Ruža je „lagala“ Malom princu da je jedina na svijetu i da je mora čuvati pod staklenim zvonom. On je to i radio, sve dok jednog dana nije vidio polje istih crvenih ruža i bio je jako tužan što mu je njegova ruža pod staklenim zvonom lagala. Ali, avaj, sva je poenta u pripitomljavanju. Ukoliko nekome daš dio sebe, nježnost i pažnju, taj i jeste poseban i jedistven za tebe. Tako da je shvatam da i jesam bila takva svojim roditeljima. Ja sam bila ta jedna crvena ruža iz polja crvenih ruža koja je drugačije mirisala od svog drugog cvijeća na svijetu.

Danas ću vam ispričati jednu priču... Putovaću malo kroz vrijeme, a ne kroz predjele moje lijepe domovine.

Bio je decembar. Godine se ne sjećam. Sjedila sam na kauču i listala slikovnicu sa slikama Djed Mraza. Pisalo je kako on dolazi jednom godišnje na sankama koje vuku jeleni i donosi djeci poklone. Do mene je sjedio moj stari i čitao „Oslobođenje“. Pitala sam ga „Da li stvarno Djed Mraz postoji?“, rek'o mi je nazainteresovano „Postoji“ i nastavio čitati.

Sad zamislite da ste u pozorištu i sad ide slijedeća scena...

Kroz par dana opet ja sjedim tako na kauču i gledam crtani film u 19 i 15. Iznenada kao što to uvijek bude u pričama, neko je pokucao na vrata moje sobe. Jednom...pa drugi put. Ustala sam i otvorila ih. Nevjerovatna scena! Oči su mi bili k'o fildzani, što bi rekli ovdje u Bosni kad opisuju nečiji trenutak iznenađenja. Šok. Nevjerica. Djed Mraz je nekako ušao u moju kuću i stojao pred vratima moje sobe. MOJIM VRATIMA! Odkud? Kako me je naš'o? Zašto baš ja? Ne sjećam se da sam čula jelene i zvona! Taj momenat od par sekundi nikad, ali nikad neću zaboraviti. To se nezaboravlja!

Nije da se hvalim, ali meni je Djed Mraz došao u stojadinu. Najnormalnije se parkirao u garažu. Im'o je ključ od naše kuće i nije se morao penjat na krov da bi ušao kroz dimnjak. Donio mi je dva paketića sa čak dva toblerone, dvije kesice nero bombona, dvije gumene igračke, ... i kako sad da ne pomislim da sam posebna i jedinstvena?

Kasnije se moj stari napatio dok je pravilno motao i slagao odijelo pravom Djed Mrazu. Sve je moralo bit pod konac, tako je govorio i to sve gunđajući. Duže je odijelo motao pod konac, nego što je trajao taj meni namjenjen trenutak iznenađenja. To se sve trebalo uredno vratiti i poslati za Finsku, kako rekoh pravom Djed Mrazu. Tako su mi lagali. Ali to je bilo samo za mene, jer ja sam posebna i jedistvena. :)

Iz sehare zvane nostalgija:




13.11.2020. u 18:28 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.11.2020.

Planina Zec (vrh Matorac 1871 m n/v)

Ja sam apokapopolitična. Ta riječ ne postoji. Ja sam je izmislila. To znači da nemam blage veze o politici. Niti volim političare. Političari ništa ne rade što je u moju korist, osim, kad god su izbori u našoj državi, putevi se asfaltiraju. Ova sveukupna svjetska situacija mi ne miriše dobro. Rekla bih čeka nas teška recesija, pa ne znam zašto ne grade fabrike umjesto asfalta, što rekao jedan ekonom, jer ko će voziti po tim putevima, ako upadnemo u krizu? Meni ne trebaju putevi široki sa šest traka, meni su dovoljne i kozije staze. Ja mogu pješke što se mene tiče, ali kako će lejdis end džentlmen from Pariz? Imam brigu. Od brige mi se prazni želudac. Idem u kuhinju. Čokolešnik na tebe je red. To jedem jer sam na dijeti. Umjesto kolača. Čokolešnik je pun vitamina B kompleksa. Shvatila sam da vitamin B kompleksa ima kompleks , zato što nije vitamin A. Malo šale, a sad ozbiljno...Dok svi nabavljaju brašno iz straha zbog moguće gladi, ja nabavljam čokolešnik.

Ali to nije tema moje današnje emisije. Današnja tema je kao i obično?Pogodite?! Šta? Nije teško pogoditi...

Danas smo isli na Zec planinu na vrh zvani Matorac (1871 mn/v) i to od skijališta Brusnica. Poslije smo produžili do vrha Vran kamen koji je tu-blizu par metara. Na Zec planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce. Planina je jako lijepa. Ima fino obilježene staze i na vidikovcima postavljene klupe. Na njenim obrnicama nalazi se utvrda i ljetnikovac bosanskih kraljeva Kozograd. To sam nekad prije par godina posjetila. Ostalo je samo par suhozida, neka stijena i to je sve.
Inače Zec pripada skupini planina koje pripadaju Vranici. Podno ove lijepe planine izvire rijeka Vrbas.

Dan nas je poslužio, hoću reći bio je lijep. Planina je dozvolila da se popnemo na nju. Podarila nam je kao i uvijek vidike, širine ,dubine, boje i ljepotu koja oduzima dah. Priroda je tako veličanstvena, da me svaki put iznova fascinira, kad se popnem na vrh neke planine. Imam zahvalnost što je osjećam, što je volim, što je vidim i što spoznajem njene vrijednosti.Zar to nije divan dar od Boga?

I tako...Sve se istovremeno dešavalo kada je Zagor Te Nej ili njegovo drugo ime od kojeg svi neprijatelji strepe „Duh sa sjekirom“ iznenađeno poviknuo kad je ugledao indijance kod Hadžića:



Za to vrijeme na drugom kraju Bosne...



Mehagina kći je uživala u prirodi ne sluteći na koga je nabasao njen prijatelj Zagor...









Nastaviće se...

08.11.2020. u 18:48 • 19 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 02.11.2020.

Vranica-Krstac 2070 m n/v

Palo mi je na pamet kako sa vama dijelim svoje putešestvije, a nekad to dosadi, pa mogla bih i nešto drugo. Ta ja. Sjetila sam se svojh studentskih dana i onog kad uz kafu sa kolegama diskutujemo beskrajno duge nevažne razgovore, tipa šta su hakirali i kako hakirati nešto (ako je to uopšte bilo tačno). Nisam se nikad petljala tamo gdje mi nije mjesto, jer nisam imala pojma iskrena da budem kako bi to izvela, ali ni to za šta će mi? Koga da provjeravam? Sve one moje kolege su znale i kako uć u tuđi komp, i kako uć u telefon, i kako ovo, i kako ono, a ja k'o tukmez pravi, znam samo nazvat i to je to. Meni dosta. Većinom sam ih samo slušala i nisam nikad imala šta pametno za dodat, osim pitat po nešto.

Godine su prolazile, tehnologija je napredovala, dobili smo viber, whatsapp, i jos koješta. I dalje nemam hakerskog znanja, ali sam provalila „rupu“ u jednom propustu vibera i whatsapp-a. Kako? Naravno da neću reći. I ne znam dal' je iko od profesionalaca to provalio, kad za ovu provalu ne treba ama baš nikakvo posebno informatičko znanje. Sve legalno. Nema nikakvih dodatnih špijunskih aplikacija, apsolutno sve legalno. O čemu je riječ? Hoću da kažem, da kako možete komotno znat sa kim osoba priča, ako imate br.tel. od te osobe, ali morate imat i br.tel od osobe sa kojom priča. Ponavljam potpuno legalno. Ja sam malo modernija bosanska mahala od mahalaša iz prethodnog posta. Doduše to ja više radim da vidim s kim imam posla i ko se domunđava i sa kim, ponavljam čisto zbog sebe, da stopiram ili emocije ili nadu ili druženje (ovisi šta mislim i osjećam i želim imat s nekim).

Jučer mi je bio pravo zanimljiv dan. Ja i moj drugar penjali smo se na Krstac na 2070 m n/v.Išli smo od Prokoškog jezera tj. jednom od najatraktivnijih planinskih sela u BiH. Snimali smo filmove i smijali se uglavnom mojim budalaštinama hi hi hi. Zapravo cilj nam je bio najviši vrh Vranice Nadkrstac, ali ja sam imala problem sa nogom pa smo na kraju završili na Krstacu, za kojeg smo prvobitno mislili da je to Nadkrstac. Iako sam tu bila prije 10 g. zaboravila sam put. Sjećam se da je baš tu na tom vrhu vijorila bijela zastava sa natpisom „Bože, čuvaj Vranicu i one koji je posjećuju“.

Vranica je jedna od ljepših planina u mojoj domovini. Pročitala sam negdje da su još od rimskog doba pronašli razne rude na njoj, a od ruda bilo je i puno zlata. Ima jedna lijepa metafora u jednoj staroj sevdalinki koje se često sjetim... „...uzmi za me oku zlata, pa pozlati dvoru vrata...“. Može se tumačiti na više načina, ali ja tumačim na svoj: kad se popnem na vrh planine, ja nju ne osvajam, ona mene osvaja-mojim jednim pogledom, okom u kojeg stanu sva ta prostranstva, brda i poljane. Oko je maleno spram svih tih prostranstava, a toliko obuhvata. Tako da ja svaki put kad se popnem „uzmem oku zlata“, pa „pozlatim svijetu vrata“, tako što gledam i divim se, čudim čudima i bojama ovoga svijeta i mislim se, a kad ću, ako neću sad živjeti?

„Život je jedan, živi ga Fikreta“.







02.11.2020. u 10:00 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.